Ako ste ikada sanjali o zmijama, letenju, dobitku jackpota na lutriji… ili kako ležite budni na postelji od snijega ili sjedite uz Lucy in a boat on the river with tangerine trees and marmalade skies… ili hodate prometnom ulicom goli kao od majke rođeni.. ili pokušavate govoriti pred auditorijem ali vam ispadaju zdravi zubi… a zasigurno ste to sanjali, ako već ne i nešto još bizarnije i neobičnije...  i ako ste se nakon buđenja pitali što bi vam to moglo reći o vama samima i funkcioniranju vašeg mozga, ovo je štivo za vas.

Univerzalna prisutnost i još univerzalnija zagonetka snova

Sanjanje i snovi su sveprisutan i konstantan dio naših života: svake noći sanjamo, čak i ako toga nismo svjesni nakon što smo se probudili, a scene koje doživljavamo u snovima – ponekad opipljivo realne i naizgled stvarne, a ponekad besmislene, nerijetko tjeskobne ili košmarne – ispunjavaju i obuzimaju naše spavajuće mozgove.

Neki od naših snova nam se urežu u sjećanje, pa ih sutradan (ili čak godinama poslije) možemo detaljno prepričati, nasmijati im se ili ih se prisjetiti sa zebnjom, ili ih štoviše guglati u potrazi za njihovim značenjem, ali većinu snova ipak zaboravljamo odmah nakon buđenja dok nam kao paučina nepovratno nestaju kroz izmaglicu nejasnih jutarnjih prisjećanja na fragmente koji naposljetku sasvim izblijede.

Premda danas znamo popriličan broj činjenica o tome što se događa u našim mozgovima dok spavamo, pa čak imamo i određeni uvid u to kako bi sanjanje moglo izgledati kod drugih životinjskih vrsta, ipak nam odgovor na pitanje zašto sanjamo i što bi ti snovi mogli značiti još uvijek ostaje neriješena misterija. Unatoč univerzalnoj prisutnosti kod svih Homo sapiensa nevezano uz pripadnost narodima, nacijama, kulturama i civilizacijama (baš kao – koliko znamo – i kod mnogih životinjskih vrsta), uz snove i sanjanje od pamtivijeka sve do danas vezujemo mnogo neodgovorenih pitanja i nepoznanica, među kojima je zasigurno najčešće postavljan upit - posebice ako smo sanjali nešto posebno dojmljivo i intrigantno – „Što snovi znače?“

Od anatomije i neurologije, preko psihologije sve do neurokirurgije i psihijatrije, sve grane znanosti koje se bave strukturalnim, fiziološkim, mentalnim i intelektualnim funkcioniranjem našeg živčanog sustava zadnjih desetljeća sve više uzajamno surađuju u pokušajima dekodiranja naših snova i davanja odgovora na pitanja: „Koja je uloga i značenje snova u našem životu i mentalnom funkcioniranju? I može li nam bolje i dublje poznavanje fiziologije i mehanizama sanjanja donijeti ikakvih koristi i prednosti?“

Što su uopće snovi?

„Snovi su osjetilna iskustva koja doživljavamo dok spavamo“, sažetu je definicija koji navodi psihoterapeut dr. David Billington, direktor Instituta za istraživanje snova. Snovi mogu varirati unutar cijelog spektra onoga što doživljavamo osjetilima i zovemo osjetima: od slutnji, dojmova, osjećaja ili suptilnih promjena boja i zvukova, preko složenih narativa s dimenzijama epskih romana, sve do iskustava u stanju lucidnog sna tijekom kojega fiziološki spavate, no posve ste svjesni da sanjate. „U snovima je sve moguće“, navodi Joseph De Koninck, umirovljeni profesor psihologije na Sveučilištu u Ottawi, koji snove proučava već pedeset godina. De Koninck sanjanje naziva „…otvorenom sezonom lova za naš um, koji je tijekom snova slobodan učiniti baš sve, pa i ono što mu u budnom stanju nikada ne bismo dopustili“.

O tome što se u našem mozgu događa dok sanjamo još uvijek ne znamo pouzdano mnogo toga, ali zadnjih godina smo uspjeli steći neke konkretnije ideje i formirati prilično realne teorije o tome. Primjerice, nedvojbeno je dokazano da mozak tijekom sanjanja nije „isključen“, pa čak ni „manje angažiran“, nego je praktički identično aktivan kao i u budnom stanju, premda su te dvije aktivnosti donekle različitog karaktera: tijekom sanjanja su aktivna vizualna, memorijska, pa čak i motorička područja mozga (ali na sreću hormoni spavanja većinu ljudi blokiraju da motorički, fizički „izvršavaju“ svoje snove), dok su asocijativna (logička) područja moždane kore manje aktivna, što bi mogao biti razlog za bizarnu nelogičnost i kaotičnost mnogih naših snova.

Sanjati se može bilo kada tijekom ciklusa spavanja, pa i dok samo drijemamo petnaestominutni popodnevni drijemež, ali naši najživlji snovi događaju se u fazi spavanja poznatoj kao faza brzih pokreta očima (Rapid Eye Movement, REM-faza), tijekom koje se – pretpostavili ste i sami, zar ne? – naše očne jabučice trzaju i brzo pokreću iza spuštenih kapaka. Poznato je i da svake noći sanjajući provedemo otprilike dva sata u nekoliko „činova“ koji mogu (a i ne moraju) jedan drugove biti nastavak.

Zašto sanjamo?

A ipak, iako znamo puno činjenica i detalja, i dalje se u znanstvenim krugovima živahno raspravlja o tome zašto to činimo, zašto uopće sanjamo. Naime, do sada još uvijek nema nikakvih pouzdanih znanstvenih dokaza da naše sanjanje i snovi imaju neku konkretnu biološku funkciju. Potvrđujući taj nedostatak znanstvenih dokaza o biološkoj korisnosti snova, prof. De Koninck ipak kaže kako je iz dosadašnjih saznanja realno pretpostaviti kako nam sanjanje pomaže u procesuiranju emocija i sjećanja, te u rješavanju problema koje ne uspijevamo svjesno riješiti u našem budnom dijelu života.

Druge teorije navode kako snovi mogu koristiti kao korektivni mehanizam za našu percepciju stvarnosti, ili što bi rekao dobri stari, još uvijek često citirani profesor Sigmund Freud, da nam snovi služe kao sredstvo za ublažavanje mentalnih konflikata stečenih u budnom stanju (dakle za zaštitu od psihičkih poremećaja) ili nam predstavljaju podsvjesni alat za ispunjenje neostvarenih želja.

Čuveni nobelovac dr. Francis Crick, koji se nakon svog rada na identificiranju strukture DNK u svojem kasnijem znanstvenom radu bavio teorijom snova, došao je do teorijskog tumačenja u kojem je snove nazvao „obrnutim učenjem“,  smatrajući da – suprotno od procesa učenja za vrijeme kojega u pamćenje pohranjujemo ono što želimo naučiti i zapamtiti – tijekom spavanja „sanjamo kako bismo zaboravili nepoželjne misli, osjećaje i činjenice“.

Čak i uz ove brojne teorije iz „radionica“ velikih mislilaca i znanstvenika, od kojih neke definitivno više „piju vode“ od drugih, još uvijek nemamo ni približno definiran odgovor na pitanje zašto sanjamo.

Imaju li doista snovi neko značenje?

A ako mislite da je odgovor na pitanje zašto sanjamo vrlo kompliciran, onda treba istaknuti kako je odgovor na pitanje što snovi mogu značiti još više kompliciran činjenicom da uvelike ovisi o tome koga pitate.

Da slučajno imate sposobnost putovanja kroz vrijeme i o tome pitate stare Grke ili Rimljane, oni bi vam vjerojatno odgovorili da snovi definitivno imaju značenje i da su predznaci ili proročanstva budućih događaja. Stoljećima potom, naš stari prijatelj Freud bi rekao (kao što smo već spomenuli, a što možda i nije iznenađujuće s obzirom da se radi o jel'te, Freudu), da snovi predstavljaju naše potisnute želje, vrlo često iz domene seksualnosti. Još jedan od pionira psihoanalize, utemeljitelj područja analitičke psihologije profesor Carl Gustav Jung, mogao bi vam odgovoriti da su „…snovi poruke poslane iz nesvjesnog“ i kao takvi nam mogu pomoći da razumijemo našu unutarnju psihu.

A što kažu moderni psiholozi i psihoterapeuti, imaju li snovi doista neko značenje, smisao? Već spomenuti dr. Billington kaže da izraz „smisao“ u medicinskom kontekstu predstavlja vrlo fleksibilan i sklizak pojam. On kaže da, premda ne postoji znanstveni konsenzus o tome što neki snovi znače, to ne znači kako znanost smatra kako snovi nisu korisni, te dodaje: „U širem smislu – i opet, evo te riječi 'smisao' – možemo reći da sanjanje određenih događaja, ljudi i stvari znači da su ti događaji, ljudi i stvari povezane s našim preokupacijama koje imamo dok smo budni – bilo to na svjesnoj, polusvjesnoj ili nesvjesnoj razini.

Ali ono što konkretno iskustvo ili slika iz snova znači određenoj osobi vrlo je subjektivno, baš kao što je vrlo subjektivno kako neka iskustva doživljavamo dok smo u budnom stanju. Na primjer, verbalni ili fizički sukob s nepoznatom osobom mogao bi u iskustvenom smislu biti vrlo uznemirujući za nekog knjižničara, dok je to iskustvo samo dio svakodnevnog posla za nekog izbacivača u noćnom striptiz-klubu.“

Profesor De Koninck se s time načelno slaže: „Sanjati vlak koji odlazi ne znači uvijek smrt neke bliske osobe, već će imati potpuno različito značenje ovisno o tome putujete li često vlakom ili ste strojovođa ili se bojite vožnje vlakom ili ako ste nikada niste vozili vlakom. Drugim riječima, značenje ovisi o prethodnim budnim iskustvima onoga tko sanja i o tome koliko sadržaj nekoga sna rezonira, interferira s tim iskustvima.“ De Koninck smatra da snovi mogu biti vrlo koristan izvor samospoznaje, i stoga mogu na različite načine biti korisni u psihoterapiji: „Snovi su značajni jer se putem njih izražava vaš mozak, vaša memorija i vaše emocije, samo što se izražavaju na drugačiji način nego što to čine dok ste u budnom, svjesnom stanju“.

Što možemo naučiti iz svojih snova?

Premda ne možemo zaključiti da sanjanje paukova univerzalno znači osjećaj nemoći, zarobljenosti ili straha od nepoznatog, kao što bi vas Google pokušao uvjeriti, još uvijek postoji mnogo toga što bismo mi, a posebno profesionalni psihoterapeuti, mogli naučiti i zaključiti iz snova.

Općenito se u suvremenim psihologijskim teorijama smatra da su snovi dio naše sveukupne svijesti, ali pošto se događaju dok smo „isključeni“ iz okoliša, tijekom spavanja, u nedostatku vanjske stimulacije, oni na neki način predstavljaju jasniju sliku našeg unutarnjeg, psihološkog „ja“. Kao što je spomenuto, snovi često odražavaju naše budne živote, ali nisu kopija našeg budnog stanja, nego su asocijativno povezani s njim, što se u psihologiji naziva teorijom kontinuiteta sanjanja. Tako nam snovi mogu naknadno otkriti stvari o kojima su naši umovi prethodno razmišljali, bilo to s našim znanjem ili bez njega.

Psihoterapeutima je od posebne koristi činjenica da snovi, u skladu s teorijom kontinuiteta sanjanja, najčešće nemaju duboko skriveno simboličko značenje, nego odražavaju naše aktualne brige, te ih nekada i podsvjesno pojačavaju. S teorijom kontinuiteta usko su povezane još dvije: teorija simulacije osobne prijetnje i teorija simulacije društvene prijetnje; obje objašnjavaju snove iz kuta njihove evolucijske korisnosti: u snovima imamo mogućnost uvježbavati naše reakcije i odgovore na prijeteće situacije - bilo one osobne, fizičke ili opće, društvene - bez da se u stvarnosti izlažemo opasnosti. U tom smislu, snovi nam koriste kao svojevrstan simulator problematičnih situacija u kojima se možemo naći, te nam tako služe kao pomoć u evolucijskoj prilagodbi.

Neki negativno intonirani snovi, točnije rečeno – noćne more – mogu biti izravno povezani sa stresom i traumom s kojima se suočavamo u budnom životu i u tom slučaju mogu biti simptomi širih poremećaja, što je teorija koju podržava većina suvremenih psihologa i psihoterapeuta. Povremeni teški snovi (tzv. idiopatske noćne more) mogu biti normalan način „pročišćavanja“ naše svijesti od stresova koje smo proživjeli tijekom dana, ali teški snovi koji često i repetitivno evociraju sjećanja na zastrašujuće, traumatične ili štetne situacije i koji dovode do poremećaja sna i fizioloških simptoma stresa (ubrzanog rada srca, povišene razine kortizola) znak su neriješenih psihičkih trauma. A kada su noćne more vrlo učestale i izrazito ometajuće, mogu biti znak nekog ozbiljnijeg psihičkog poremećaja: stalne noćne more mogu biti indikativne za stanja poput PTSP-a ili shizofrenije.

Štoviše, česte i teške noćne more mogu predstavljati statistički značajan faktor rizika za samoubojstvo. „Kada netko ima puno noćnih mora, to za nas psihoterapeute ima svoju dijagnostičku težinu i značenje. Za nas je to signal da moramo obratiti veću pozornost, jer nešto tu nije u redu“, objašnjava dr. Billington.

Korisnost neobavezne rekapitulacije snova

Psihoterapeuti ističu da nam se osim teških noćnih mora koje su posljedica i refleksija dnevnih trauma, stresova ili ozbiljnijih psihičkih poremećaja, u snovima mogu oslikavati i neke od drugih potisnutih misli i osjećaja kojih u budnom stanju uopće nismo svjesni. Stoga preporučuju da itekako može biti korisno provesti malo vremena razmišljajući ili razgovarajući o onome što nam se javlja u snovima, bilo to u vidu promišljanja sa samim sobom ili u razgovoru s nekim nama bliskim ili, idealno, s terapeutom.

Billington kaže: „Najčešće ne možemo sami izvući zaključke iz svojih snova. Ali, kada ih dijelimo s drugima, govorimo o sebi stvari kojih čak ni sami nismo svjesni, jer se kroz snove naša unutarnja psihička ranjivost izražava putem metafora i simbola, a ne izravno. Snovi su često slikovite, alegorijske priče o nama samima.  

De Koninck o tome ima nekoliko zaključnih misli: „Vjerojatno bismo svi trebali posvetiti malo više pažnje svojim noćnim doživljajima, ali pritom ne bismo trebali zaglibiti u pokušaje njihovog uklanjanja, osobito ako nam nisu previše stresni. Jer, snovi sami za sebe, čak i bez naše intervencije, služe kao sasvim solidan kvalitetan pročistač naše psihe od svakodnevno nakupljenih stresova i briga. Da, nije loše obratiti pozornost na svoje snove. Ali ako nam ujutro pobjegnu i ne možemo ih se jasno prisjetiti – ništa strašno! U svakom slučaju, imali lijepe ili manje lijepe snove, najvažnije je da se dobro naspavate.“

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova i objavljivanja ilustracija u tiskanom izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih grafika i primijenjenog dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}