Dok smo u budnom stanju, tijekom svakog djelića sekunde, milijarde neurona neprekidno razmjenjuju trilijune električnih impulsa i neurokemijskih transmiterskih molekula uzduž hiperbrzih autocesta našeg mozga, koreografirajući naše kretnje i misli, usklađujući informacije pristigle iz perifernih osjetila i našu komunikaciju s okolinom. Štoviše, snimke električnih potencijala živčanog sustava pokazuju da nam mozak niti u snu nije manje aktivan, o čemu smo nedavno pisali u članku o fiziološkim i psihološkim implikacijama i značenjima snova.

Igranje kao sredstvo za izgradnju obrazaca ponašanja

Nasuprot ranijim shvaćanjima, naš živčani sustav, predvođen moćnim velikim mozgom, nije statičan i nepromjenjiv: kao novorođenčad dolazimo na svijet s otprilike stotinu milijardi živčanih stanica (neurona) i tijekom svojih prvih godina života razvijamo ih sve više. Preko milijun novih neuronskih veza formira se svake sekunde, još dok kao upišanci u pelenama započinjemo eksperimentirati sa svijetom oko sebe valjajući se po podu, stavljajući u usta sve jestive i nejestive predmete i ispitujući u kojoj mjeri je iritantna frekvencija našeg gromoglasnog plača sposobna manipulirati odraslim osobama u našoj okolini.

Kroz iskustva stečena tim aktivnostima djeca neurološki napreduju, razvijajući obrasce koji će kasnije imati značajne implikacije na njihove odrasle živote: maleni slinavci munjevitom brzinom nauče da će glasnim plačem u većini slučajeva privući pažnju, vrlo brzo shvate da je ukusnije posegnuti za šarenim slatkišem nego u usta strpati šaku mokrog pijeska iz pješčanika, počinju svladavati sposobnost govora i razgovora kako bi bolje komunicirali svoje potrebe…

Tijekom tih ciklusa ispitivanja i promatranja reakcija okoliša na vlastite akcije, djetetov mozak kontinuirano uči i tako izgrađuje obrasce koji mu pomažu da nakon svakog takvog ciklusa učenja funkcionira sve učinkovitije. No, nije sve u učenju i ozbiljnom usvajanju iskustvenih obrazaca: istraživanja razvojnih psihologa pokazuju da povremeno prekidanje tih ciklusa „ozbiljnog učenja“ i dopuštanje da nam se mozak iz stanja koncentriranog usvajanja podataka „prekopča“ u stanje zabavne igre može imati veliki broj korisnih učinaka za naš neurološki razvoj i napredak.

Igra je – kažu oni koji se bave proučavanjem igranja kao znanstvene kategorije – značajan stimulator neurološkog razvoja jer potiče naše mozgove da se snalaze, improviziraju i kreativno reagiraju na nova iskustva.

Tijekom zadnjih desetljeća, sve veći broj stručnjaka za razvojnu neurologiju posvetilo se proučavanju igre: analizirali su na tisuće sati koje su djeca i odrasli proveli u igri, prateći pritom njihov govor tijela i izraze lica u trenucima potpune utonulosti u igranje. O tim opažanjima napisan je oveći broj znanstvenih analiza i knjiga, proučavanje kojih može poslužiti kao svojevrstan udžbenik i vodič za upoznavanje značaja poticanje dječje igre već od najranije dobi.

Što se – prema tim znanstvenim istraživanjima i opažanjima – zaista događa u mozgu kada se um igra? Kako igranje oblikuje djetetovu buduću osobnost odrasle osobe? I kako odrasle osobe mogu vratiti i ponovno doživjeti osjećaj zaigranosti ako osjete da su ga s vremenom izgubili? O tome ćemo – razigrano i opušteno – u nastavku teksta.

Što se događa iznutra dok se izvana odvija igra?

Igra svojim konceptom zabavnog, simboličnog simuliranja i imitiranja stvarnosti (koja realno baš i ne mora uvijek biti zabavna ni bezopasna) potiče – unutar sigurnog, bezopasnog okoliša – naš živčani sustav na aktivaciju dijelova zaduženih za izbjegavanje opasnosti: za prepoznavanje i rješavanje problema, za kombinatoriku; dakle, igra potiče maštu.

U nedavno objavljenom istraživanju (o čemu smo također izvijestili u Bugu) dokazano je da unutar neuronskih stanica cjelokupni proces stimuliranja živčanog sustava kroz igru uzrokuje povećanje broja i intenziteta neurofizioloških impulsa odgovornih za aktivaciju ili deaktivaciju gena koji stvaraju proteine sposobne da mijenjaju strukturu i uzajamni odnos samih živčanih stanica. Jednostavnije rečeno, igra ima sposobnost da fizički mijenja i doslovce preoblikuje mikroarhitekturu mozga.

Ljudi, osobito dok su djeca, potpuno su otvoreni sustavi s neopisivo širokim bandwidthom, protokom ulazno-izlaznih informacija, te enormno aktivnom centralnom obradom te velike količine poticaja i podataka. A povrh svega, nikada im nije dosta: žele se još više angažirati, žele iskušavati i istraživati, žele za to maksimalno koristiti sva svoja osjetila.

I inače, kod ljudi kao životinjske vrste sve se vrti oko angažiranja i iskorištenosti osjetila i osjetilnih živčanih puteva koji prenose te informacije do mozga: kada se govori o iskustvima koja djeca stječu tijekom igranja, govori se o iskustvima koja su potaknuta osjetilnim doživljajima kao što su pijesak, blato, voda, tvrđoća, hladnoća… — sve redom stvari koje su prljave ili oštre ili grube, stvari od kojih većina odraslih jako zazire i bježi, posebice ako smo roditelji djece koja su vječno znatiželjna i istraživački raspoložena. Ali zapravo, baš to je ono što djeci treba: djeca trebaju izaći izvan staklenih zidova izolacije, zagaziti u blatnjav, mokar, hrapav svijet i sami ga doživjeti svojim očima, svojim sluhom, njuhom, dodirom i okusom. Dječji mozak je toga gladan. Osjetilni doživljaji su hranjive tvari za dječji mozak.

Kako dječja igra oblikuje naše odrasle živote?

Način dječjeg igranja osoban je i jedinstven kod svakog djeteta, baš kao i kod svakoga od odraslih; na vrlo suptilan način nas formira dok postupno sazrijevamo od djeteta u odraslu osobu. Ipak, postoje određene pravilnosti u procesima razvoja igre od dojenačke do odrasle dobi.

U fiziološkom smislu, igra započinje prvim samostalnim otkrivanjem zabavnih aktivnosti, „solo-igranjem“, koje se potom sve više razvija i nastavlja usavršavati kroz cijeli život. Sasvim dobra je usporedba koja kaže kako je cijeli naš život poput open-world video-igre u kojoj većinom igramo solo-kampanje s velikim brojem side-questova. I zaista, cijeli život nam nerijetko nalikuje na niz zbunjujućih i ne baš laganih side-questova bez jasne uzajamne niti koja ih veže.

Nakon što osim sebe i svojih osjetila postanu svjesnija postojanja okoliša i drugih ljudi, mala djeca s faze solo igranja prelaze na okoliš, pa dok postupno usvajaju vještinu promatranja i opažanja, usmjeravaju se prema sljedećoj fazi igranja, svojevrsnom „gledanju predstave“. Kroz tu fazu promatranja vodi ih znatiželja: „Hej - što to rade ovi oko mene?“, pri čemu kroz promatranje aktivnosti drugih „igrača“ dijete pokušava dokučiti „pravila igre“ i „pobjedničku taktiku“, te imitiranjem viđenog replicira tuđe načine ponašanja i igranja i po potrebi ih dograđuje svojim osobnim rješenjima.

Potom slijedi faza paralelnog igranja, u kojoj se djeca igraju jedna pored druge, ali se svako dijete pritom bavi svojim igračkama i aktivnostima. Poslije paralelne faze dolazi zajednička igra, u kojoj kažu: „U redu, ti i ja smo u ovome skupa“, pa dijele prostor, igračke i istu aktivnost, ali još uvijek bez uzajamne organizacije i koordinacije.

Tek naposljetku zajednička igra prelazi u svoj najsloženiji oblik: kooperativnu igru, u kojoj si djeca uzajamno dodjeljuju uloge i osmišljavaju pravila, a igra postaje složena i koordinirana. Ta faza kooperativne igre će se nastaviti kroz cijeli život, čak i onda kada se kao odrasli više uopće ne igramo, nego se pokušavamo „uozbiljiti“ kako bismo uskladili i podijelili uloge sa životnim partnerima, obitelji ili suradnicima na poslu, posve nesvjesni da naša sposobnost (ili nesposobnost?) kooperativne suradnje s drugima vuče izravno porijeklo iz igara koje smo uspješno (ili neuspješno?) igrali još kao predškolska djeca.

Kako možemo ostati razigrani i kada odrastemo?

Odraslost je više stvar mentalnog stava nego što je biološka zakonitost: ako dopustimo da nam život postane dosadan, ako prestanemo biti spremni i voljni vidjeti i doživjeti nešto novo, ako nismo znatiželjni i motivirani učiniti nešto drugačije, postat će nam dosadno. Prvo će nam dosaditi svijet i ljudi oko nas, a onda ćemo dosaditi i sami sebi.

Što možemo učiniti da nam se to ne dogodi?

Jedna od omiljenih izreka razvojnih neurologa jest da je mozak mišić kao i svaki drugi: ako ga ne držite aktivnim, zakržljat će i oslabiti; s druge strane, ako ga redovito trenirate i naprežete (p)ostat će gibak, snažan i dinamičan. U svjetlu te metafore – pomaknite, napregnite, aktivirajte svoje mozgove!

Možete, recimo, „protresti“ svoj mozak i osjetila na pomalo bizaran, ali jednostavan i učinkovit način: hodajući unatrag. Ako to učinite, ako samo jednom dnevno nekoliko minuta hodate unatrag po stanu, na hodniku ili na ulici, potičete svoje osjete i mozak da iskorače iz uhodane svakodnevice u zonu u kojoj se događa unutarnji mentalni klik: „Gle, život može izgledati drugačije.“

Ne mora to biti hod unatrag: možete dubiti na glavi (za što se uopće ne morate početi baviti jogom, mada ni to nije loša ideja). Dovoljno je okrenuti se naopako i dubiti na glavi; istoga časa stvari oko sebe vidite drugačije, doživljavate ih na drugi način i aktivirate svoje moždane veze, sinapse i regije na drukčiji način nego inače.

Ako pak niste tipo sportivo ni toliko da biste par minuta dubili na glavi, okušajte se u nekom novom hobiju kako biste svijet vidjeli iz druge perspektive… ili osjetite drugačije mirise i okuse tako što ćete skuhati nešto drugačije od onoga što inače spremate za jelo. Ili – najjednostavnije i najzabavnije – igrajte se: naučite neke nove, drukčije igre, one koje će vas potaknuti da nalazite nova rješenja, aktivirate „zahrđale“ dijelove asocijativne regije mozga ili pomaknete dijelove tijela koji su predugo bili pasivni.

Kako starimo, trebali bismo pod svaku cijenu nastojati zadržati dječji pogled na svijet, jer nam je sposobnost razvoja novih neurona potrebna tijekom cijelog života. Neke od procesa mentalnog starenja možemo spriječiti tako da budemo angažirani, ostanemo djetinjasti i razigrani, ne izgubimo kontakt s humorom... općenito, tako da se što češće smijemo, zabavljamo i činimo uzbudljive stvari. A igra je idealan medij za zadovoljavanje svih navedenih stavki.

Idealno bi bilo kada biste život uspjeli prihvatiti kao zabavnu igru: ako naiđete na problem ostavite ga privremeno sa strane, pa na televiziji ili Internetu odgledajte standup ili skeč omiljenog komičara, nasmijte se i zabavite. Ili – još bolje – sjedite za računalo ili konzolu, pa idućih sat-dva posvetite igranju. Kada se potom iznova vratite problemu kojega ste ostavili na čekanju, uvidjet ćete da ga sada gledate u malo drugačijem svjetlu, jer mozak nakon zabave i igre postaje otvoreniji, prijemčiviji i spremniji rješavati probleme.

Digitalno igranje – korist ili šteta?

Čim dorastu do dobi u kojoj mogu držati kontroler, miša ili mobitel, današnja se djeca pretežno igraju videoigrama na internetu ili na pametnim telefonima; bave se onim što teoretičari igranja nazivaju „digitalnom igrom“ kako bi istakli razliku od klasičnih, ne-elektronskih, „analognih“ dječjih igara. Već iz te terminološke razlike izvire sve češće postavljano pitanje: aktiviraju li se i kod digitalnih igara neki od onih neurofizioloških procesa koji su potaknuti vizualnim i taktilnim, osjetilnim aktivnostima o kojima smo govorili dok smo opisivali faze razvoja „analogne“ dječje igre? Kako uopće digitalna igra utječe na djetetov neurološki razvoj?

Valja prvo naglasiti da se u sukobljavanju različitih stavova i mišljenja o (bes)korisnosti digitalnog igranja obično niti ne dovodi u pitanje ima li takvo igranje svojih dobrih strana; koplja se većinom lome oko negativnih učinaka digitalnih igara. Jer neprijeporna je činjenica da se većina digitalnog igranja provodi na statičan, sjedeći način, pa oko toga i nema neke posebne dvojbe: ako djeca provode sate i sate sjedeći ispred televizijskih programa i videoigara, to zaista nikome nije od koristi. No, dobro, svi se slažemo oko negativnih implikacija, ali - imaju li digitalne igre i pozitivnih učinaka na djecu?

Središnje pitanje pravilnog mentalnog, intelektualnog i tjelesnog razvoja djece je jednostavni i jasno: koje vještine i kvalitete ličnosti želimo da djeca posjeduju? A i odgovor je vrlo jednostavan: želimo da postanu kvalitetni rješavatelji životnih problema, želimo da spremno i konstruktivno reagiraju na životne promjene i iznenađenja, ukratko - želimo da budu kreativni.

Međutim, kreativnost se ne može steći pasivnim učenjem. Suvremeni školski sustavi u svojoj osnovi baš i nisu vrlo suvremeni, jer se većinom temelje na pasivnom usvajanju unaprijed zadanih činjenica, bez poticanja kreativnosti. Uostalom, dijete današnjeg digitalnog doba uvijek može jednostavno otići na Internet i saznati činjenice; no, kreativna sposobnost rješavanja problema se ne može naučiti pretraživanjem odgovora na Internetu. Baš u toj činjenici otvara se prostor kojega možemo popuniti igrama, jer većina digitalnih igara svoju motivirajuću igrivost oslanja upravo na stimulaciju kreativnosti i spretnosti kao najučinkovitijeg načina za dolazak do cilja.  A stimulacija kreativnosti i spretnosti je „ono nešto“ čime možemo potaknuti dječji neurološki i sociološki razvoj.

Je li dakle igranje digitalnih igara rješenje?

Valja istaknuti: idealno, univerzalno rješenje za poticanje neurološkog razvoja ne postoji. Još uvijek istražujemo, jer još uvijek moramo naučiti puno više o svim aspektima kojima digitalne igre utječu na mozak u razvoju. Budimo iskreni i priznajmo -- tehnološki napredak jeste pozitivna stvar, ali nam je istovremeno omogućio i nešto prilično negativno: naša generacija (i generacija-dvije prije nas) je na krilima naprednih tehnologija prouzrokovala značajne probleme u svijetu, daleko veće probleme od onih kakve su naši preci prije par tisuća godina uopće bili sposobni uzrokovati. Stoga tehnologija sama po sebi možda i jeste rješenje, ali moramo iz temelja preispitati načine na koje tu tehnologiju rabimo i zlorabimo, moramo steći znatno dublji i objektivniji uvid u sve učinke koje korištenje tehnologije ima na naš svakodnevni život i na načine interakcije naše djece s okolinom i drugim ljudima.

Je li dakle digitalno igranje jednako onome kao kada su djeca na otvorenom, pužući kroz pijesak i šljapkajući kroz vodu i blato? Apsolutno ne. Je li to drugačije iskustvo? Da, jeste. Može li digitalna igra biti nov i uzbudljiv način poticanja kreativnosti i stjecanja znanja, može li stimulirati dječje razmišljanje i pomoći u učenju novih stvari, poput vokabulara ili matematičkih apstrakcija? Apsolutno može. Ali pritom istaknimo da digitalno igranje treba u dječjoj svakodnevici biti prisutno u ograničenim količinama vremena, jer naglasak uvijek mora biti na fizičkim poticajima i senzornom razvoju: djeca bi trebala biti tjelesno aktivni praktičari: trebala bi dodirivati, mirisati, vidjeti, komunicirati… A to se ne može postići pukim sjedenjem uz ekran.

Gledajući brojne druge životinjske vrste, vidimo da je i kod njihove mladunčadi igra sredstvo stjecanja „odraslih“ iskustava koje se odvija unutar sigurnih, zaštićenih uvjeta i prostora. U tom smislu, igra predstavlja evolucijsku prednost koju više životinjske vrste imaju pred onim vrstama čija mladunčad se „ne zna“ igrati i ne posjeduje igru kao svojevrsno sredstvo za učenje preživljavanja tijekom kojega se neuronske mreže mogu opušteno i bezbrižno pripremati za buduće „odrasle“ zadaće očuvanja svojega života i produženja vrste.

Ali bilo bi šteta da se i kod ljudi igra svede samo na nešto što je preživljavanje ili priprema za odraslu dob. Zašto ne bismo mogli cijeniti igru zbog samog čina igranja? Da, točno, igra jeste biološki nagon. Ali, nije li istovremeno i ugodna? Stoga ne bilo dobro svoditi igru na nešto što je samo priprema za odraslu dob. Baš kao što ljudima (kao i dupinima i nekim višim primatima) spolnost ne predstavlja samo rasplodni nagon nego nam je pri tom činu podaren i osjećaj „nenamjenske“ ugode, tako nam je i igra svojevrstan poklon od prirode, aktivnost u kojoj ne trebamo samo vidjeti sredstvo za učinkovitije sazrijevanje i odrastanje, nego u njoj možemo i trebamo uživati -- bili pritom djeca ili zreli, odrasli ljudi.

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova i objavljivanja ilustracija u tiskanom izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih grafika i primijenjenog dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}