Priča o nastanku Dine: Proročanstva (Dune: Prophecy) svojom zamršenošću isuviše ne zaostaje za onom koja krasi kultni romaneskni serijal Franka Herberta.

Naime, najavljena prije točno pola desetljeća, serija se izvorno trebala zvati Dina: Sestrinstvo, sukladno romanu Sestrinstvo Dine (2012.) Frankova sina Briana Herberta i Kevina J. Andersona na kojem je izrazito labavo bazirana. Prvu epizodu trebao je režirati Denis Villeneuve, a scenarij potpisivati Jon Spaihts, pri čemu su obojica, između ostalih, trebali obnašati funkcije izvršnih producenata.

To se, avaj, ipak nije dogodilo jer dotična je u međuvremenu zaglibila u produkcijskom paklu, ostavši najprije bez Villeneuvea i Spaihtsa, potom i showrunnerice Dane Calvo, a zatim i njezine nasljednice Diane Ademu-John te „zamjenskog” redatelja Johana Rencka.

Dina: Proročanstvo tako je naposljetku dopala showrunnericu Alison Schapker, odnosno omanju ergelu redatelja i scenarista, a koji su jogunjavu nesretnicu očito zamislili kao pouzdani lijek za nesanicu.

Smještena stotinjak godina nakon Butlerijanskog džihada, odnosno deset tisućljeća prije rođenja Paula Atreidesa, Dina: Proročanstvo započet će napetom... četrnaestominutnom analepsom.

Točnije, onom u kojoj će mlada i ogorčena Valya Harkonnen (Jessica Barden), preuzevši uzde nad Sestrinstvom, žustro prionuti provođenju plana umiruće vrhovnice Raquelle (Cathy Tyson), a koja je genetskim inženjeringom nakanila stvoriti Kwisatz Haderacha. Dakako, sve ne bi li spriječila oživotvorenje zastrašujuće vizije kraja svijeta kakvog poznaje.

Međutim, trideset godina kasnije, netom prije no što princeza Ynez (Sarah-Sofie Boussnina) postane najnovijom pripadnicom Sestrinstva, neprikosnovenoj Valyji (Emily Watson) i njezinoj sestri Tuli (Olivia Williams) također, planove će pomrsiti stanoviti Desmond Hart (Travis Fimmel). Taj ostrašćeni pirokinetičar te, u slobodno vrijeme, ratni veteran zaguljenog Arrakisa u čijim će psihotičnim očima Bene Gesserit predstavljati najveću prijetnju po Javicca Corrina (Mark Strong) – cara koji nepreglednim galaktičkim carstvom vlada isuviše nesigurnom rukom...

Nažalost, koliko god njezina premisa u teoriji zvučala intrigantno, smrtno ozbiljna Dina: Proročanstvo takva u praksi nipošto nije. Naprotiv, s obzirom na sijaset dječjih bolesti od kojih boluje, dotičnu bi prvom prilikom valjalo poslati na pregled kod kakvog pouzdanog Suk liječnika.

Za početak, nismo čak posve sigurni ni u to da će onim ubogim gledateljima koji prethodno nisu školovali (barem) Villeneuveove filmove biti sasvim jasno što je, k vrapcu, taj toliko spominjani začin.

Ovakav manjak šireg konteksta, jasno, problematičan je već sam po sebi. No, uparen s činjenicom da je Dina: Proročanstvo sazdana od suhoparnih govorancija koje se zapanjujuće često svode na čistu ekspoziciju, spomenuti ujedno postaje i neuvijeno komičan. Drugim riječima, o mučkim napadima na carske pukovnije na Arrakisu, moćnoj floti kuće Richese ili, primjerice, o tome kako je mlada Valya pomoću netom otkrivenog Glasa brata spasila od utapanja, tako ćete isključivo – slušati.

Sve ono čemu ćete, pak, imati prilike posvjedočiti – političkim makinacijama Valyje i Desmonda, erotskim eskapadama princeze Ynez i polubrata joj Constantinea (Josh Heuston), svakodnevici „svemirskih vještica” u nastajanju itd. – bit će toliko zamorno da ćete neumitno posegnuti za svojim pripametnim telefonom.

Neće vas, dakako, Dina: Proročanstvo božanski daviti zato što ne vrvi mačevalačkim dvobojima, eksplozijama ili pješčanim crvima koji zauzimaju pola ekrana, odnosno zato što se u njoj mahom samo nemušto priča.

Ne, dotična će vas daviti prvenstveno zato što, za razliku od Igre prijestolja koju su vrli kreatori nastojali prekopirati, u dramskom smislu naprosto ne funkcionira. Kako bi, uostalom, i mogla kad drama, više nego bilo koji drugi žanr, ne trpi ni nerazrađene likove ni mlitave glumačke izvedbe, a pod čijim teretom serija grca li ga grca.

Od cara Javicca kojeg vidno nezainteresirani Strong tumači isključivo kao zbunjenog beskičmenjaka, preko princeze Ynez, Constantinea i Keirana (Chris Mason) koji djeluju kao da su ispali iz trećerazredne tinejdžerske sapunice, pa sve do Fimmela koji, gle čuda, opet reprizira Ragnara iz Vikinga. A da i ne spominjemo bezlične mlade akolitkinje ili od njih još bezličnije pripadnike La Résistancea kojima će samo odlikaši uspjeti popamtiti imena.

Uistinu, jedine potencijalne (naglasak na „potencijalne”) izuzetke u čitavoj bulumenti aktera Dine: Proročanstva čine sestre Harkonnen, a kojima je u seriji posvećeno najviše minutaže.

Starije inačice sestara ponajviše zato što prokušane Watson i Williams posjeduju barem natruhe kemije, a one mlađe zato što Barden i Emma Canning (Tula) jedine glume kao da ne žele uteći sa seta. Ipak, s obzirom na to da su Valya i Tula podjednako udaljene kako od jednog Tyriona ili Jona Snowa, tako i od jedne Cersei Lannister, da ćete za dotične moći zdušno navijati ili ih, pak, još zdušnije mrziti – nećete.

Dapače, Dina: Proročanstvo dramska je serija toliko ništavnog emotivnog dometa da u njoj čak ni čudovišno ubojstvo devetogodišnjeg dječaka ne uspijeva dobaciti do srca, a kamoli bilo što drugo.

Posve promašena, dakle, kao grandiozna drama iliti kao „Igra prijestolja u svemiru”, jedino što Dina: Proročanstvo u konačnici ima za ponuditi u zamjenu za utrošeno vrijeme jest uživanje u mjestimice neporecivo raskošnoj produkciji.

Međutim, koliko god se estetski naslanjala na Villeneuveove filmove, lišena bravura vragolastog Denisa i Grega Fraisera te „osuđena” na monotone, mahom bakrenasto-mračnjikave interijere, dotična na vizualnom planu još jednom ostavlja impresiju tek jeftine imitacije daleko dojmljivijih izdanaka zabavne industrije.

Drugim riječima, očajnički se držeći za skute čas jedne, čas druge profitabilne franšize, Dina: Proročanstvo ni u jednom trenutku jednostavno ne uspijeva postati nešto više od bezdušnog prequela koji bi valjalo preskočiti. Dakako, pod uvjetom da ne patite od poremećaja spavanja jer dotična u tom slučaju definitivno vrijedi kao suho zlato.