Duboko u tropskim šumama zapadne Afrike, u nacionalnom parku Budongo u Ugandi, čimpanze su razvile neobičan trend: umjesto da kao svi pametni, napredni primati koriste suhe štapove kao alatke za iskopavanje sočnih termita ili komade kamena za razbijanje oraha, neke su se odlučile baviti... samoukrašavanjem. I to ne bilo kakvim: nošenjem travki u ušima. Kasnije su, izgleda u potrazi za dodatnom stilskom notom ili jednostavno zbog nedostatka ogledala, te iste travke počele zavlačiti i u svoju.... stražnju stranu.

Čimpanza s travom u uhu i stražnjici

Znanstvenici su s razumljivim čudom i suzdržanom fascinacijom dokumentirali kako se ovo ponašanje širi unutar jedne grupe čimpanza, bez ikakve uočljive svrhe. Nije zbog hrane, ni zbog seksa, niti zbog higijene... Samo travka u uhu. Ili negdje drugdje, jel'te... Ponašanje se ponavlja, oponaša i – što je ključno – zadržava među članovima zajednice, čak i kad originalni „travonosac“  više nije prisutan. To sugerira da motivacija takvom ponašanju nije individualna, nego društvena.

Ovakva vrsta ponašanja podsjeća na rane oblike simboličkog izražavanja, nalik ritualima ili običajima koji nemaju neposrednu funkcionalnu vrijednost, ali služe kao znakovi identiteta, pripadnosti ili čak kreativnosti. Ako to nisu prve naznake socijalne komunikacije – svojevrsni uvod u kulturni fenomen uljepšavanja kao sredstva društvenog pozicioniranja – što onda jest? Možda su upravo ovakve naizgled trivijalne geste ono što razlikuje kompleksne društvene vrste od čisto instinktivnih. 

Trendovi bez svrhe

Reklo bi se - majmuni se ponašaju poput ljudi. Ili je obrnuto? Ljudska povijest vrvi primjerima ponašanja koje nema praktičnu svrhu, osim da se pokaže pripadnost grupi: visoke perike, preuske traperice, koščica u nosu, hlače spuštene na pola guzice... Nosili smo zečje šapice na retrovizorima, nosimo brkove u studenom, snimamo se dok pokušavamo ubaciti loptice u plastične čaše i plešemo ispred kamera za društvene mreže. Od plemenskih rituala do viralnih TikTok izazova, rado radimo gluposti ako nas drugi gledaju. Ili ako to rade i svi drugi. Trivijalno glupiranje može itekako biti zarazno kad ima publiku.

Zato ovakva opažanja o čimpanzama koje slijede „beskorisni trend“ ne treba banalizirati. Upravo je suprotno: ponašanje koje se ponavlja, prenosi i imitira unutar grupe bez izravne koristi podsjeća na jednu duboko ljudsku osobinu – stvaranje kulture. U tom se ponašanju krije embrij simbolike, znakovi koji nemaju značenje sami po sebi, ali ga dobivaju unutar zajednice. A upravo je simboličko značenje ono što stoji u temeljima jezika, umjetnosti i religije. Možda smo u travci u uhu sveli na minimum ono što kasnije postaje tetovaža, poruka na zidu pećine, slogan na majici. I možda nije ničija privilegija, nego zajednička evolucijska baština primata.

Majmunska kultura: mit ili stvarnost?

Ideja da ne-ljudi imaju kulturu još donedavno se smatrala heretičnom. Čak je i među znanstvenicima postojao zazor prema konceptu „grass-in-ear“, jer se kultura tradicionalno definirala kao isključivo ljudska tekovina: simbolička, umjetnička, apstraktna. No primatolozi, etolozi i biolozi ponašanja sve su sigurniji: mnoge životinjske vrste, osobito primati, pokazuju obrasce ponašanja koji se uče promatranjem, prenose kroz generacije i razlikuju se od zajednice do zajednice. Upravo ta varijabilnost – činjenica da različite skupine iste vrste imaju različite običaje – podsjeća na ljudske kulturne razlike među narodima, plemenima ili subkulturama.

Kod čimpanza su to specifični alati, lovačke tehnike, rituali pozdrava, pa čak i gestikulacije. U nekim skupinama koriste štapiće za vađenje insekata iz kore drveća, u drugima to nikada nisu naučili. Kod japanskih makakija poznato je ispiranje batata u vodi prije jela – ponašanje koje je počelo s jednom jedinkom, a zatim se prenijelo kroz cijelu zajednicu. I tu se ne radi o slučajnosti: mladi makakiji uče promatrajući starije, ponekad čak i igrajući se s hranom na isti način dok ne usvoje obrasce.

Kad se takvo ponašanje prenosi socijalnim učenjem, a ne genetski, govorimo o kulturi u najosnovnijem smislu. To je svijet gdje se informacije ne rađaju, nego nasljeđuju. I dok god postoji netko tko promatra i netko tko demonstrira, postoji mogućnost da kultura klija – pa makar počela i s travkom u uhu.

Uho, stražnjica i želja za pripadanjem

Zašto travka u uhu? Možda zato što je vidljiva, jednostavna i ne ometa svakodnevicu. Možda zato što je jedan čimpanza počeo to raditi iz dosade, znatiželje ili kao oblik samoregulacije – ponašanje slično ljudskom češkanju, vrtljenju ključeva ili žvakanju čepa od kemijske. Drugi su ga oponašali jer... pa, jer to rade čimpanze. A ako to radi tvoj susjed s kojim dijeliš stablo, zašto ne bi i ti?

Ali zašto travka u anusu? To ostaje misterij. Jedno od mogućih objašnjenja je da je ta varijanta imitacija primarnog trenda – šok-varijacija, „grass-in-ear“ u trendu, poput ekstremnijeg piercinga ili tetovaže. U nekim slučajevima, ovakvi ekscesi mogu biti način ispitivanja granica prihvatljivog ponašanja ili iskazivanja dominacije kroz bizarno ponašanje. Mladunci uče oponašanjem, a mladim mužjacima je bitno istaknuti se. Ako najdominatniji mladić u grupi stavi travku tamo gdje sunce ne sja, tko smo mi da sudimo?

S obzirom na to da ni kod jednog od ovih ponašanja nije uočena funkcionalna svrha (ni u smislu komunikacije, ni zdravlja, ni privlačnosti), ključna hipoteza je da se radi o signalu pripadnosti grupi, bez direktne koristi. Ponašanje ne mora ničemu „služiti“ da bi nešto značilo. I upravo zato predstavlja još jedan korak bliže prema onome kako definiramo kulturu.

Beskorisnost kao poruka: što travka zapravo govori?

U ljudskoj kulturi, upravo su „beskorisna“ ponašanja najjači pokazatelji identiteta. Ako netko tetovira kaktus na bedro ili nosi cipele koje svijetle, ne čini to iz funkcionalnih razloga, već da bi signalizirao nešto: pripadnost subkulturi, distinkciju, bunt, pa čak i ironičnu distancu. Takvi izbori često služe kao neslužbeni kodovi unutar zajednica – način prepoznavanja „naših“ bez riječi. Glazbeni ukus, frizura, naglasak, odjeća – sve to funkcionira kao signal, bez obaveze da bude korisno.

Ponašanja bez koristi mogu biti vrlo moćni alati u signaliziranju statusa ili socijalne povezanosti. Čak i kad nisu namjerna, mogu imati posljedice: čovjek s pink kosom i metalnim lancima šalje poruku htio to ili ne. Kod životinja se to može promatrati kao potencijalni evolucijski korak prema simboličkoj komunikaciji – prostoru u kojem forma nosi značenje, a ne samo funkciju. U tom smislu, čimpanze koje umetnu travku u uho nisu manje pametne – možda su samo malo ispred. Ili, još intrigantnije, možda su upravo na istom putu na kojem smo mi već daleko odmakli – bez iluzije da sve mora imati svrhu.

Ogledalo u kojem se prepoznajemo

Travka u uhu možda ne znači ništa. Ali je možda korak prema ponašanjima koje ne možemo objasniti evolucijskom biologijom, instinktom ni neposrednom koristi. A takva ponašanja su ono što nas čini ljudima. Ili ono što činimo da bismo postali ljudi.

Ako pogledamo unatrag kroz antropološku povijest, prvi crteži na zidovima, obredna maskiranja i tetovaže možda su nastali iz jednako trivijalnih impulsa kao i ova travka – ali su s vremenom dobili značenje, dubinu i simboliku. Upravo ta sposobnost da se u ponašanje ugradi višak značenja, da se nešto radi zato što se radi – a ne zato što je korisno – možda je temelj svakog kulturnog razvoja.

Travka u uhu može predstavljati nešto više od čiste biološke funkcionalnosti; može biti početak nečeg što će tek postati važnim. I dok čekamo novo ponašanje koje će se pojaviti u nekoj udaljenoj skupini čimpanza, bilo bi interesantno zapitati se -- što je bila prva besmislica koju je ljudska vrsta počela oponašati od drugih svojih pripadnika, a da to nije imalo vidljivu korisnost i svrhu? I nije li svaka takva 'glupost', zapravo, začetak kulture?