Moja je pokojna baba još tamo početkom 1970-ih zabrinuto vrtila glavom i vrlo ozbiljno objašnjavala mojim roditeljima kako ću od gledanja televizije dobiti padavicu, od slušanja gramofonskih ploča oglušiti, te nepovratno izgubiti vid od previše čitanja. Ništa neobično, jer je sredinom dvadesetog stoljeća takav stav bio uobičajen: to nisu bile isključivo njezine ideje i tvrdnje. A zabrinutost za mentalno i tjelesno zdravlje djece izložene novim tehnologijama i informacijama postojala je oduvijek, otkako tehnologije i informacije uopće postoje.

Reevaluacija dogmi

Tog trenda nisu bile pošteđene ni „kompjuterske igrice“: od samih svojih početaka su bile optuživane za štetni utjecaj na mlade umove u razvoju. Još krajem osamdesetih i u devedesetima proširilo se mišljenje i zauzet je prilično ortodoksan stav o tome da djeca koja provode sate pred ekranima igrajući videoigre zanemaruju svoje školske obaveze, društvene interakcije i tjelesnu aktivnost, čime izravno ugrožavaju svoj pravilan fizički i mentalni razvoj. Tako se dogodilo da se s paralelno razvojem videoigara razvijaju i potenciraju strahovi od nastanka gejmerske ovisnosti, od negativnog utjecaja nasilnih sadržaja u „pucačkim igricama“ i od progresivnog opadanja dječjih kognitivnih sposobnosti vezano uz dužinu vremena provedenog pred ekranom.

Povijest se time – kako smo rekli – ustvari ponavljala: takvi apriorno negativistički pogledi na način kako djeca provode slobodno vrijeme, zabavu i igre postojali su i ranije, u prošlim vremenima, primjerice kada je industrijalizirani kapitalizam bio prisiljen odustati od djece kao jeftine radne snage koju se može izrabljivati 16 sati dnevno u rudnicima i tvornicama, a prosvjetiteljstvo i socijalna osviještenost je obrazovanje (napose knjige) učinila dostupnijima djeci i mladima. Tada su mnogi roditelji i pedagozi smatrali da prisilni dječji rad možda i jeste štetan, ali da i prekomjerno čitanje knjiga može ozbiljno narušiti vid, izolirati djecu od stvarnog svijeta i izazvati njihov potpuni gubitak interesa za fizičke aktivnosti.

Te kritike nisu bile utemeljene na provjerenim činjenicama i znanstvenim dokazima, već praktički uvijek na konzervativnim stavovima oslonjenim na nerazložne osjećaje i iracionalni strah od promjena u ponašanju mladih generacija. No, kako nas povijest uči da se neznanstveno ukorijenjeni stavovi s vremenom redovito pokažu neutemeljenima, pojavila se potreba (bolje reći - nužnost) za znanstvenim pristupom i istraživanjima koja bi nastojala potvrditi ili osporiti takve tvrdnje, otvarajući prostor drukčijim perspektivama. Stoga unazad desetak godina svjedočimo sve učestalijim primjerima znanstvene reevaluacije utjecaja digitalnih medija (uključujući TV, internet i videoigre) na psihološki, mentalni i tjelesni razvoj djece i mladih.

Jedan od najnovijih takvih primjera je istraživanje koje je nedavno objavljeno u uglednom znanstvenom časopisu Scientific Reports: iz rezultata studije autori zaključuju da provođenje vremena u igranju videoigara može biti povezano s povećanjem kvocijenta inteligencije kod djece. Taj zaključak (kao i u drugim novijim istraživanjima, od kojih su neka navedena u okviru uz tekst) baca rukavicu izazova u lice tradicionalnim stavovima o štetnosti gejminga, otvarajući vrata širim raspravama o ulozi tzv. digitalne inteligencije u životu mladih generacija u suvremenom okružju digitalnih tehnologija.

Inteligencija, što je to?

Švicarski psiholog Jean Piaget je prije stotinjak godina inteligenciju lucidno definirao kao „ono što koristimo kada ne znamo što učiniti“, a jednu od najčešće korištenih definicija je 1980-ih osmislilo Američko psihološko društvo (APA): „Inteligencija je sposobnost usvajanja znanja, logičkog razmišljanja, planiranja, rješavanja problema, apstraktnog razmišljanja, razumijevanja i učenja.“ Howard Gardner pak kaže da je to „sposobnost rješavanja problema ili stvaranja proizvoda koji su cijenjeni unutar jednog ili više kulturnih konteksta.“

Zadnjih desetljeća se pored klasičnog pojma „mentalne“ inteligencije sve više spominje i emocionalna inteligencija kao sposobnost razumijevanja, kontrole i izražavanja emocija, te upravljanja međuljudskim odnosima, a svjedoci smo vremena u kojemu se definira i umjetna inteligencija (AI) kao sposobnost strojeva da simuliraju ljudske kognitivne procese poput učenja, zaključivanja i donošenja odluka.

Da stvar bude još kompleksnija, u kliničkoj psihologijskoj praksi postoji nekoliko desetaka podjela i klasifikacija inteligencije od kojih se u okviru uz tekst spominju samo one najčešće korištene.

Očito, definicija inteligencije nije jednoznačna, pa se često kaže da je pojam inteligencije fleksibilan i fluidan, jer uvelike ovisi o kontekstu i perspektivi. Najopćenitije se inteligencija može opisati kao sposobnost učenja, razumijevanja, prilagodbe novim situacijama, rješavanja problema i korištenja znanja za učinkovito djelovanje u svojem okružju.

Kako god ju opisivali i definirali, općenito se slažemo da su ključni elementi inteligencije kognitivne sposobnosti (logičko razmišljanje, pamćenje, analiza i zaključivanje), prilagodljivost (snalaženje u novim ili promjenjivim uvjetima), učenje iz iskustva (sposobnost prepoznavanja obrazaca i usvajanja novih informacija), rješavanje problema, izazova ili prepreka, te primjena znanja (za donošenje odluka i postizanje ciljeva).

Digitalna inteligencija, što je to?

I naposlijetku, kao da nam nije dovoljno definicija i podjela, pojavljuje se (u kontekstu provođenja vremena pred računalnim i drugim ekranima) još jedan ključan koncept: digitalna inteligencija, koja obuhvaća vještine i sposobnosti potrebne za snalaženje u suvremenom digitalnom svijetu.

Digitalna inteligencija nam nije genetički prirođena niti je nasljedna, već se razvija kroz iskustvo, obrazovanje i praktičnu primjenu nekoliko ključnih komponenti koje zajedno čine temelj za snalaženje u suvremenom digitalnom svijetu:
- tehnička pismenost, koja podrazumijeva razumijevanje i korištenje digitalnih alata i platformi, od osnovnih, poput upravljanja datotekama i korištenja interneta, do naprednih, poput programiranja i analize podataka;
- kritičko razmišljanje, koje uključuje prepoznavanje dezinformacija, razlikovanje točnih i netočnih informacija te donošenje informiranih odluka u digitalnom okruženju;
- socijalna inteligencija u digitalnom prostoru odnosi se na upravljanje online interakcijama, poštivanje digitalnog bontona i rješavanje sukoba na mreži;
- sigurnost i etika obuhvaćaju svijest o digitalnoj sigurnosti, zaštiti privatnosti i odgovornom korištenju tehnologije;
- prilagodljivost i kontinuirano učenje naglašavaju sposobnost brzog usvajanja novih tehnologija i prilagodbe stalnim promjenama u digitalnom okruženju.
Konačno, digitalna kreativnost se odnosi na stvaranje digitalnih sadržaja te inovativno rješavanje problema kroz korištenje modernih tehnoloških alata.

Navedene komponente digitalne inteligencije omogućuju pojedincima da se uspješno prilagode i napreduju u suvremenom, sve kompleksnijem digitalnom svijetu. Primjerice, u eri informacija ključna je vještina prepoznavanje manipulacija u medijima, dok tehnička pismenost postaje osnova za sve profesionalne karijere koje uključuju računalnu i drugu suvremenu tehnologiju.

Razvijanje digitalne inteligencije od najveće je važnosti za djecu i mlade koji odrastaju u svijetu gdje tehnologija oblikuje gotovo svaki aspekt života. Primjerice, snalaženje na online obrazovnim platformama, odnosno sposobnost korištenja digitalnih alata poput virtualnih učionica, edukacijskih aplikacija i drugih resursa, pri čemu djeca trebaju naučiti i izvještiti se u tome kako digitalnim alatima preuzeti zadatke, sudjelovati u online raspravama i koristiti alate za prezentacije, čime stječu vještine relevantne za buduće obrazovanje i karijeru.

Prepoznavanje manipulacija zahtijeva intelektualnu vještinu kritičkog razmišljanja i razlikovanja pouzdanih izvora od dezinformacija. Djeca koja posjeduju tu vještinu mogu lakše identificirati lažne vijesti, razumjeti ciljeve reklama i prepoznati pristranosti u digitalnim sadržajima, što ih čini otpornijima na manipulacije, što te vještine čini ključnima u svijetu preplavljenom informacijama. Upravljanje digitalnim identitetom podrazumijeva svjesnost o osobnim podacima i reputaciji na internetu, kroz koje djeca uče kako sigurno dijeliti informacije, kreirati profesionalne profile i štititi svoju privatnost, čime se smanjuju rizici poput krađe identiteta i cyberbullyinga. Kreativno izražavanje kroz digitalne medije omogućava djeci stvaranje sadržaja poput blogova, videozapisa, animacija ili aplikacija, što je vještina koja ne samo da potiče njihovu maštu, već im pomaže i da na inovativne načine rješavaju probleme ili izraze svoje ideje.

Više videoigara, više IQ bodova

No, vratimo se na istraživanja koja proučavaju utjecaj digitalnih medija na djecu i mlade. Spomenuta studija u Scientific Reportsu je kod 10.000 djece u dobi od 9 i 10 godina analizirala podatke o vremenu provedenom pred monitorima, ekranima i displejima. Realizirana je tako što je nakon početne procjene dječjih kognitivnih sposobnosti (testovima za mjerenje razumijevanja pročitanog sadržaja, vizualno-prostornog procesuiranja, pamćenja, fleksibilnog razmišljanja i samokontrole) započeto dvogodišnje praćenje njihovih aktivnosti. Djeca su tijekom promatranog razdoblja pred ekranima u prosjeku provodila četiri sata dnevno: dva i pol sata gledajući televiziju ili videozapise na webu, jedan sat igrajući videoigre i pola sata se družeći na društvenim mrežama ili chatovima.

Istraživači su pri analizi uzeli u obzir rodne i genetske razlike, kao i socioekonomski status djece, čime su eliminirali mnoge potencijalne varijable koje bi mogle narušiti pouzdanost rezultata, što je metodološka preciznost koja rezultatima i zaključcima istraživanja daje dodatnu težinu. Nakon dvije godine praćenja provedeno je novo testiranje kognicije i inteligencije istim znanstvenim alatima. Zaključak dobiven tim testiranjem je da se kod djece koja više igraju videoigre opaža proporcionalno veći porast kvocijenta inteligencije. Konkretno, djeca koja su u videoigrama provela više vremena od svojih vršnjaka ostvarila su 2,5 IQ boda više od prosječnog porasta očekivanog u toj dobi.

Uostalom, već i sama činjenica da nije pronađeno nikakvo postojanje negativne povezanosti između igranja videoigara i inteligencije predstavlja dobru vijest. Time se znanstvenom metodom (longitudinalnim praćenjem statistički značajne kohorte) opovrgava teza o „zaglupljivanju“ djece koja vrijeme provode igrajući se pred ekranima. S obzirom da se dobiveni podaci suprotstavljaju ranijim mišljenjima da videoigre povećavaju agresivnost i narušavaju socijalne vještine, takvi rezultati pružaju osnovu za daljnja istraživanja u svrhu razumijevanja šireg utjecaja digitalnih medija na kognitivni razvoj, iako ne dokazuju njihovu izravnu uzročno-posljedičnu vezu.

Logično, različiti žanrovi videoigara imaju različite učinke na kognitivne i motoričke funkcije djece: strategijske igre, primjerice, potiču logičko razmišljanje i planiranje, akcijske igre razvijaju reflekse i vizualno-prostornu orijentaciju, dok tzv. suradničke igre mogu jačati timski duh i komunikacijske vještine.

Vrijeme ispred ekrana: videoigre i druge digitalne aktivnosti

U zaključcima istraživanja navodi se da, za razliku od videoigara, gledanje televizije i korištenje društvenih mreža nisu pokazali ni pozitivan ni negativan utjecaj na mentalni razvoj i inteligenciju. Dakle, nijedan od tri promatrana elementa boravka pred ekranima — gledanje TV-programa / videa, igranje igara i mrežno druženje — nije imao tendenciju izazvati negativne učinke na kognitivne i intelektualne sposobnosti djece. A igranje videoigara, ponovo se ističe, pokazalo je korelaciju s porastom dječje inteligencije, što ukazuje na pozitivnu ulogu videoigara u poticanju mentalnog razvoja djece.

Ta otkriće daju novu perspektivu raspravama o dječjem vremenu provedenom pred ekranom: donedavno su videoigre svrstavane među nekoliko glavnih krivaca za kognitivno zatupljivanje i nedostatak društvenosti u djece, a sada nova istraživanja sugeriraju upravo suprotne zaključke -- da videoigre mogu donijeti i određene koristi u poticanju dječjeg razvoja, što ističe i neuroznanstvenik Torkel Klingberg sa švedskog Karolinska instituta: „Rezultati istraživanja podržavaju tvrdnju da vrijeme provedeno pred ekranom ne narušava kognitivne sposobnosti djece, te da igranje videoigara zapravo može pomoći u povećanju inteligencije, što otvara prostor za promjenu percepcije videoigara u društvu. Ova istraživanja naglašavaju kognitivne i socijalne prednosti umjerenog i kontroliranog igranja videoigara kod djece, no važno je napomenuti da pozitivni učinci ovise o vrsti igara, vremenu provedenom u igranju te o roditeljskom nadzoru i vođenju“.

Istraživanja poput ovih pokazuju da digitalni mediji, osobito videoigre, ako se koriste odgovorno, mogu imati brojne pozitivne aspekte. Primjerice, složene strateške igre mogu poboljšati sposobnosti planiranja i donošenja odluka, dok igre koje zahtijevaju suradnju razvijaju timski duh i komunikacijske vještine. Videoigre koje zahtijevaju brze reflekse i preciznost, poput akcijskih igara, poboljšavaju motoričke sposobnosti i koordinaciju oka i ruke. Igre s bogatim vizualnim elementima potiču vizualno-prostornu orijentaciju, dok logičke igre i zagonetke stimuliraju kognitivne procese i sposobnost rješavanja problema.

Osim toga, igre s otvorenim svijetom i nelinearnim zadacima mogu razvijati kreativno razmišljanje i sposobnost asocijacije različitih koncepata. Fizički aktivne igre, koje koriste senzorske kontrole poput onih na VR-platformama ili Wii, uključuju i tjelesnu aktivnost, čime doprinose sveukupnom razvoju djece.

Kako dalje?

Dakle, premda videoigre još uvijek izazivaju kontroverze, suvremena istraživanja nude osvježavajuću perspektivu: uz odgovorno korištenje, videoigre mogu biti koristan alat za razvoj kognitivnih sposobnosti i digitalne inteligencije kod djece. U svijetu koji se sve više digitalizira, ključno je razumjeti potencijal i rizike tehnologije te pronaći ravnotežu koja će djeci omogućiti sigurno i produktivno korištenje digitalnih medija.

S obzirom na stalnu evoluciju digitalnog okruženja, daljnja istraživanja o njegovom utjecaju na razvoj djece trebala bi se usredotočiti na nekoliko ključnih aspekata.

Kao prvo, bilo bi korisno proučavati dugoročni utjecaj igranja videoigara na različite kognitivne vještine, poput kritičkog razmišljanja, rješavanja problema i kreativnosti. Osim toga, istraživanja bi trebala obuhvatiti različite vrste igara kako bi se bolje razumjeli specifični učinci određenih žanrova. Potrebno je i analizirati kako ravnomjerno dijeljenje vremena provedenog pred ekranima s drugim aktivnostima (poput fizičkih i socijalnih interakcija) utječe na razvoj djece.

Konačno, trebalo bi proučavati i utjecaj kulturnih i obrazovnih okvira na način na koji djeca koriste digitalne medije, čime bi se stvorile šire smjernice za podršku digitalnoj generaciji kako bi digitalni svijet, uključujući videoigre, postao koristan i siguran za razvoj djece i mladih.

. . .

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova i objavljivanja ilustracija u tiskanom izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih grafika i primijenjenog dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}