Da ste nakon tri sezone upitali nekoga valja li Black Mirror (Charlie Brooker, 2011-), malo bi tko išao izlagati što valja, a što ne valja. Puno bi izglednije bilo da vam tek prenesu ukupan pozitivni dojam. Takva je razmjena proizlazila upravo iz toga što Black Mirror nije imao vidno slabe epizode.

S novom sezonom, taj bi se diskurs mogao promijeniti kako bi vas pripremio na jednosatne promašaje zbog kojih biste se i sami mogli na trenutak osjećati kao da ste zapeli u scenariju jedne od epizoda.

Degradacija, sukobi i nasilje rijetko su gledljivi ako su sami sebi svrha. Dok to prolazi tu i tamo u žanru horrora, svugdje drugdje ono mora biti ili originalno, ili uvrnuto humoristično ili dio nečega većeg od sebe (iliti zašto je film Get Out uspio). To nažalost nije slučaj u Arkangel, Crocodile i Metalhead - drugoj, trećoj i petoj epizodi nove sezone Black Mirrora. S obzirom na to da Black Mirror do nove sezone gotovo da uopće nije dao razloga za nezadovoljstvo, fokus će biti na toj, drugoj, strani ogledala.

Ako želite izbjeći spojlere preskočite sljedeća tri podnaslova.

ARKANGEL (Jodie Foster; The Beaver, 2011)

U Arkangelu majka nadgleda kćer kroz tablet koji joj dopušta pratiti njenu lokaciju i zdravlje, vidjeti sve što njena kćer vidi, ali i staviti filter na njen vid pri susretima s uznemirujućim sadržajem. Ponašanje i djelovanje u raspletu priče čine se skoro manje izglednijim nego što bi bio jedan humoristični spin-off cijele situacije. Zvuči nategnuto, ali nerazumni postupci (filter i kontracepcija), te beskompromisni i nekontrolirani sukobi (fizički obračun) obično izviru iz sumnji i nesporazuma koje se talože i kuhaju godinama prije nego što eruptiraju.

U Arkangelu te faze nema. U situaciji sa savršenim informacijama, umjesto očekivanog suočavanja gura se teza o tome kako bi psihički normalna majka igrala boga nad svojom kćeri samo zato što to može, i to bez hipotetskog pritiska norme u društvu u kojem bi svi postupali na isti način. S druge strane, odmazda kćeri skače od 0 do 100 bez ijednog trenutka kontemplacije o masivnoj obmani koju je otkrila i o svojim vlastitim postupcima. Arkangel nalikuje dugometražnoj obiteljskoj drami, samo bez vremena i prostora za sve potrebne interakcije koje bi dovele do dosljednog završetka. Na mjestu tih interakcija je futuristička tehnologija koja ima tek ulogu katalizatora.

CROCODILE (John Hillcoat; The Road, 2009)

U Crocodileu, okolnosti guraju ženu od ubojstva do ubojstva kako se ne bi otkrila mrlja iz njene prošlosti. Kao i u Arkangelu, gorivo za motor priče je prvenstveno naša spremnost da prihvatimo malo vjerojatne skokove u logici i ponašanju likova. Oku hladan krajolik i scenografija, ali i izbor glumaca, u velikoj mjeri pridonose vjerodostojnosti priče, ali samo kako bi prikrili nedostatke.

Jedan od tih nedostataka izraženiji je nego i u Arkangelu. Dok je u njemu tehnologija barem dio života likova, u Crocodileu iz perspektive žene koju pratimo tehnologija nastupa kao deus ex machina koji dovodi do otkrivanja njenog inače savršenog zločina. Tu je naravno i činjenica da taj stroj za čitanje sjećanja nema sigurnosne mjere u slučaju očitavanja grafičkih sjećanja, ako ne i ubojstava - primjerice slanjem signala policiji koja zatim šalje patrolu i/ili zove vlasnika.

To samo potvrđuje da Brooker nije uvijek na visini zadatka kada treba napisati trenutke u ljudskom ponašanju onako kako ih je zamislio, a bez da žrtvuje world-building. Ironično, likovi i prikaz njihovog ponašanja koje toliko cijeni se urušavaju upravo na lošim temeljima. To je tim očitije što pojedina epizoda više ovisi o njima. Crocodile zbog izostanka detaljnije posebnosti tog svijeta nalikuje tipičnom trileru gdje futuristička tehnologija opet služi tek kao zamjena za likove i interakciju, ali i za kriminalističku dimenziju koja bi inače dovela do raspleta.

METALHEAD (David Slade; Hard Candy, 2005)

Metalhead, priča o ženi koja u post-apokaliptičnom svijetu nastoji pobjeći od psa robota, daleko je najgora epizoda u sve četiri sezone Black Mirrora. Ako na trenutak zaboravite da je Metalhead dio Black Mirrora, dobro biste se morali namučiti da ga ne vidite kao 'neki tamo nezavisni film' - koji bi kao takav možda i pokupio pokoju pohvalu za režiju i glumu. Koja je to točno priča i tematika Metalheada nije jasno ni nakon iscrpljujućih monologa koje glavna junakinja održava preko radio frekvencije.

Prva je pomisao umjetna inteligencija koja se otela kontroli, no rupe u priči koje proizlaze iz takve postavke ni u jednom trenutku se ne nastoje pokrpati. Umjetna inteligencija ipak podrazumijeva takoreći neupitnu nadmoć. U slučaju da nije u pitanju nadmoć već incident, čovječanstvo bi je tada trebalo moći relativno lako s vremenom nadvladati. Jer psi roboti nisu zombiji, premda ih se u Metalheadu očito pokušava prodati kao prijetnju koja zaslužuje jednako beznađe.

Prikladniji scenarij, gdje je to samo početak incidenta za koji se čeka skoro rješenje, značio bi da nema ni potrebe da se civili izlažu opasnosti za plišanog medvjedića kao što to čine u Metalheadu. Motiv plišanog medvjedića je valjda trebao predstavljati simbol nade u borbi čovječanstva protiv umjetne inteligencije. Umjesto toga on predstavlja besmisao i zbunjenost cijele epizode koja umjetnu inteligenciju prikazuje u formi koja nije vrijedna jedne ozbiljne prijetnje. Zbog takvih postavki i premise, Metalhead pokapa sam sebe jer ne može pružiti vjerodostojne informacije o prikazanom svijetu. Informacije koje bi objasnile odmak između prikazane prijetnje i ljudskog kapaciteta za nadvladavanje iste.

ALI...

Zaključci vezani uz Arkangel i Crocodile epizode možda mame mišljenje da to i jest cijela poanta i priroda futurističke tehnologije - izbacivanje ljudi i njihovih interakcija iz jednadžbe koja vodi raspletu situacija; čineći tu istu jednadžbu značajno kraćom, naglom.
No, čak i ako se pozivamo na čar toga, ona ne mijenja činjenicu da su priče u osnovi prilično rudimentarne u odnosu na scenaristički potencijal koji svaka od prikazanih tehnologija skriva. U usporedbi s epizodama iz prošlih sezona, i mogućnostima koje su neupitno veće, Arkangel, Crocodile i Metalhead djeluju kao neambiciozni filleri za popunjavanje formata od šest epizoda.

"Mogu li preskočiti ovu epizodu... ionako je antologija pa nema veze... gdje je originalnost iz prošlih epizoda... nije ni intrigantno ni zabavno... ali možda ipak bude dobro do kraja..."

Misli su to koje nisam htio imati tijekom četvrte sezone Black Mirrora koji je od dosadašnje 99.8-postotne gledljivosti, u novoj sezoni spao na hit or miss serijal. Zašto onda preporuka? Black Museum, Hang the DJ, te USS Callister epizode su iz četvrte sezone koje su uspjele nastaviti standard prethodnih sezona. Ako ste izbirljivi ili sužavate izbor za filmsku noć s prijateljima, antologijski format srećom dopušta da pogledate samo te tri iščekivanjima ispunjene epizode. Je li kultno nasljeđe koje Black Mirror nastavlja stvarati poljuljano? Da, ostavlja mrlju, ali sve je to još daleko od ozbiljnog - tek toliko da kao fanovi kažemo "Super je, gledaj. Samo preskoči to i to ako ti se ne da jer baš i nije nešto".