Posljednjih godina streaming platforme sve žešće ulaze u nadmetanje oko prestiža kada je riječ o gledanosti TV serija, a zadnjih su tjedana u centru pažnje serije smještene u post-apokalipsu. Nakon što je Amazon Prime ove godine postigao veliki uspjeh s ekranizacijom videoigre Fallout, Netflix nije ostao dužan: svoj odgovor nudi u obliku serije Eternaut (El Eternauta, 2025), ambiciozne adaptacije kultnog argentinskog stripa iz pedesetih godina prošlog stoljeća.

Riječ je o djelu koje već desetljećima fascinira entuzijaste znanstvene fantastike, ali i povjesničare medija, budući da El Eternauta, djelo Héctora Germána Oesterhelda i Francisca Solana Lópeza, nije „samo“ SF avantura o snježnoj apokalipsi i invaziji izvanzemaljaca – već i simbol otpora, političke potisnutosti, društvenog angažmana i uloge zajednice u vremenima represije. U tom smislu, Netflixova serija nije samo žanrovski proizvod, već i adaptacijski izazov: kako ispričati priču koja je duboko ukorijenjena u argentinski politički kontekst, a pritom privući globalnu publiku naviklu na brzi spektakl i emocionalne prečace?

Šta bi' ja treb'o? Pobjeći iz grada? Ili k'o Batman loviti pahulje?

U šest epizoda, Netflixova argentinska serija Eternaut, koju potpisuje redatelj Bruno Stagnaro, uspješno oživljava jedan od najvažnijih političkih stripova 20. stoljeća. U glavnoj ulozi je Ricardo Darín kao Juan Salvo, a ostatak glumačkog ansambla potpisuju Carla Peterson, César Troncoso, Marcelo Subiotto, Ariel Staltari i Andrea Pietra.

Radnja počinje sa skupinom prijatelja u Buenos Airesu koja karta u podrumu jedne kuće – kada iz vedra neba, usred ljeta, počne padati snijeg. No, snijeg nije bezazlen – smrtonosan je. Samo oni koji su se zatekli pod krovom ostaju živi. Uskoro postaje jasno da snježna apokalipsa nije samo prirodna katastrofa.

Za razliku od klasičnih američkih SF priča koje glorificiraju usamljenog junaka, Eternaut inzistira na zajednici kao najbitnijem faktoru preživljavanja „novog normalnog”, sintagme koja nam je svima ostala usječena od COVID pandemije. Darínov Juan Salvo, naime, nije superheroj, junak i spasitelj, već zabrinuti otac koji pokušava pronaći svoju ženu Elenu (Peterson) i kćer Claru (Mora Fisz), dok mu se put isprepliće s drugim preživjelima. Spas dolazi kroz suradnju, solidarnost i povjerenje, a ne nasilje – iako je Buenos Aires distopijsko bojno polje. Grad je prepoznatljiv, ali ogoljen, zasut snijegom, a pritom prikazuje i ogledalo šireg povijesnog konteksta: od Malvinskog rata do kolektivne traume vojne diktature.

Malo konteksta

(Napomena: tekst u nastavku sadrži spoilere)

Stagnarova adaptacija vjerno prenosi Oesterheldovu ideju: ljudi se ne pretvaraju u robove samo pod prijetnjom sile, nego i pod suptilnijim pritiscima – širenjem straha, dezinformacijama, ideološkom manipulacijom. Invazija izvana samo je metafora za kulturu podaništva koja prijeti iznutra. Serija tako istodobno funkcionira kao postapokaliptična znanstvena fantastika, drama i politička alegorija.

Predložak, El Eternauta (1957–1959), odražava politički kontekst svoje ere, zrcalo argentinske borbe protiv autoritarnih režima. Na prvi pogled, klasična SF priča o smrtonosnom radioaktivnom snijegu i invaziji izvanzemaljaca postaje alegorija represije: okupatori simboliziraju vojne hunte koje su – pogotovo nakon državnog udara 1955. – sustavno gušile društvo. U Eternautu „napad“ dolazi od tajanstvenih izvanzemaljskih sila, no njihova hijerarhija i način djelovanja jasno sugeriraju alegoriju stvarnog imperijalizma. U kasnijoj verziji stripa (El Eternauta II, 1969), Héctor Germán Oesterheld dodatno naglašava politički kontekst direktnim antiimperijalističkim tonom – vrlo eksplicitno koristi invaziju kao metaforu za stranu (poglavito američku) intervenciju i dominaciju nad Latinskom Amerikom, ali i za kolaboraciju domaćih elita s vanjskim silama.

Napadači su organizirani u piramidalnu strukturu: na samom vrhu su Ellos („Oni“), nevidljivi i distancirani vladari, koji upravljaju cijelim mehanizmom invazije, ali se sami nikad ne izlažu opasnosti. Njihove naredbe sprovode razni posrednici – poput Manosa (bića s više ruku) i kontroliranih ljudi (hombres-robot), koji djeluju poput domaćih suradnika ili nesvjesnih izvršitelja volje nadređenih. Ova struktura jasno odražava Oesterheldovu viziju svijeta: imperijalizam ne djeluje samo izvana, nego i kroz domaće figure koje provode njegovu politiku – bilo svjesno (diktatori, elite), bilo kao zombificirani kotačići sustava (šutljiva masa, prisiljeni vojnici, itd.).

Tragični život autora dodatno je zapečatio istaknuti povijesni kontekst: zbog političke aktivnosti (kao član Montoneros) i stripa, Oesterheld završava u zatvoru, a potom 1977. godine i „nestaje”, zajedno s obitelji. No, dobro – vratimo se na Netflixovu seriju, a ovu temu ostavimo onima koji žele znati više.

Espectáculo visual

Vizualno, serija je izrazito dojmljiva. Unatoč manjem budžetu, totali i polutotali Buenos Airesa uvjerljivi su i estetski upečatljivi, a specijalni efekti odlično odrađeni. Kadrovi su statični, no (možda upravo zbog toga još i više) nabijeni tenzijom. Stagnaro preferira tišinu nad spektaklom, spor tempo nad kaosom, čime produbljuje osjećaj tjeskobe i dodatno u seriju upisuje „realistični” faktor. Ovdje valja napomenuti da redatelj majstorski gradi napetost – gradi „pravila igre” kako bi gledatelj mogao naslutiti otkuda opasnost vreba (i što bi opasnost uopće mogla biti), a onda nas opetovano iznevjerava tako da nam pokaže da opasnosti nema, samo kako bi došla iz posve drugog smjera. Tu se, dakako, ne misli na klasične trikove horor filmova. Misli se na sustav svih režijskih odabira koji će podsvjesno sugerirati gledatelju „pravila”. Naučimo li dotičnoga što i kako očekivati, dobit će svojevrsni osjećaj „kontrole”, ali taj će set pravila ostaviti mogućnost i da se isti iznevjeri, pa samim time i iznevjeri gledatelja i njegova očekivanja te tako proizvede određenu emocionalnu reakciju. Ili u kontekstu Eternauta, strah od nepoznatog dok Juan luta ulicama „praznog” Buenos Airesa.

Što se dramaturškog dijela tiče, Eternaut odlično odrađuje ekspoziciju koja je kratka, jasna, nenametljiva i nakon samo dvije epizode sasvim dovoljna da znate tko su središnji likovi, koja im je motivacija, što su im vrline, a što mane. Pilot epizoda je fenomenalna, a posljednji su joj kadrovi (prazan Buenos Aires – samo mrtva tijela i snijeg) zaista vrijedni divljenja. Naime, građenje napetosti je do spomenutog segmenta toliko dobro odrađeno da gledatelj suživljava prve Juanove korake po toksičnom snijegu i jedva čeka dobiti širi kontekst iz druge epizode. Druga epizoda, upravo zbog baze izgrađene u pilotu, mjestimično funkcionira i kao psihološki triler na dvije razine. Prva je ostvarena režijskim odabirima, a najbolje se očituje kada je posrijedi Juanovo lutanje gradom, gdje nam kadriranje sugerira da opasnost može vrebati iza svakog ugla. Druga je, pak, na dramaturškoj razini – prijetnja je čovjek, a ne nešto drugo, nešto izvanjsko, što nam odlično opisuje sekvenca Juanove posjete Eleninoj zgradi. U tom smislu serija podsjeća na odličan film 28 dana kasnije (28 days later, 2002, r. Danny Boyle). No, nakon druge epizode (u sredini sezone očit je pad ritma, s ponešto predvidljivim momentima) ta razina interpretacije sve više gubi na važnosti u korist tematiziranja borbe protiv okupatora, odnosno kolektivnog „rata protiv buba”.

Bube su u glavi

Eternaut je serija koja uspješno reinterpretira kultni strip kroz suvremenu optiku, zadržavajući alegorijsku snagu i nadopunjujući je novim tematskim slojevima. Iako ponekad podliježe problemima s tempom, predvidljivosti i žanrovskim klišejima, ostaje odlična priča s temom otpora, ljudskih odnosa i važnosti kolektiva. Ona nije savršena serija, niti instant-poslastica za bingeanje; Eternaut je spora serija – i to je odlika, a ne mana. Može biti izvor eskapizma, ali može biti i podsjetnik na odgovornost. U vremenu kada se svi zatvaramo u svoje „balončiće” i čekamo da „prođe“, Eternaut poručuje da kraj ne dolazi kao deus ex machina, izvanjskom intervencijom. Oesterheldovim riječima u originalnom stripu, koje serija vjerno prenosi: „La lucha es colectiva, o no es.“ – Borba je kolektivna, ili nije nikakva. Preporuka.