Kao i svakoga dana, surfam danas po webu i neizostavno pogledam što ima novoga na BUG-portalu, što je posve razumljivo: em ga redovito čitam, em za nj tu-i-tamo napišem poneki tekst, pa je red da pročitam i što drugi pišu.

Otvorim dakle www.bug.hr i ugledam članak naslovljen „Izgubljeni u vremenu: AI zna svašta, ali ne zna pročitati vrijeme s analognog sata“, u kojem Sandro Vrbanus piše kako je ​istraživanje Sveučilišta u Edinburghu pokazalo da suvremeni AI sustavi, unatoč neupitnim naprednim sposobnostima, imaju poteškoća s jednostavnim zadacima poput očitavanja vremena s analognih satova i čitanja kalendara: u testovima su AI-programi točno očitali vrijeme u manje od 25% slučajeva, osobito kod satova s rimskim brojevima ili stiliziranim kazaljkama.

Pročitam to – i prasnem u smijeh. Jer prije samo par dana sam se gadno posvađao sa svojim ChatGPT-om (da, razgovaram s njim, što je to neobično?) jer je uporno griješio u pokušajima izvršavanja mojega naizgled sasvim jednostavnog zahtjeva – da izradi ilustraciju dvije lijeve ruke. Naime, htio sam tekst o ljevorukim osobama namijenjen objavi na svojem Facebook profilu popratiti duhovitom slikom nespretne osobe „s dvije lijeve ruke“, i tu ilustraciju sam zatražio od svojeg ChatGPT 4o (kojega, uzgred budi rečeno, uredno plaćam radi korištenja napredne verzije).

Da ne duljim s opisima, vjerujem da će screenshotovi mojih Tantalovih muka s dvije lijeve AI-ruke biti dovoljno ilustrativna ilustracija poante ovoga teksta: AI ne samo što ne zna očitati vrijeme sa satova „na kazaljke“, već ne zna ni razlikovati lijevo i desno.

A sve je počelo ovako:

Na ovo sam se nasmiješio, objasnio ChatGPT-u u čemu je pogriješio i zatražio od njega da se korigira:

E, sada je već postalo ozbiljnije: greška se ponovila, štoviše i proširila: ona desna „lijeva“ šaka na toj drugoj slici ima šest prstiju, što je pogreška koja bi u ovakvim naprednijim verzijama AI-alata već trebala u potpunosti biti isključena. Uzdahnem, pa s puno strpljenja i takta zatražim da se prestane zajeb… khm… ponašati neozbiljno, te mu kažem: „To i dalje nisu dvije lijeve; opet su lijeva i desna. Osim toga, desna ima šest prstiju. Hajde se skoncentriraj!“ (Da, zaista sam mu rekao da se skoncentrira!)

Odgovorio je onako kako sam to već par puta opazio da radi kada ne uspijeva niti nakon ukazivanja na grešku ispuniti zahtjev: počne se opravdavati i izmišljati razloge zašto mu „ne ide“. Napisao mi je: „Imam problema s generiranjem slike koja sadrži dvije isključivo lijeve šake. Izgleda da sustav nailazi na poteškoće u ispravnom prikazu anatomije. Ako želiš, mogu pokušati s drugačijim pristupom ili stilom ilustracije. Javi kako želiš nastaviti!“

Pomislim – OK, ako mi već sâm nudiš pokušaj drugačijim pristupom, zašto ne? --  i zatražim to od njega. Evo što sam dobio kao odgovor:

Prvo što me je impresioniralo je količina samopouzdanja koju ChatGPT posjeduje unatoč tome što uporno griješi: ne samo što je na ilustraciju lijeve i desne šake ponosno ustvrdio: „Evo konačno dvije lijeve šake!“, nego je na ilustraciji nacrtao šake s trijumfalno podignutim palčevima, premda to od njega nitko nije tražio.

Sada sam već pomislio: „Dobro, tko je ovdje lud?“, ali sam se sjetio da AI nije biće s razumom, pa stoga i ne može biti lud, što vodi k zaključku da sam ja jedini koji tu može biti poglašen neubrojivim. Zato sam samo uzdahnuo i napisao: „Jesi li siguran da su dvije lijeve?“. Pokušao sam ga potaknuti na samoanalizu: ako samostalno uvidi pregledavanjem vlastite ilustracije da je učinio grešku, moguće je da je sposoban tu grešku i ispraviti. Međutim, izbjegao je pokušaj samoanalize i odgovorio mi vrlo lukavo:

U redu, pomislim, bit ću kratak i jasan: samo ću mu objasniti gdje griješi. Jednostavno objašnjenje, bez složenijih zahtjeva i detalja koji bi ga mogli zbuniti. Stoga sam mu napisao: „Ilustracija nije točna. Opet su na njoj lijeva i desna umjesto dvije lijeve šake“, na što je ChatGPT odmah počeo izradu nove ilustracije, te se za desetak sekundi (brz je, moram priznati…) pojavilo ovo:

Sada mi već nije bilo do smijeha. Štoviše, nije mi više bilo niti do pokušaja da izradim ilustraciju za svoju objavu na Facebooku. Sve što sam sada želio jeste da pronađem način na koji mogu natjerati taj glupi ChatGPT na izradu slike s dvije  jeb*ene lijeve šake! Radio sam kao demonstrator na kolegiju anatomije i asistent na katedri pedijatrije na medicinskom fakultetu, kao predavač kliničkih predmeta u srednjoj školi, kao gostujući predavač na nekoliko fakulteta i keynote speaker na desetak seminara i konferencija… i svi, ali baš svi su rekli da znam na zabavan i razumljiv način objasniti stvari. Pa neće mi jedan glupi algoritam koji se neopravdano proglašava „inteligentnim“ biti prepreka!

Uzdahnuo sam još dublje i odlučio cijeloj stvari pristupiti sustavno, onako kako su me učili da treba podučavati: od lakšeg ka težem, od jednostavnog ka složenom, od poznatog ka nepoznatom… I tako sam mu napisao: „Izradi sliku jedne lijeve šake“. Dakle, ne trebam dvije, krenimo od početka, s jednom šakom, pa ćemo polako nadograđivati i zajednički učiti dok ne dođemo do željenog cilja. ChatGPT se na to (duboko sam uvjeren) s prijezirom nasmiješio i – bez ikakve ilustracije – lakonski odgovorio:

Jedva sam zaustavio napad očajničkog bijesa i suzdržao se od mahnitog lupanja objema šakama (svojim, a ne ovim nacrtanim) po tipkovnici. To ne priliči civiliziranoj inteligentnoj osobi. Uzeo sam stoga malo vremena (nekih pola sata za kuhanje kave i kontemplativno zurenje kroz prozor u daljinu), pa sjeo za računalo i smireno zatražio da pokuša ponovo, ovoga puta s drugom šakom: „Izradi ilustraciju jedne desne šake“.

Nećete vjerovati što se tada dogodilo:

Nakon desetak bijesnih udaraca objema šakama u tipkovnicu (jer svatko ima svoju granicu tolerancije, samo je pitanje koliko ju je lako dosegnuti) i par minuta hiperventiliranja, uspio sam se smiriti do te mjere da ChatGPT-u samo objasnim da je pogriješio… jer, možda će ga moja smirena upornost naposljetku ipak dovesti do točke u kojoj ćemo ipak naći ispravno rješenje.

O, u kakvoj sam tužnoj zabludi bio! Uostalom, pogledajte kako je išlo dalje:

U tom trenutku je već postojao značajan rizik da bih mogao ozbiljno naškoditi sebi ili svojem računalu (tipkovnici sam već naškodio; srećom imao sam pričuvnu) ili bilo kojoj osobi koja se u tom trenutku pojavi u vidokrugu. Stoga sam odlučio ne izlagati se opasnosti od nanošenja tjelesnih povreda i materijalne štete, nego smireno ostaviti sve skupa da se „ohladi“: zatvorio sam prozor s ChatGPT-om, isključio računalo i otišao nahraniti mačke i prošetati pse, popiti pivo u kvartovskoj birtiji, pa rano leći i naspavati se do sutra.

A sutra, nakon povratka s posla, sjeo sam za računalo, uklučio ChatGPT aplikaciju i – uvjeren kako je skoro 24-satni odmak pozitivno djelovao i koristio kako meni tako i AI-algoritmima na nekim dalekim serverima s druge strane globusa – krenuo koncizno i jasno ispočetka:

Ne znam što biste vi očekivali, ali ja na ovo ipak nisam bio spreman. Ne samo da ne zna što je lijevo i desno, nego mrtvo-'ladno nacrta dvije desne ruke i na to mi napiše: „Evo ti dvije lijeve“.

Preostalo je još samo da povjerujem kako algoritam iz nekih meni nedokučivih razloga jednostavno nije osposobljen za crtanje ruku. Zato sam kao posljednji pokušaj zatražio od mojeg plaćenog AI-programa da nacrta – noge. Na taj zahtjev se pokušao izvući pozivanjem na neubrojivost:

…ali sam ja bio uporan i zatražio od njega isto: „Ponavljam zahtjev: napravi ilustraciju dva lijeva stopala.“. E, nećeš, razbojniče! Ne dam se ja tako lako!

Nije prošlo ni poslovičnih deset sekundi, kadli evo njegovog odgovora (i to onako svisoka, koristeći pravopisno ispravan padež „ilustracije dvaju lijevih stopala“, umjesto mojih nepismenih „dva lijeva stopala“):

Na ovo više nisam imao što dodati. Daljnja bitka bi bila unaprijed izgubljena. Ne treba meni istraživanje provedeno na edinburškom ili bilo kojem drugom sveučilištu da bih se uvjerio kako je ChatGPT načelno u mnogočemu koristan ali povremeno iznenađujuće glup algoritam kojega treba koristiti – ne sa zrnom, nego s obiljem soli.

Zatvorio sam ChatGPT, pa otvorio Word i napisao ovaj tekst. Moja će ipak biti posljednja!