Bez obzira na to jeste li već danima i tjednima prije blagdana imali zamotane, ukrašene i spremne poklone ili ste jurili u posljednje radne sate trgovina na Badnjak i Staru godinu, pa čak i ako ste grinchevski mrzovoljno potpuno odbili sudjelovati u tom kaosu kupovine, gužve i stresa, bilo je nemoguće izbjeći suočavanje s činjenicom da je poklanjanje, darivanje, jedna od temeljnih točaka koje nas ljude definiraju kao socijalna bića.

Analitička promišljanja o darivanju

Za darivanje posve pouzdano znamo da ima drevne, prastare korijene; darovi se pojavljuju i spominju u svim poznatim povijesnim i suvremenim kulturama diljem svijeta. Pripremajući jedan tekst o tome koliko je čovječanstvo postalo ovisno o tehnologiji, predmetima, alatkama i gadgetima ne samo u zadnjih pedesetak, već vjerojatno u zadnjih tri milijuna godina, bio sam zaintrigiran važnošću i značajem ljudskog čina poklanjanja, darivanja stvari. Fascinantno je kako nešto što je nama osobno potrebno i upotrebljivo kao alat, oruđe ili predmet koji nam olakšava ili uljepšava svakodnevne aktivnosti, u jednom trenutku tek tako odlučimo dati nekome drugome.

Zaista, zašto bi se ljudi jednostavno odrekli nečega njima dragog i korisnog ili čak dragocjenog, kada bi to mogli sami koristiti? Kako objasniti čudesnu moć darova i darivanja?

Brojni znanstvenici, mislioci i stručnjaci (pa i laici) promatraju i analiziraju čin darivanja iz brojnih kutova. Psiholozi i antropolozi ističu kako je dokazano da čin davanja, poklanjanja, darivanja uzrokuje osjećaj 'unutarnjeg toplog sjaja' – intrinzičnog užitka – kojega darivatelj osjeća kada poklanja dar nekoj drugoj osobi. Neuroznanstvenici taj osjećaj tumače serotoninskim valom samozadovoljavanja na razini dubokih dijelova mozga: jedna doza sreće koju poklanjamo sami sebi izravno u bazalne ganglije. Teolozi – bez obzira jesu li ukorijenjeni u katolicizmu, budizmu, islamu ili nekoj sasvim drukčijoj religiji – navode kako je darivanje čin izražavanja visokih moralnih vrijednosti vjere - poput ljubavi, dobrote i zahvalnosti. A filozofi širokog civilizacijskog i povijesnog spektra u rasponu od Seneke do Nietzschea smatrali su darivanje najboljim dokazom nesebičnosti.

Darovi su od pamtivijeka središnji dio Hanuke, Božića, Kwanze i drugih zimsko-solsticijskih blagdana – štoviše, neki suvremeni analitičari moderne filozofske misli čak i onu marketinšku izmišljotinu Crni petak (Black Friday, otvorenje sezone sniženja na kraju godine), smatraju praznikom samim po sebi.

Ali od svih objašnjenja zašto ljudi daju darove, najuvjerljivijim smatram ono koje je 1925. godine dao francuski antropolog po imenu Marcel Mauss.

Davanje, primanje, uzvraćanje

Kao i mnogi antropolozi, Mauss je bio zaintrigiran povijesnim činjenicama o ljudima, državama i kulturama u kojima su se darovi dijelili ekstravagantno, obilato i nesebično. Primjerice, domorodački narodi naseljeni duž sjeverozapadne obale Kanade i Sjedinjenih Država od pretpovijesti prakticiraju ceremoniju poznatu pod nazivom potlatch. U tim cjelodnevnim gozbama domaćini daruju goleme količine svoje imovine. Tijekom potlatcha 1921. godine u Kanadi, vođa plemena Kwakwaka'wakw je članovima zajednice darovao 400 vreća brašna, bezbroj toplih pokrivača, na stotine šivaćih strojeva, kao i kompletan namještaj, kanue, čamce s motorima na plinski pogon… pa čak i stolove za bilijar.

U svojem eseju naslovljenom „Dar“, izvorno objavljenom prije gotovo cijelog stoljeća, Mauss opisuje potlatch i navodi ga kao primjer ekstremnog oblika darivanja, no istovremeno sugerira da se takvo ponašanje može prepoznati i u većini ostalih ljudskih društava: svi mi darujemo stvari čak i kada bi se činilo da bismo u ekonomskom i evolucijskom smislu imali znatno više koristi ako bismo ih zadržali za sebe.

Naravno, darovi i darivanje nisu jednoznačan pojam; oni imaju mnogo svrha, a sasvim je izvjesno da im je jednim dijelom (nekada i prilično znatnim dijelom!) svrha čak i posve sebična.

Mauss je analitički opisao kako čin darivanja ima tri odvojena, ali neraskidivo povezana čina, tri  radnje: darovi se daruju, primaju i uzvraćaju.

Prvi čin – darivanje – definira vrline samog darivatelja, koji davanjem poklona izražava svoju velikodušnost, dobrotu i čast. Čin primanja dara, pak, pokazuje volju osobe da bude darivana, počašćena; primanje dara je prilika da primatelj pokaže vlastitu velikodušnost, odnosno da je voljan prihvatiti ono što mu se nudi. Treća komponenta darivanja je reciprocitet, uzvraćanje dara; načelno, od osobe koja je primila dar očekuje se da – implicitno ili eksplicitno, materijalno ili nematerijalno – izvornom davatelju uzvrati dar.

Poštenje i poštovanje

Slijedom logike, naravno, kada prvi darivatelj za svoj dar dobije nešto zauzvrat, on sada postaje primatelj dara, postaje osoba koja mora svoju volju za primanjem i svoju zahvalnost izraziti nekim uzvratnim oblikom darivanja. Na taj način darivanje postaje beskrajna petlja davanja i primanja.

Ovaj posljednji korak – reciprocitet – ono je što darivanje čini jedinstvenim. Za razliku od kupnje u trgovini gdje sve završava razmjenom novca za robu - službenim činom lišenim osobnosti, davanje darova je osobna stvar koja gradi i održava međuljudske odnose. Ovaj odnos između darivatelja i primatelja usko je vezan za moral kao običajnu kategoriju: darivanje je simbolično iskazivanje poštenja jer je svaki poklon općenito jednake ili veće vrijednosti od onog što je zadnji darovan, a istovremeno je i izraz poštovanja jer pokazuje spremnost da se oda počast drugoj osobi.

Darivanje svojim cikličkim izmjenjivanjem davanja i primanja povezuje na suptilan način: održava ljude povezanima u beskonačnom ciklusu međusobnih obaveza. Jedna od najdražih djetinjih uspomena koje proustovski detaljno pamtim jest odlazak kući na kraju međuobiteljskih druženja ili dječjih rođendana: domaćica kuće bi (uz polusatno rastegnute pozdrave na ulaznim vratima i dogovaranje o terminima idućih uzajamnih posjeta) uručila mojoj mami poveliki tanjur s preostalim kolačima. Taj tanjur donesen kući iz posjete vraćao se vlasnicima pri sljedećoj posjeti ili su si ga oni sami nosili kući nakon posjete nama - obavezno napunjen našim kolačima. I tako se vrtio beskrajni krug uzajamnog darivanja, na radost nas djece.

Bolji, veći, vredniji, skuplji...

A što je s krajnostima? Što kada takav darovni ciklus postane cirkus? Kada sve krene u spiralu rastućeg nadmetanja u poklonima? Utjelovljuju li moderni potrošači Maussovu teoriju o tome da nam je danas previše dobro?

Činjenica je da mnogi ljudi danas nisu suočeni s nedostatkom, već s preobiljem darova: jedno Gallupovo istraživanje pokazalo je da prosječni američki blagdanski kupac procjenjuje kako će na kraju 2023. godine (Božić & Nova godina) na darove potrošiti 975 američkih dolara, što je najveći iznos otkako je to istraživanje započeto 1999. godine.

A mnogi primljeni darovi se jednostavno ostave netaknutima, odbace ili zametnu u zaborav. U blagdanskoj sezoni 2021. godine procijenjeno je da je više od 15 milijardi dolara darova koje su kupili Amerikanci bilo neželjeno, a 4% je otišlo izravno na otpad, bez odmotavanja i vađenja iz kutija. Ove se godine prema svim anketnim istraživanjima očekuje porast potrošnje tijekom blagdana i u Ujedinjenom Kraljevstvu, Kanadi, Japanu i drugdje. Za nas Hrvate nema takvih podataka, ali ne vjerujem da smo daleko od središnje crte porasta tog trenda.

Darovni konzumerizam

Današnje darivanje možda više nema sve one tradicijske karakteristike kakve je opisivao Marcel Mauss. Suvremeno darivanje može svoje korijene vući iz strahopoštovanja, pa i iz negativizma. S jedne strane, davanjem darova i dalje sudjelujemo u održavanju kontinuiteta drevnog običajnog ponašanja: razvitkom i održavanjem uzajamnih odnosa koje nas čini socijaliziranim ljudima. S druge strane, čini se da neka društva sve više koriste blagdane kao jednostavan izgovor da konzumiraju sve više i više.

Klasična analiza socioloških temelja koji stoje iza darivanja, onako kako ih je opisivao Mauss, pokazuje da darivanje nekada nije promoviralo takav nekontrolirani konzumerizam. Naprotiv, tradicionalno poimanje darivanja govori o tome da što je poklon promišljeniji i osobniji (ne nužno i materijalno vredniji), to se veće poštovanje i čast iskazuje činom darivanja.

Mnogo je manja vjerojatnost da će dobro odabran, promišljen dar završiti na otpadu. A starinskim načinom ručno izrađene stvari – ili dobro ciljano personalizirano iskustvo kao što je mini gastro-turneja ili obilazak vinskih podruma ili vožnja balonom – vjerojatno će biti više cijenjena od skupog artikla koji se masovno proizvodi na drugom kraju svijeta, šalje preko oceana i pakira u plastiku.

Kvalitetno i promišljeno odabrani darovi mogu puno toga govoriti o našim vrijednostima i značajno očuvati i poboljšati naše odnose s onima kojima smo darove namijenili i od koga ih primamo.

Povijest darivanja: od pećinskih ljudi do generacije Z

A jeste li se ikada zapitali odakle potječe tradicija darivanja?

Mnogi su istraživači pokušali rasvijetliti podrijetlo ove ljudske navike koja se uočava u svim kulturama i društvenim okruženjima diljem svijeta. Davanje darova je u svojim korijenima najvjerojatnije vođeno našom temeljnom potrebom socijalizacije, potrebom da izgradimo i održimo dobre odnose s drugima u našoj društvenoj skupini. To je simboličan čin koji nam omogućuje da izrazimo svoje osjećaje i ojačamo svoje društvene veze.

Međutim, darovi i tradicija darivanja znatno su se mijenjali tijekom povijesti. Zaronimo u historiju darivanja, od prapovijesti do danas, a naposljetku zavirimo i u budućnost darivanja!

Darivanje je puno starije nego što mislite: arheološka iskapanja otkrila su da su se već i pećinski ljudi međusobno darivali. Prema paleoantropologinji Ariane Burke, prije 35.000 do 10.000 godina naši su preci razmjenjivali simbolične predmete. Iako su često izrađivani od ukrašene kosti, školjki, zuba, slonovače, kamenja, kore drveta ili perja, ručno rađeni darovi Homo sapiensa nisu bili tako jednostavni ili primitivni kao što bismo mogli pomisliti. Ovi estetski simboli bili su ugravirani i probušeni kako bi se mogli nositi kao ogrlice, narukvice i privjeske ili ušivene na odjeću, a omogućavali su im da se identificiraju unutar vlastitog plemena i razlikuju od drugih skupina.

Arheološki nalazi također pokazuju da su pretpovijesni ukrasi darivani kako bi se uspostavile veze s pojedincima iz drugih plemena. Dojmljiv primjer za to je figurica od bjelokosti čija je starost procijenjena na 40.000 godina, otkrivena u Njemačkoj 2008. godine i poznata pod imenom Venera iz Hohle Felsa. Ova ženska figura raskošnih oblina bila je izdjeljana iz komada mamutove kljove, a kako umjesto glave ima malen perforirani izdanak pogodan za provlačenje konopa, najvjerojatnije je bila namijenjena kao poklon i bila nošena kao amulet ili privjesak. Nije tako loše za jedan „primitivan“ dar, zar ne?

Darovi starog Egipta bogovima - dajte i primit ćete

Stari Egipćani su prije nekih 5000 godina koristili specifičan povod za davanje darova: umjesto da darivanjem poklona jačaju društvene veze s vršnjacima ili susjedima, davali su darove svojim bogovima. Ti su žrtveni darovi darivani u zamjenu za božansku zaštitu, uslugu, zdravlje, bogatstvo ili samo opću milost.

U starom su Egiptu praznovjerje i religija išli ruku pod ruku: pokojnici su pokapani s darovima koji su im trebali jamčiti siguran prolaz u vječnost i udoban zagrobni život; vjerovali su da ih sve što je s njima zakopano prati na drugu stranu. Ti su darovi bogovima uključivali svakodnevne stvari kao što su glineno posuđe i hrana, ali i ukrasi, figure idola, ili – za bogatije među mrtvima – namještaj, dragulji, te ono najvrjednije: sluge i robovi, kao i bračni drugovi, koji su s pokojnikom ni krivi ni dužni odlazili bogovima na račun.

Pokloni su darivani i faraonima na dan njihove krunidbe, koja je označavala njihovo ponovno rođenje kao živućeg božanstva (a time i nekoga od koga su Egipćani željeli zadobiti božansku naklonost).

A jesu li se stari Egipćani darivali i međusobno? Jesu! Na primjer, za stare Egipćane je njihova Nova godina (koja bi po današnjem kalendaru bila oko 19. srpnja) bila popularan praznik i najbolja prilika za razmjenu želja za prosperitetom i božanskim blagoslovom, popraćena darovima poput vaza ili malih boca ispunjenih svetom vodom iz Nila.

Antička Grčka: rođendanske torte i puhanje u svjećice

Obredi i tradicija žrtvenih darova u zamjenu za božansku zaštitu nastavili su se i među starim Grcima. Na primjer, dijete je nakon rođenja dobivalo za poklon malene amajlije koje su ga trebale zaštititi od bolesti. Tada se vjerovalo i da zli duhovi opsjedaju osobu na njezin rođendan, pa je u staroj Grčkoj bio običaj da se slavljenik ili slavljenica na rođendan darivaju kako bi se odagnalo to zlo.

Darovi su primatelju trebali donijeti zaštitu i sreću. Dakle, ako ste se ikada zapitali zašto dobivate darove na svoj rođendan, u korijenu tog darivanja je vjerovanje da su na taj dan zli duhovi posebno zainteresirani za vas, što je malo manje veseo razlog nego kako ga danas vidimo.

Interesantan je detalj da u staru Grčku ne seže samo proslava rođendana, već i običaji puhanja u svijeće i tradicija okrugle torte ukrašene svjećicama: stari Grci su palili svijeće i puhali u njih prizivajući zavjet zaštite od zla, a što se tiče okrugle torte, vjernici su svakog šestog dana u mjesecu božici Artemidi prinosili žrtvu-darovnicu – okrugli kolač ukrašen svjećicama. Njegova okruglost simbolizirala je pun mjesec, a njegove svijeće mjesečinu, čija je Artemida bila božica.

Jestivi i romantični darovi srednjeg vijeka

Kada je Europa ušla u srednji vijek pritisnut religijskim restriktivnim zakonima, mnogi su pokušali potpuno ukinuti praznovjerne navike. Crkva je amulete vidjela kao simbol idolopoklonstva i Sotonine vlasti nad ljudima. Međutim, razmjena darova i dalje je igrala važnu ulogu u društvenim interakcijama. Darovi su bili koristan (bolje rečeno – koristoljubiv) način da ljude potaknu i unaprijede uzajamne odnose među pojedincima, obiteljima pa i cijelim nacijama, poput bogatog miraza kod udaje ili da dokažu svoju lojalnost moćnim ljudima poput kralja ili utjecajnih članova crkve.

Darovi su se kao u davna vremena razmjenjivali i na Novu godinu, no u srednjem vijeku se pri takvom darivanju više radilo o iskazivanju individualne moći i velikodušnosti.

Najčešći darovi bili su jestivi proizvodi, jer je hrana tada bila – a i danas jeste – snažan simbol društvenog statusa. U to vrijeme, vrsta i kvaliteta hrane je izravno ovisila o društvenom statusu, pa je stoga međusobno nuđenje ukusnih poslastica za posebne prigode ili međusobno pozivanje na svečane večere imalo za cilj impresionirati i pokazati bogatstvo.

Od prapovijesti su cvjetovi i drugi dijelovi biljaka prvenstveno korišteni u ljekovite, medicinske svrhe. Ali u srednjem vijeku cvijeće je postalo zamjena za romantične riječi i postalo svojevrstan jezik ljubavi. Otkuda to? Odgovor je jednostavan i shvatljiv: kako je Rimokatolička Crkva s prezirom gledala na svako javno iskazivanje romantike, ljubavnici su si darivali cvijeće kako bi izrazili svoje osjećaje, a da za to nisu bili kažnjeni. Različito cvijeće imalo je različita značenja, pa su se složene poruke mogle izreći samo jednim cvijetom.

Osim cvijeća, intimni darovi koje su obično razmjenjivali romantični ljubavnici bili su pjevanje serenada, recitiranje pjesama ili ušivanje pramenova kose u odjeću. Čak i danas se čini da još uvijek crpimo inspiraciju iz srednjovjekovnih darova: još uvijek se prakticira darivanje cvijeća voljenoj osobi, kao i pisanje poezije ili glazbe, premda to u moderna vremena može poprimiti i malo drukčije forme poput poklanjanja glazbenih mikseva ili individualiziranih romantičnih playlista na USB-sticku.

Kasni novi vijek: darovi odražavaju rodne uloge

Kako je vrijeme odmicalo, razmjena darova postajala je sve kompliciranija. Društvene su norme oduvijek imale utjecaja na pravila darivanja, a sredinom 18. stoljeća počela su se uzeti u obzir i pravila tadašnjeg morala, kao i striktne i rodne norme: od žena se nije očekivalo da daju darove muškarcima s kojima nisu u rodu ili s kojima nisu u braku. Ako su žene davale darove svojim muževima, to su obično bili pribor za brijanje, sapuni, olovke, kutije za duhan ili stolni pribor. Kreativnije žene bi, naravno, radije ručno izradile darove.

Darovi za žene u to su vrijeme morali biti primjereni odnosu koji su te  žene imale s darivateljem, inače bi se poklon smatrao skandaloznim. Obično su to bili higijenski artikli poput sapuna i parfema, ali mogli su biti i nakit, rupčići, igle za pletenje, voće, slatkiši ili cvijeće.

Što se tiče djece, dječaci bi dobili igračke-vojnike ili mehaničke vlakove. Djevojčice su dobivale lutke ili male lonce i tave -- dakle, darove koji su smatrani savršenom pripremom za ulogu njihovog spola u društvu. Djeca iz radničke klase dobivala su skromnije darove, poput medenjaka ili malih ručno rađenih igračaka, malo sušenog voća ili – s druge strane – komad ugljena ako se nisu dobro ponašala!

Striktni religijsko-građanski moral uveo je naviku darivanja dobrog dara samo onima koji su se dobro ponašali, a oni koji se po tadašnjim moralnim normama nisu dobro ponašali ostali bi bez dara (štoviše, bili bi sretni ako ne bi dobili kaznene, loše darove). Koji god dar da ste dobili - dobar ili loš - ostao je iznenađenje zahvaljujući ambalaži za poklone, koja je također izumljena krajem 19. stoljeća.

Darivanje u današnje vrijeme

Od 20. stoljeća darovi su postali dio naše svakodnevice, iako su s razvojem kapitalističkog društva istovremeno postali i glavni fokus marketinga i konzumerizma: cvijeće, nakit, parfemi, igračke za djecu.

Šareni papirni omoti za poklone kakve danas poznajemo i obilato koristimo, zajedno s malenim porukama na kartici privezanoj vrpcama s mašnom, nastali su – točno se zna kada: 1917. godine.

U 1950-ima je pojava velikih gradskih robnih kuća i trgovačkih centara učinila darove pristupačnijim i uobičajenijim, a u 1960-ima (koje se često nazivaju „zlatnim dobom oglašavanja“), tvrtke i trgovci su oko svojih proizvoda počeli konstruirati priče, likove i medijske sadržaje kako bi uspostavili jaču vezu između kupaca i robnih marki.

Osim toga, u 20. stoljeću je za potrebe marketinga izmišljeno puno više situacija u kojima se očekuju darovi, pa se tako nametnulo darivanje za prigode koje su sve do sredine 20. stoljeća bile nepostojeće prigode: Majčin dan, Dan očeva, Valentinovo, Halloween, kao i u prigodama kao što su dobivanje novog posla, diplomiranje, useljenje u novu kuću ili stan, proslava rođenja djeteta, tzv. partyji za otkrivanje spola budućeg djeteta (da, ima i toga!)…

Povrh toga, mnogi raniji datumi koji su bili vezani uz relativno skromnija darivanja podignuti su marketinškim „napumpavanjem“ do razine nepodnošljivosti, pa se sada krštenja, mature, pričesti, zaruke pretvaraju u parade bahatog nadmetanja u darivanju sumanuto skupih poklona.

Darovi postaju digitalni: milenijalci i generacija Z

Ove nove kulturne tradicije postavljaju nova sociološka pravila i novi društveni pritisak na darivatelje: očekuje se da za vaše voljene organizirate savršenu (čitaj: skupu) zabavu sa savršenim (čitaj: skupim) iznenađenjima i da u pravo vrijeme za pravu osobu imate pravi dar (naravno, skup). Odmakli smo zaista jako, jako daleko od nekadašnjeg darivanja cvijeća i rukom brušenih kamenčića. Da ne spominjemo kako se do granica nepodnošljivosti pojačao pritisak da u darivanju budemo još originalniji i kreativniji u potrazi za savršenim, radi čega – uz to što smo već prenatrpani obvezama i poslom – često ostavljamo biranje darova za zadnji čas.

Na našu sreću, sada postoji Internet i pomaže nam u zadovoljavanju ovoga generacijskog nagona kreativnog darivanja. Recite i sami: ima li boljeg mjesta za traženje idealnog poklona od nepreglednih prostranstava Interneta? Još ako je online shop obogaćen free shipping opcijom… ihaaa! Gdje nam je kraj?

„Milenijalace“ rođene između 1981. i 1996. i „Gen-Z“ populaciju rođenu između 1997. i 2012., te „djecu digitalnog doba“, općenito karakterizira posve prirodno korištenje Interneta, pametnih telefona i društvenih medija u svim sferama njihovih mlađahnih života. A ako se pitate zadovoljavaju li te digitalne generacije i svoj poriv kupovine darova na smartphoneima i Internetu, samo ćemo napomenuti da je nedavna anketa među američkim milenijalcima i Gen-Z djecom pokazala da je u 2022. godini točno 2/3 njih (67%) radije je kupovalo online, putem Interneta, nego fizičkim odlaskom u trgovinu. Dakle, jednostavan odgovor je - da.

Darovi se sve više kupuju online ili su postali nematerijalni, digitalni: sve su popularnije darovne kartice za digitalna iskustva kao što su pretplate za glazbu, online-gaming ili video streaming.

Odmah nakon tih nematerijalnih darova, na ljestvici najpoželjnijih su oni koji pružaju opipljivije iskustvo i doživljaj, poput zajedničkih foto-seansi, vikenda iznenađenja ili snimanja personaliziranog videa. Iako je digitalna tehnologija postala važan dio svakodnevnog života, milenijalci i generacija Z sebe smatraju svjesnim generacijama: sjećanje na zajedničko iskustvo vrednuje se više od skupog ali brzo zastarjelog predmeta. A što može biti bolje od dijeljenja i uživanja u istom iskustvu s osobom kojoj ga darujete?

Budućnost darivanja: kamo idemo?

Jedno je sigurno: darivanje je jedan od temelja čovječanstva i nećemo tako skoro odustati od njega, posebno zbog osjećaja radosti i blagostanja koje ono donosi ne samo primatelju nego i darivatelju. Čin darivanja kulturni je čin definiran tradicijom određenog vremena i prostora, čvrsto ukorijenjen u naslijeđenim ritualima starijih generacija. Izvorno korištena kao učinkovit i važan način za dobivanje zaštite i priznanja od drugih, s vremenom su se očekivanja u vezi s darovima i darivanjem promijenila.

Unatoč drevnim tradicijama koje nastavljamo slijediti i unatoč povremenim pomodnim promjenama u načinu i formi darivanja, darovi su uvijek važan dio naše komunikacije s ljudima oko sebe. Jedina razlika je u tome što putem Interneta ljudi mogu lako kupovati i dostavljati personalizirane, originalne darove diljem svijeta.

Zadnjih godina i darovi i čin darivanja ponovno postaju personalizirani, kreativniji, nerijetko unikatno ručno izrađeni. No za skupe darove koji mogu promašiti svoj svrhu nije potrebno izdvajati velike svote novca: primatelj može naći još više radosti u darovnoj kartici koju će iskoristiti za nešto što će sam prilagoditi svojoj ugodi, poput omiljenog koncerta ili vikend-putovanja.

Interesantno je i primijetiti kako neki ljudi jednostavno nemaju dar za darove, nemaju osjećaj za pravi poklon u pravo vrijeme pravoj osobi, dok su drugi u tome savršeno nepogrešivi. Što je još interesantnije, neki su ljudi prirodno nadareni da odaberu i daruju savršen poklon za drugoga, ali kada trebaju darivati same sebe (recimo, kada im za rođendan poklonite darovnu karticu s određenim iznosom novca), odjednom im ponestane inspiracije o tome što i kako bi potrošili na svoje želje i potrebe.

U svakom slučaju, sada je kraj prosinca: vrijeme upravo stvoreno za primanje i poklanjanje darova. Jeste li već isplanirali svoje blagdansko darivanje? Ako ste već propustili priliku za Božić, barem nemojte propustiti novogodišnju šansu. Ne budite poput mene i ne čekajte do posljednjeg trenutka.