Jedna od malobrojnih misli grčkog filozofa Talesa iz Mileta koje su se u „rasutom stanju“ (u obiku fragmenata) sačuvale do naših dana je i ova: „Čini se da je i Tales, po onome što spominju, prihvatio da je duša nešto što potiče gibanje, ako je upravo govorio da kamen ima dušu jer primiče željezo.“ Nećemo sada o tome što ima, a što nema dušu, je li duša ono što potiče gibanje i u kakvoj vezi stoji gibanje sa životom – nego ćemo se radije zapitati kakav je to kamen „koji primiče željezo“?

Iza Talesova „živog kamena“ krije se prirodni magnet – mineral magnetit, Fe₃O₄. Ime je dobio po grčkom dječaku Magnesu koji je čuvajući ovce primijetio da mu neki tamni, tvrdi i teški kamen privlači željezne čavle na sandalama. Je li baš tako bilo ili je ipak riječ o legendi, ne bih znao reći, no carstvu bajki svakako pripada arapsko vjerovanje da se na dalekom sjeveru iz mora uzdiže magnetska planina (sazdana očito od čistog magnetita) koja privlači magnetske igle, a ako joj se pomorci previše približe, privlačit će i njihove brodove – sve dok ih o svoje hridi ne razbije.

No kako bilo da bilo magnetit je magnetični mineral, mineral po kojem su poslije svi magneti dobili ime, a na kraju i sama pojava – magnetizam. Magnetit se po izgledu i svojstvima malo razlikuje od drugog, češćeg minerala željeza, hematita (Fe₂O₃), no oba služe kao željezne rude. I u kemijskom smislu je magnetit neobičan, jer dok hematit sadrži željezo u samo jednom oksidacijskom stanju, stanju Fe(III), magnetit ga sadrži u oba osnovna oksidacijska stanja, Fe(II) i Fe(III).

Prevedeno na obični jezik: magnetit je mnogo teže prirediti od hematita, što se vidi i po tome što magnetit nastaje u posebnim geološkim uvjetima, naime pri temperaturama višim od 575 ^oC. No kako to obično biva, komplicirani se kemijski procesi mogu riješiti jednostavnim kemijanjem: pomiješajte otopinu željezova triklorida, FeCl₃, s natrijevom lužinom, NaOH, i tome dodajte čaj od kamilice. Nakon grijanja u mikrovalnoj pećnici, na nižoj (200 ^oC) ili višoj temperaturi (260 ^oC) te nakon centrifugiranja i sušenja dobit ćete magnetit, ali ne u obliku crnog tvrdog kamena nego u vidu nanočestica prosječnog promjera 79 nm (prvi postupak, S1) ili 61 nm (drugi postupak, S2).  

Taj krajnje jednostavan postupak djelo je naših znanstvenika iz splitskog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta (Lucija Guć, Doris Crnčević, Renata Odžak, Matilda Šprung, Kristian Nakić, Ivana Mitar) i tamošnjeg Kemijsko-tehnološkog fakulteta (Andrea Paut, Ante Prkić) te Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu (Martina Vrankić, Pavla Šenjug, Damir Pajić i Marijan Marciuš). O njemu su izvijestili u znanstvenom radu „Plant-mediated synthesis of magnetite nanoparticles with Matricaria chamomilla aqueous extract“, objavljenom ove godine u časopisu Nanomaterials.

Iza opisanog postupka krije se mnogo kemijskih jednadžbi, no kada se svede na bitno dolazi se do nečeg sasvim jednostavnog. Da bi od trovalentnog željeza (FeCl₃) nastao magnetit, ono se mora djelomično reducirati na dvovalentno željezo (Fe²⁺). No za to treba redukcijsko sredstvo – a to je upravo (filtrirani) čaj od kamilice ili, kemijski preciznije, flavonoidi (polifenoli) koji se u njemu nalaze!

Iza ovog nadasve zanimljivog i domišljatog kemijskog postupka krije se još nešto: njegova primjena.

Nanočestice magnetita, koje su usto stabilizirane adsorpcijom organskih tvari iz čaja od kamilice, su citotoksična. Još zanimljivije, citotoksičnost im ovisi o veličini. Veće čestice (S1) pokazuju naime približno istu citotoksičnost prema normalnim stranicama kao i prema stanicama raka, dok je kod manjih čestica (S2) citotoksičnost prema stanicama raka (IC₅₀ ~ 0,19 mg/mL) dvostruko, pa i četverostruko veća nego prema zdravim stanicama (IC₅₀ = 0,45 – 0,75 mg/mL). Dodajmo tome da je moguće zbog magnetskih svojstava (superparamagnetizam) čestice magnetetita koncentrirati u bolesno, tumorsko tkivo, pa još da one mogu adsorbirati organske tvari, među kojima i one koje djeluju protiv tumorskih stanica... Što reći drugo nego: nova metoda liječenja raka je na vidiku.

Nenad Raos je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, koji je radio do umirovljenja 2016. godine u zagrebačkom Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI). Autor je i koautor oko 200 znanstvenih i stručnih radova iz područja teorijske (računalne) kemije, kemije kompleksnih spojeva, bioanorganske kemije, povijesti kemije i komunikacijskih vještina u znanosti. Bio je pročelnik Sekcije za izobrazbu Hrvatskog kemijskog društva, glavni urednik Prirode te urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji; član je društva ProGeo-Hrvatska i Odjela za prirodoslovlje i matematiku Matice hrvatske. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Autor je 15 znanstveno-popularnih knjiga, posljednja je „Kemičar u kući – kemija svakodnevnog života“.