Temeljem do sada dostupnih znanstvenih dokaza, većina se stručnjaka slaže da je Homo sapiens (latinski: mudri čovjek) najmlađa i ujedno jedina još uvijek živuća ljudska vrsta. Ono što znamo o ostalim sada izumrlim ljudskih vrstama priča nam priču o tome kako su se ljudi u svojem razvoju postupno udaljavali od drugih naprednih majmuna, razvijajući sposobnost dvonožnog hodanja, prehrane koja uključuje meso, lova, korištenja alata, izgradnje skloništa i korištenja vatre. Izdvojeni od pramajmuna u zasebnu vrstu – hominide – naši su se preci tijekom posljednjih dva i pol milijuna godina razvili u nekoliko distinktivnih ljudskih vrsta koje su u različitim povijesnim razdobljima čak i živjele istodobno jedna uz drugu (štoviše, miješale se), kako bismo naposlijetku mi, sapiensi, s lica Zemlje izgurali i posljednje najbliže rođake, neandertalce, sve do njihovog potpunog izumiranja.

Pobjeda sapiensa

Mi sapiensi volimo misliti da smo posebni. Svakako, u usporedbi s našim najbližim živućim rođacima, čovjekolikim majmunima - čimpanzama i bonobima, naša vrsta zaista ima neka impresivna postignuća: iako su majmuni tijekom svoje evolucije savladali korištenje jednostavnih alata i razvili sposobnost uzajamnog komuniciranja, pa čak i dosegli razinu socijalizacije u kojoj organizirano ratuju među plemenima, ipak nitko od njih nije razvio formalni jezik, nije konstruirao elektromotor ili promijenio klimatski status vlastitog planeta, niti je naslikao Mona Lisu, skladao Für Elise, izmislio Internet ili putovao svemirom.

Ali, zašto čovjekoliki majmuni, naši najbliži živi rođaci, premda na Zemlji egzistiraju jednako dugo vremena kao i mi, nemaju takav napredan evolucijski razvoj poput nas? Zašto imaju tako malo ambicija? Jeste li se ikada zapitali zašto na Zemlji ne postoji barem još jedna vrsta koja je napredna poput nas?

Jedno od mogućih (i vjerojatno najtočnijih) objašnjenja naše monopolističke jedinstvenosti na ovom planetu je to što vjerojatno ne bismo bili tako unikatni da nismo na vrijeme istrijebili neke od najvećih konkurenata: naše najbliže rođake iz obitelji hominida.

Osam (ili devet?) ostalih ljudskih vrsta

Prije oko 5 milijuna godina, jedan ogranak čovjekolikih majmuna evoluirao je u hominide, prve primjerke roda Homo. Ti najraniji ljudi su u zamjenu za snažne i dugačke majmunske ruke razvili jače noge i donju kralježnicu, pa posljedično tome, premda se više nisu mogli veselo ljuljati na drveću, mogli su stajati uspravno, hodati i kolonizirati nove ekosustave daleko od prvobitnih šumskih staništa. Mozak ranih ljudi rastao je sve dok nisu počeli koristiti složene alate za lov na velike životinje, loženje vatre i izgradnju skloništa.

U vrijeme kada je Homo sapiens stigao na scenu (što se dogodilo tek prije nekih 300.000 godina), mi smo bili tek deveta ili deseta Homo vrsta, pridruživši se ranijim prethodnicima: Homo habilisu, erektusu, rudolfensisu, heidelbergensisu, floresiensisu, neanderthalensisu, nalediju, luzonensisu, a možda i denisovianu. Mnoge od navedenih vrsta egzistirale su na Zemlji puno dulje od naših skromnih 300.000 godina, pa ipak smo mi uspjeli pridobiti svu naklonost evolucijskog napretka u našu korist i od šarolike obitelji hominida ostati jedini živući primjerci.

No, iskoristimo ovo blagdansko ozračje, pa uz topli čaj ili kuhano vino, zavaljeni u udobni trosjed ili novu gejming-stolicu pregledajmo zajedno svoj stari, izblijedjeli obiteljski album i upoznajmo naše pokojne rođake. Vrijeme je za praznično praobiteljsko okupljanje!

Homo habilis: spretni čovjek (prije 2,4 milijuna – 1,4 milijuna godina)

Godine 1960. tim istraživača otkrio je u Tanzaniji fosilizirane ostatke do tada nepoznatog ranog hominida. Ti su fosili imali moždani dio lubanje tek nešto veći od majmunskog. Pretpostavljajući da su ti primjerci pračovjeka odgovorni za tisuće komada kamenih alata otkrivenih u blizini nalazišta, znanstvenici su ovu vrstu prozvali „spretni čovjek“ - Homo habilis. Danas ga se općenito smatra prvim članom roda Homo koji se izdvojio i evoluirao izravno od majmunolikih predaka.

Taj prvi hominid je bio malen, težio je oko 30-35 kilograma i bio visok između 75 i 100 centimetara. Također znamo da je izrađivao složene alate, uključujući kamene oštrice koje je koristio za klanje životinja. Homo habilis je (kao prvi) dugo vremena bio i jedini član našeg roda na Zemlji, na kojoj je egzistirao gotovo milijun godina.

Homo erectus: dugonogi kuhar (prije 1,89 milijuna do 110.000 godina)

Kao što mu ime implicira, Homo erectus je prva poznata ljudska vrsta koja je stajala potpuno uspravno (erectus = uspravan). Imao je moderne ljudske proporcije, jasno različite od majmunskih: kraće ruke u odnosu na trup i duge noge prilagođene hodanju i trčanju, umjesto penjanju po drveću.

Erectusi su prvi ljudi sa značajno većim moždanim dijelom lubanje od majmuna. Imali su i manje zube, što je prilagodba koja je vjerojatno pomogla Homo erectusu da u prehrani koristi meso i druge brzo probavljive proteine, čime je zadovoljavao povećane prehrambene potrebe koje imaju vrste s višim tijelima i većim mozgom. Zapravo, znanstvenici su u blizini staništa Homo erectusa pronašli logorske vatre i ognjišta, što sugerira da su to bili prvi ljudi koji su se bavili kuhanjem - ekskluzivno ljudskom aktivnošću koja nam je osigurala prehranu lako probavljivom hranom bogatom masnoćama i proteinima, omogućujući mozgu i tijelu rast i evolucijski napredak.

Sve navedeno govori da je Homo erectus bila vrlo uspješna ljudska vrsta. Shodno tome, hodali su Zemljom u razdoblju koje je trajalo gotovo devet puta duže od naše trenutne vladavine. Zašto su nestali, unatoč svojoj uspješnosti -- znanstvenici ne znaju odgovor, ali sugeriraju da smo ih, baš kao i neandertalce i denisovce, istrijebili mi, sapiensi.

Homo rudolfensis: jezerski neznanac (prije 1,9 milijuna do 1,8 milijuna godina)

Od svih poznatih ljudskih predaka za sada najmanje znamo kakav je bio Homo rudolfensis, otkriven u blizini kenijskog jezera Rudolf (sada poznatom kao jezero Turkana). Štoviše, po nekim taksonomskim pokazateljima, nije posve sigurno ni je li posrijedi pravi hominid, nego je možda mogao biti i jedna od prijelaznih karika između hominida i njihovih primitivnijih majmunolikih rođaka. S jedne je strane Homo rudolfensis imao znatno veći moždani dio lubanje od Homo habilisa, što je dobar pokazatelj da je rudolfensis zaista ljudska, hominidna vrsta. S druge strane, neki znanstvenici tvrde kako bi ga se zbog njegove manje veličine i sličnosti kostiju u zdjelici i ramenima moglo klasificirati bliže australopithecusima, koji su bili bliski, ali ne i izravni rođaci hominida.

Na pretpovijesnoj sceni bio je prisutan je relativno kratkih 100.000 godina, pa je shodno tome iza sebe ostavio malo arheoloških artefakata koji bi nam mogli dati detaljnije podatke o tom našem pomalo tajnovitom pretku.

Homo heidelbergensis: euroafrički lovac (prije 700.000 do 200.000 godina)

Prije otprilike 700.000 godina, Homo heidelbergensis (ponekad ga se naziva i Homo rhodesiensis) pojavio se istočnoj Africi i današnjoj Europi. Bio je čvrst, nizak, mišićav, nabijen; znanstvenici misle kako su ti manji, široki ljudi zbog svoje građe uspijevali lakše preživljavati na geografskim širinama hladnijim od afričke kolijevke čovjeka.

Zajedno s Homo heidelbergensisom pronađeni su i ostaci lovačkog oružja i kostiju raznovrsnih životinja - poput konja, slonova, nilskih konja i nosoroga. To sugerira da je ova skupina ljudi bila prva od hominida koja je kopljima organizirano lovila veće životinje. Kako bi se mogli grijati, ti su ljudi naučili održavati vatru i gradili su jednostavna skloništa od drva i kamena.

Većina se znanstvenika slaže da afrička grana Homo heidelbergensisa koja je migrirala prema sjeveru u Europu predstavlja izravni prapočetak razvoja suvremenog čovjeka, Homo sapiensa.

Homo floresiensis: otočni hobit No 1 (prije 100.000 do 50.000 godina)

Rastom neveliki Homo floresiensis poznat je samo po ostacima pronađenim 2003. godine na otoku Flores u Indoneziji. Uz ostatke Homo floresiensisa nalazilo se i kameno oruđe, kao i kosti patuljastih slonova i komodo-guštera, što je otkriće koje oslikava prizore izoliranog otočnog života ovih malenih hominida.

Geografska izolacija Homo floresiensisa vjerojatno je pridonijela njegovom relatvno malom mozgu i niskom stasu (visina mu se procjenjuje se na otprilike 100 do 110 cm). Zapravo, njegova veličina je u skladu s ekološkim načelom otočnog patuljastog rasta, koje kaže da životinje smanjuju svoju tjelesnu veličinu kada je ekosustav kojim raspolaže njihova populacija ograničen na malen životni prostor. Patuljasti dlakavac Homo floresiensis je na povijesnoj pozornici bio prisutan samo kratkih 50.000 godina, a na svojem malenom idiličnom otoku, kao u svojevrsnom bajkovitom pretpovijesnom Disneylandu, izrađivao je kameno oruđe i lovio minijaturne slonove, koji predstavljaju još jedan primjer otočnog patuljastog rasta.

Znanosti još uvijek nije poznato kako je Homo floresiensis uopće dospio na svoj istoimeni otok: najbliže sljedeće kopno (a i to je otok!) od Floresa dijeli 10 kilometara nemirnog oceana. A u vještine izrade primitivnih oruđa za lov ne ubraja se izrada plovila.

Homo naledi: zagonetni južnoafrikanac (prije 350.000 do 250.000 godina)

O patuljastim hominidima koji su živjeli u Južnoj Africi, nazvanim Homo naledi ne znamo puno jer su otkriveni tek krajem 2015.: u jednoj ekspediciji arheolozi su iskopali nevjerojatnih 1550 dijelova kostiju od najmanje 15 različitih jedinki. Iz dosadašnjeg višegodišnjeg proučavanja tih uzoraka doznali smo da su Homo naledi bili zasebna vrsta hominida.

O njihovom izgledu znamo toliko da su bili malenog rasta (oko 140-145 cm visine), ali premda je iskapanje otkrilo bogatu riznicu ljudskih fosila, istraživači nisu pronašli alate ili ostatke drugih životinja uz dijelove skeleta Homo naledi, tako da njihov način života za sada ostaje misterij. Pretpostavlja se da su koristili vatru, kao što se temeljem oblika šake pretpostavlja i da su bili sposobni izrađivali kamene alate. Raspored i očuvanost kostiju sugerira postojanje primitivnih pogrebnih postupaka, što ukazuje na viši stupanj socijalizacijskih rituala.

Homo luzonensis: otočni hobit No 2 (prije najmanje 67.000 godina)

Potaknuti otkrićem vrste Homo floresiensis, znanstvenici su se zapitali jesu li i drugi otoci u pretpovijesti imali hominidne, ljudske stanovnike. Tako su arheolozi 2019. godine istraživali malu špilju na otoku Luzon u sjevernoj Indoneziji i – bingo! – otkrili novu hominidnu vrstu. Recimo. Možda. Na neki način.

Jer, iako su pronašli hominidne ostatke, iskopali su samo sedam zuba, tri kosti stopala, dvije kosti prsta šake i fragment bedrene kosti. Unatoč previše skromnoj količini materijala za stvaranje čvrstih zaključaka, arheolozi su uvjereni da je ta patuljasta vrsta hominida posve nova, do sada nepoznata znanosti, temeljeći taj zaključak prvenstveno na geografskoj izoliranosti. Nazvali su ga Homo luzonensis po otoku na kojem je pronađen.

Ipak, neki stručnjaci dovode u pitanje originalnost ovog otkrića, tvrdeći kako nema dovoljno materijalnih dokaza kojima bi se isključila mogućnost da je Homo luzonensis samo varijanta dobro definiranog i znanstveno provjerenog otočnog humanoidnog hobita Homo floresiensisa. U svakom slučaju, otkriće na Luzonu je ponovno pokrenulo pitanja o tome kako su točno praljudi stigli na tako izolirane otoke.

Homo neanderthalensis: istrijebljeni rođaci (prije 400.000 – 40.000 godina)

Pozdravite naše najbliže rođake, neandertalce. Premda su se na povijesnoj sceni pojavili preko 100.000 godina prije Homo sapiensa, Homo neanderthalensis je ipak najmanje 250.000 godina živio istovremeno kad i mi, a ponekad i dijelio susjedna staništa i lovišta. Premda su bili niži i zdepastiji od nas sapiensa, neandertalci su imali mozak koji je bio jednako velik ili čak veći od našeg.

Neandertalci su živjeli teškim životom, ali su se u mnogome uspijevali nositi s tim teškoćama: premda arheolozi nerijetko pronalaze neandertalske kosti prošarane ugrizima i prijelomima (što sugerira da nisu baš uvijek bili uspješni u lovu na velike životinje), na tim kostima su vidljivi tragovi zarastanja (što pak znači da su se uspješno liječili i oporavljali). Živjeli su u prilično hladnim okruženjima u Europi i jugoistočnoj i središnjoj Aziji, ali su ložili vatru, živjeli u sofisticiranim skloništima i izrađivali odjeću koristeći složene alate kao što su igle za šivanje izrađene od kosti.

Relativno česti nalazi potpuno očuvanih neandertalskih kostura sugeriraju da su neandertalci pokapali svoje mrtve i označavali njihove grobove, što znači da su provodili sociološki artikulirane simboličke radnje povezane s kognitivnim procesima koji vode do razvoja jezika. Iz tako očuvanih uzoraka znanstvenici su uspješno izdvojili i sekvencionirali genom iz DNK neandertalaca, putem čega je otkriveno da su se sapiensi i neandertalci u više navrata uzajamno parili. Štoviše, mnogi današnji ljudi u svojem genomu imaju dijelove koji pripadaju neandertalskim genima, a koji su nerijetko korisni - poput onih koji omogućuju bolji imunološki odgovor na neke infekcije.

Homo denisovan: sibirski nesvrstani ljubavnici (prije 300.000 – 50.000 godina)

Za hominide čiji su ostaci pronađeni 2010-ih u špilji Denisova u Sibiru, unatoč detaljno analiziranim sekvencijama maternalne DNK izdvojenim iz kostiju i zuba pronađenih na tom lokalitetu, još uvijek nije posve jasno predstavljaju li zasebnu vrstu – Homo denisovan – ili podvrstu neandertalaca ili pak podvrstu modernih ljudi, Homo sapiensa. Dok vrijeme i znanost ne razjasne tu dilemu, za potrebe ovog teksta ćemo privremeno denisovce uzeti kao devetu vrstu hominida.

O njima znamo da su živjeli u isto vrijeme kada i neandertalci i sapiensi, pa su se štoviše vrlo rado i često miješali s njima, stvarajući potomstvo iza kojega je u genomu današnjih suvremenih ljudi (posebice u Polineziji, Indoneziji, Filipinima i među australskim Aboridžinima) preostalo čak dva do šest posto gena koji su izravno „povučeni“ od denisovaca. Da se ne umislimo previše, denisovcima su neandertalci bili seksualno privlačniji rođaci od sapiensa: neandertalska DNK u sebi ima i do 17% porijekla od genoma denisovaca.

Kako je očito da su denisovci daleko više bili raspoloženi za vođenje ljubavi nego rata, nije neobično što većina stručnjaka smatra da je za njihovo izumiranje – baš kao i za nestanak neandertalaca – glavni krivac bila naša vrsta, Homo sapiens. Prvo smo se s njima voljeli, a kada su nam dosadili, istrijebili smo ih.

Najmudriji (i najokrutniji) ostaju

Zaključak ove paleontološko-arheološke pripovijesti lako je vidljiv iz dva prethodna odlomka o neandertalcima i denisovcima: kako to oslikava i infografički prikaz hominidnog evolucijskog stabla, neke od hominidnih vrsta, baš kao i neke od drugih majmunolikih skupina, živjele su na Zemlji istodobno, pri čemu su mnoge i dijelile staništa na istim geografskim pozicijama. Ipak, nisu svi izumrli hominidi koegzistirali u istom vremenu i prostoru s našim Homo sapiens precima. Neki su izumrli prije pojave sapiensa, a neki tijekom zajedničke ko-evolucije s našim precima. Većina ih je vjerojatno izumrla zbog intenzivnih klimatskih promjena.

Međutim, kada se postavlja pitanje razloga izumiranja hominidnih vrsta s kojima su sapiensi dijelili isto vrijeme i prostor na Zemlji, znanstvenici naviše sumnjaju na nasilje i ratove. Zapravo, uopće ne bismo ni trebali nagađati što se dogodilo: logika (i osobno iskustvo o ponašanju nas sapiensa) nam govore da smo se s njima natjecali za prostor i hranu, pa smo uz bojne pokliče „sapiencija do Tokija!“ nadmašili, pregazili i istrijebili svoje najbliže rođake. Vjerojatno smo jedan dio njih i pojeli, tko zna? Ipak, činjenica da su neki od njih izdržali i živjeli tolike tisuće godina u našoj blizini sugerira da se ratna sreća mogla lako okrenuti i protiv nas. Vjerojatno smo ipak bili nešto mudriji, a svakako smo bili okrutniji.

Neandertalski i denisovski trag u našoj DNK

Kako to obično biva u ratu i ljubavi, naši su neprijatelji očito bili i naši ljubavnici: već smo naveli kako su znanstvenici pomoću izdvajanja i sekvencioniranja DNK neandertalskih i denisovskih primjeraka dokazali da su se Homo sapiens, Homo neanderthalensis i Homo denisovan uzajamno parili i imali potomke; zapravo, svi genomi današnjih živućih ljudi imaju u sebe ugrađeno otprilike jedan do osam posto neandertalske DNK, a genomi nekih skupina Oceanije i Australije dva do šest posto denisovske DNK. Ta mogućnost stvaranja uzajamnog potomstva je čak navela jedan dio paleontologa-antropologa na ideju da se neandertalci i denisovci ne bi trebali smatrati zasebnim vrstama, nego tek podvrstom sapiensa: Homo sapiens neanderthalensis i Homo sapiens denisovan.

U svakom slučaju, priča o tome kako smo postali i ostali jedina vrsta hominida koja nastanjuje Zemlju, dugačka je saga ispunjena epskim migracijama, borbama za preživljavanje u okrutnom prirodnom okolišu, erotskim pričama o zabranjenim ljubavima među pripadnicima drugih vrsta, nastancima i nestancima cijelih naroda, krvavim ratovima i nemilosrdnim genocidima. Ukratko, ljudska se povijest uporno, ciklički i redundantno ponavlja već milijunima godina.

Homo sapiens ^{- Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova i objavljivanja ilustracija u tiskanom izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih grafika i primijenjenog dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}