Koliko god se šutjelo o tome, mužjaci Homo sapiensa imaju puno duži (i širi!) penis od najbližih evolucijskih rođaka, čovjekolikih primata. Međutim, naši testisi su u usporedbi s majmunskim prilično maleni: testisi čimpanze teže više od trećine težine njihovog mozga, dok ljudski važu manje od 3% naše moždane mase.

Relativna veličina našeg penisa i testisa u odnosu na ostale dijelove našega tijela evolucijski se razvijala u izravnoj ovisnosti o našim strategijama parenja. Komparativno antropološko proučavanje i opservacija veličine genitalija u ljudi i čovjekolikih majmuna može pružiti neke iznenađujuće interesantne uvide u detalje razvoja rane ljudske evolucije, kulture i socijalnih odnosa.

Ilustracija shematski prikazuje veličinu spolnih organa nekih majmuna i primata, stavljenu u usporedbu s veličinom njihovog tijela (bonobo majmuni imaju ravna prsa izvan trudnoće, op.a.). Veličina ljudskih genitalija i dojki je upadljivo naglašenija naspram ostalih „majmunskih rođaka“.

Konkurencija za oplodnju

Primati (u koje, prema razvojnom grananju evolucijskog napretka sisavaca, pripadaju i ljudi) pri parenju pokazuju vrlo šarolike i diferentne vrste ponašanja, uključujući monogamno i poligamno (točniji izraz je poligino – gdje jedan mužjak ima više partnerica), pa čak i grupno - nekolicina mužjaka s više ženki.

Jedan od temeljnih pokazatelja seksualnog ponašanja kod određene vrste primata je razlika u tjelesnoj veličini i građi između mužjaka i ženki: što je taj spolni dimorfizam veći (što su mužjaci izgledom i tjelesnom građom različitiji od ženki), to je vjerojatnije da će parenje unutar te vrste biti poligino ili grupno, a ne monogamno.

To se lako može zamijetiti promatranjem spolnog ponašanja čimpanza i gorila, naših najbližih živućih rođaka. Mužjaci čimpanze mnogo su veći od ženki, a parenje se odvija između više ženki i mužjaka. U biti, svi spolno zreli mužjaci čimpanze se pare s bilo kojim dostupnim ženkama iz čopora, i to bilo kojom prilikom. Svi sa svima.

Ženka stoga može u bilo kojem trenutku u svojim genitalijama istovremeno nositi spermu više partnera, što i samu spermu – a ne samo mužjake koje ju proizvode – stavlja u izravnu konkurenciju za oplodnju. Iz tog razloga, kako bi im sperma bila evolucijski konkurentna pri takvom grupnom parenju ženki, čimpanze su razvile ogromne testise kako bi proizvele goleme količine sperme, i to više puta dnevno.

Ulazak u harem

Mužjaci gorile također su znatno krupniji od ženki, ali imaju poligini („haremski“) sustav parenja, u kojem više ženki živi i pari se samo s jednim mužjakom. S malo ili nimalo konkurencije unutar maternica svojih ženki, mužjaci gorile nisu imale potrebu za utrkom u naoružanju testisa kako bi omogućile proizvodnju sve više i više sperme. Njihovi testisi su stoga relativno maleni u odnosu na tjelesnu građu. Mužjak gorile može obavljati svoje mužjačke dužnosti relativno često, no nema potrebe za hiperprodukcijom sperme jer je siguran da će samo on oploditi svoju ženku.

To je pak još izrazitije kod ljudi, čiji su testisi u odnosu na ostatak tijela vrlo skromne veličine i proizvode relativno malu količinu sperme. U stvari, broj ljudskih spermija smanjuje se za više od 80% ako muškarci ejakuliraju više od dva puta dnevno.

Dobro, dobro, testisi… Pustimo malo testise na stranu! Što je s penisima iz naslova ovog teksta? Podmukli clickbait, ili…?  - pitate se vi.

Evo, evo… sad ćemo se posvetiti i njima.

Je li 45 cm previše? I zašto da?

Dakle, notorna je činjenica kako je ljudski penis vrlo velik u usporedbi s onima kakve posjeduju naši najbliži rođaci: čimpanze, gorile i orangutani. Istini za volju, ako gledamo i ostale majmune, uključujući i evolucijski niže rodove, ipak nismo šampioni u veličini: usporedna mjerenja među svim majmunskim vrstama (a ne samo među primatima) pokazuju da ljudski penis nije baš tako iznimno dugačak.

Primjerice, Hamadryas, vrsta pavijana porijeklom s Roga Afrike, ima penis u erekciji dugačak nešto manje od 14 cm, što je tek nešto kraće od prosječnih ljudskih petnaestak centimetara… ali ta vrsta pavijana je sitne tjelesne građe, teška samo trećinu ljudske težine, pa je srazmjerna veličina penisa uvjerljivo na strani veselih pavijančića.

Kada bi ljudi posjedovali takav srazmjer veličine tijela i penisa kakav imaju Hamadryas pavijani, već jednostavna računica bi nam podarila impozantnu prosječnu erekciju s kojom – budimo iskreni – ni mužjaci ni ženke ne bi znali kako se ponašati: preko 45 cm je ipak previše i onima najneskromnijima među nama. Em nam za oplodnju ne treba više od 1-2 cm, em je za zadovoljavanje spolne strasti u ženke sasvim dovoljno 5-6 cm (ne gledajte me čudno, to su potvrdile sâme žene), em je prosječna vagina, koliko god elastična bila, kapacitirana za ponajviše 18-20 cm; sve preko toga jednostavno ostaje napolju.

No ipak, ako zanemarimo daljnju i primitivniju majmunsku rodbinu, i dalje stoji (pun intended) činjenica da je naš penis vidno veći nego u najbližih nam primata. Zašto i kako je tome tako?

Bezličan penis

Ljudski penis je izgledom zapravo izuzetno dosadan u usporedbi s penisima drugih životinjskih vrsta – na sebi ne posjeduje nikakve spomena vrijedne kvrge, izbočine, rubove, zavojnice ili bilo koju drugu uzbudljivu značajku koju imaju penisi drugih životinjskih, pa i majmunskih vrsta. Kompleksnije oblikovani, reljefniji penisi osiguravaju bolju i stabilniju poziciju u spolovilu ženke, što je posebice važno u životinjskih vrsta čije ženke pri parenju nisu sklone mirovati dok mužjak „ne obavi posao“. A i u vrsta kod kojih ženke pri kopulaciji osjećaju tjelesno zadovoljstvo (neke vrste ptica, dupini, krave, niži majmuni, primati, ljudi…), penisi koji uzrokuju više trenja uvijek su dobrodošliji od onih bezlično glatkih.

Po pravilu, u primata se nedostatak kompleksnosti građe penisa obično nalazi u monogamnim vrstama. No, taj podatak se zapravo izravno sukobljava s očiglednom činjenicom da su u ljudi mužjaci u prosjeku snažnije i krupnije građe od ženki. To pak sugerira da je ljudski evolucijski razvoj u nekim fazama morao uključivati značajan stupanj poliginog, a ne monogamnog parenja.

Ostaci toga vidljivi su i iz arheo-antropoloških podataka koji nam pokazuju da je većina ranijih ljudskih populacija sklapala poligine, haremske brakove: antropolozi su pokazali da se haremska poliginija prakticirala u 85% od ukupno 185 proučavanih ljudskih kultura o kojima postoje dostupni podaci – dakle naši preci su najčešće funkcionirali u kulturama gdje je preferirani oblik obiteljske zajednice bio jedan muškarac s više žena.

Međutim, čak i u tim društvima većina ljudi je ipak bila monogamna. Jer, haremske bračne zajednice su većinom bile (i u nekim kulturama ostale do dan-danas) privilegija rezervirana samo za bogate muškarce visokog društvenog statusa. Uostalom, još uvijek se u današnjim, od civilizacije i gomilanja bogatstva pošteđenim, tzv. „primitivnim“ plemenima lovaca i sakupljača diljem globusa prakticira samo monogamija (ili serijska monogamija), što sugerira da su i naši neposredni, primitivni preci koristili upravo takav sustav parenja.

Teorija i praksa monogamije

Ljudska monogamija dugo je zbunjivala antropologe. Jer, na prvi pogled, u evolucijskom se smislu čini razumnim ako se mužjaci razmnožavaju sa što više ženki.  Mnogo je antropološkog truda uloženo da se utvrdi što to muškarce većinom drži samo uz jednu ženu. Naposlijetku su se o tome iskristalizirale tri glavne teorije. Prvo je potreba za dugotrajnom roditeljskom brigom o djeci i za njihovim uvođenjem u osnovne životne vještine, jer ljudskoj mladunčadi treba – u usporedbi s mnogim drugim majmunskim i primatskim vrstama – prilično mnogo vremena za sazrijevanje i osamostaljivanje.

Drugo, kako bi osigurali kontinuitet prijenosa vlastite genetike na potomstvo, mužjaci moraju sačuvati svoju ženku od spolnog kontakta s drugim mužjacima. Zato je bolje ako su mušjaci uvijek negdje blizu svojih ženki i ne „šaraju“ pretjerano uokolo.

I treće, ono što su povijesni (pa čak i religijski) zapisi višekratno zabilježili, zbog dugotrajne ranjivosti mladunčadi i okrutne konkurentnosti u vremenima nevolje i gladovanja, čedomorstvo od strane drugih muškaraca je oduvijek predstavljalo realan rizik, pa su muškarci ostajali uz svoju obitelj kako bi sačuvali svoje genske kopije – svoju djecu.

Evolucijski i kulturološki uspon i pad dužine i debljine

Dakle, kako bi osigurao da njegova djeca mogu dostići zrelost, a žena mu ostati „vjerna“, muškarac će vjerojatno ostati u monogamnom odnosu kako bi ih zaštitio i u društvenom i u fizičkom smislu. A u pretpovijesnim vremenima primitivnih zajednica, ženku se nije moglo zadržati u svojem brlogu bogatstvom (koje u pećinskih ljudi jednostavno nije postojalo), ni ljepotom (koja također nije baš bila svojstvena našim precima, jel'te…), a kako smo već spomenuli - ni posebno reljefnom građom svojeg mužjačkog organa.

Pa stoga, kako zbog svojeg formata jednoličnog, glatkog štapića, penis ne pruža baš puno spolnog užitka ženkama, odlučio se svoje evolucijske nedostatke nadoknaditi i svoju sociološko-spolnu ulogu obogatiti -- dužinom i debljinom većom nego što mu prema prosječnoj građi vlasnikovog majmunolikog tijela evolucijski pripada. I tako smo kao vrsta došli do razvojne točke u kojoj su primitivne ženke postale impresionirane velikim penisima svojih primitivnih mužjaka.

Ali, baš kada je veliko spolovilo došlo na dobru cijenu, odlučili smo se kultivirati: čovjek se unazad nekoliko desetaka tisuća godina sve više odvajao od svoje primitivne prirode i počeo se formirati i definirati kao misaona, svjesna životinjska vrsta koja se sve manje oslanja na instinkte, a sve više na svoje vještine komunikacije, socijalizacije i začetaka kulture.

I tako smo nakon silnog evolucijskog truda da nam penis naraste veći i deblji nego drugim majmunima, odjednom došli do današnjih stavova da veličina – prema značajno nadmoćnom postotku statističkih rezultata u seksološkim anketama – ipak nije presudna.

Razmišljanje pravom glavom

Razlog sve manje fasciniranosti dimenzijama je zapravo vrlo jednostavan i logičan. Ako evoluciju monogamnih sustava parenja promatramo kroz prizmu razvoja ljudskog društva, vidljivo je da s razvojem suvremenijih kulturoloških i socijalnih normi i formiranjem znatno složenijih međuljudskih i obiteljskih odnosa nego što su primitivni zakoni čopora, fizička snaga pada u drugi plan, te postaje potreban sve značajniji društveni napor i angažman da se u isto vrijeme posjeduje i zadrži više od jedne partnerice (i zajedničke djece).

Dakle, tek ako mužjaci imaju pristup dodatnim resursima i posjeduju znatniju društvenu moć, mogu si priuštiti više ženki i adekvatno ih zaštititi, obično to osiguravajući materijalnim poticanjem (plaćanjem) drugih mužjaka da štite njih. Sposobnost stjecanja materijalnog bogatstva i/ili visoke društvene pozicije naj taj način postaje nova evolucijska zamjena za veliki penis.

Zaključno, što u složenijim ljudskim društvima živimo, to nam se kao najveći i najvažniji spolni organ sve više nameće - mozak. Negdje u našoj (relativno nedavnoj) evolucijskoj prošlosti je to koliko smo pametni, snalažljivi, komunikativni i društveno prilagodljivi postalo glavna odrednica uspješnosti našeg pristupa svojim trajnim seksualnim partnericama – a ne to koliko nam je velik penis.

I za kraj – ne, nisam ignorirao onaj detalj vidljiv na shematskom prikazu odnosa veličine tijela i spolnih organa, detalj koji jasno pokazuje da su ženke ljudske vrste evolucijski razvile najveće dojke među svim majmunskim i primatskim vrstama, štoviše da su praktički jedina životinjska vrsta čije dojke u zreloj dobi trajno (a ne samo tijekom dojenja) imaju dimenzije znatno veće od mužjačkih. Ostavio sam se komentiranja te činjenice iz barem dva razloga: prvo – jer sam fin čovjek i džentlmen, pa o tome ne pričam, a drugo – jer bi to mogla biti vrlo zanimljiva tema za zaseban članak.

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova i objavljivanja ilustracija u tiskanom izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih grafika i primijenjenog dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}