Računalni programi i hardverska oprema za prepoznavanje fizionomije lica - face recognition technology - sve se češće koristi u suvremenom online okružju i izvan njega. Od privatnog korištenja u svrhu zaključavanja ekrana mobitela ili umjesto klasičnog alfanumeričkog utipkavanja lozinke, sve do „ozbiljne“ uporabe u policijske, vojne i pogranične svrhe (poput praćenja i prepoznavanja kriminalaca, švercera, sumnjivaca i ostalih usual suspects likova), tehnologija prepoznavanja lica postaje sveprisutna i sve naprednija.

Je li to uopće legalno?

Posebno osjetljivo pitanje je uporaba takve identifikacije privatnih osoba od strane tvrtki koje prepoznavanje lica koriste u sprezi s drugim osobnim podacima dostupnim putem Interneta i društvenih mreža, kako bi unaprijedile svoju ciljanu, personaliziranu marketinšku ponudu robe i usluga.

Iz brojnih razloga mnogim ljudima koncept prepoznavanja lica i bilo kojeg identifikacijskog povezivanja s njihovim osobnim podacima nije nimalo drag, te izbjegavaju svoje lice „pokazivati“ online, pa i u javnosti. Uostalom, programi te vrste i tako visok stupanj ulaženja u domenu privatnosti pojedinca - čak i u sigurnosne svrhe - u zakonodavstvu većine država svijeta predstavljaju veći ili manji oblik ugrožavanja osobne slobode i ljudskih prava, ili se po tom pitanju barem žestoko lome legislativna koplja na ustavnim i vrhovnim sudovima, što je „vruća“ tema o kojoj se nedavno pisalo i u nedavnoj vijesti na Bug Online.

Mnogi ljudi (opravdano? ili pomalo paranoično?) smatraju to invazijom na vlastitu privatnost, pri čemu ističu i uvijek prisutnu mogućnost da takve informacije mogu „procuriti“ izvan granica njihove namjene i biti zlouporabljene. Pod pritiskom zahtjeva građana, primjerice, San Francisco je u potpunosti zabranio korištenje facial recognition tehnologije na teritoriju grada, pa je čak i SFPD (gradska policija San Francisca) dobila zabranu korištenja tih sustava za nadzor i praćenje kriminalnih akrtivnosti.

Dok zakonodavstva ne riješe te (možda i nerješive) GPDR-dileme, što preostaje onima koji ne žele da ih kamere snimaju, umjetno inteligentni algoritmi prepoznaju, a računalne baze podataka povezuju njihovo lice s podacima iz osobne iskaznice, putovnice ili drugih dostupnih dokumenata?

Kako to radi?

Podsjetimo se prvo u najjednostavnijim crtama kako uopće funkcioniraju sustavi za prepoznavanje lica. Polazni podaci za facial recognition su slikovni: to su naše fotografije koje smo uploadali na Instagram, Facebook ili neki drugi mrežni oblik komunikacije, te videozapisi naših lica i snimke streaminga sa CCTV-sustava javnog video-nadzora na aerodromima, u bankama, trgovinama, na ulicama… Suvremeni sustavi imaju sposobnost obrade i analize na tisuće takvih snimaka u realnom vremenu.

Prvi korak analize je prepoznavanje i izdvajanje sâmoga lica od ostatka slike (okoliša, odjeće, predmeta u prostoriji, otprilike onako kako npr. Facebookov algoritam prepoznaje ljudska lica na fotografiji, uokviri ih i ponudi vam da ih tagirate, tj. povežete lice s imenom osobe).

Potom slijedi personalizacijski dio analize: potraga za individualnim facijalnim karakteristikama (ključnim anatomskim točkama našega lica i njihovim odnosom, udaljenošću i specifičnostima), kao što su primjerice širina jagodica i čeljusti, razmak među očima, uzajamni kutovi pod kojima stoje točke rubova usana, nosa, očiju, obrva…

Žuti, crni, bijeli...

Posebno problematično je pitanje preciznosti i pouzdanosti prepoznavanja u takvim sustavima. Tehnologija je unatoč višegodišnjem korištenju i usavršavanju ipak relativno nova i još uvijek može doći do pogrešaka u njenom radu. A pogrešno facijalno prepoznavanje znači pogrešnu identifikaciju, zamjenu jedne osobe za drugu, pa sve do situacija kakve se inače nerijetko koriste za filmske zaplete - da netko završi pred sudom ili u pritvoru, optužen za prekršaj ili zločin kojega je počinila druga osoba.

S obzirom da su algoritmi za prepoznavanje u najvećoj mjeri rađeni korištenjem fotografija i video-zapisa muških lica muškaraca-bijelaca, najpouzdaniji rezultati se postižu upravo na toj populaciji: većina novijih face recognition programa ima 95%-tnu i veću pouzdanost samo ako su u pitanju lica bijelih muškaraca.

No, tamnopute ženske osobe će ti isti programi pouzdano prepoznavati u jedva 65% slučajeva. Ako ćemo biti posve nekorektni, upitajmo se mogu li čak i najbolji programi međusobno razlikovati Kineze, jer čak i iz viceva znamo da "svi izgledaju jednako". Pa i ako ne zbijamo glupe rasističke šale, zaista se treba upitati: je li algoritam uopće kvalitetno optimiziran za bilo koga osim muške bjelačke populacije?

Tagiranje i od-tagiranje

Ali, vratimo se ranije postavljenom pitanju. Je li moguće nekako izbjeći da nam lice bude uvijek i svugdje prepoznato, praćeno i „pohranjeno“ u nekakve i nečije masovne baze osobnih podataka?

Stručnjaci kažu da je prvi korak prema globalnoj anonimnosti i „facijalnoj skrivenosti“ vrlo jednostavan: pazite gdje i kako uploadate svoje fotografije. Ako ste sami sebe „polijepili“ preko cijeloga Facebooka i k tomu svakodnevno osvježavate svoju kolekciju selfie-portreta na Instagramu, mala je vjerojatnost da vas algoritmi već ne poznaju i nemaju pohranjene vaše karakteristične crte fizionomije.

Možete „od-tagirati“ svoje fotografije na Facebooku i drugim mrežama. Možete potom zamoliti i svoje prijatelje da skinu vaš tag s fotografija, te potom postavke privatnosti na Facebooku podesiti tako da vas se ubuduće ne može tagirati. I nadati se da već niste „u sustavu“. Možete svoj Instagram-profil učiniti privatnim i dijeliti ga samo s najbližim prijateljima i rodbinom. Naravno, u tom slučaju ništa od vaše zvjezdane karijere influencera, ali kako sve ima svoju cijenu, tako ju ima i privatnost.

Možete prosurfati Internetom i potražiti neke od online-alatki za apliciranje diskretnih filterskih efekata na vaše fotografije, koje ćete na taj način malo (a možda i učinkovito) izmijeniti prije uploadanja na društvene mreže u toj mjeri da budu teže prepoznatljive face recognition programima.

Šešir, maska, naočale

Naravno, uvijek možete tamnim naočalama, šminkom, promjenom frizure i sličnim modno-kozmetičkim zahvatima pokušati zavarati programe. Neki podaci govore da je make-upom moguće prevariti face recognition u oko 25-30% slučajeva. Na ulici možete nositi šešire i kape s obodom, pa ako baš želite i maske poput onih kirurških ili biciklističko-motociklističkih (samo nemojte takvi ulaziti u banke glasno vičući; neki djelatnici zaštitarskih tvrtki mogu biti prilično kratkog fitilja).

Dobar trik je i pokušaj zavaravanja onog prvog koraka u analizi, još prije prepoznavanja: pronalaženja lica na fotografijama. Stručnjaci kažu da krupni uzorci na odjeći koji podsjećaju na ljudska lica mogu zbuniti softver koji onda ne uspijeva izdvojiti pravo lice od onoga na tekstilu. Ne znam koliko se takva odjeća uklapa u suvremene modne trendove, ali uvijek možete pokušati; možda uvedete novu modu i postanete trend-setter…

Ili jednostavno možete dići ruke od svega, pa priznati samima sebi da baš i niste neka vrlo bitna faca koja je interesantna za praćenje FBI-ju, CIA-i, domaćoj policiji, masonima, iluminatima i UDBI, da niste osoba koja ima što posebno skrivati (osim ako zaista ne namjeravate pljačkati banke, švercati heroin ili organizirati državne udare), te se opuštenije prepustiti suvremenim tehnologijama i pokušati živjeti svoj mrežni i ulični život bez previše paranoje. Odluka je posve prepuštena vama samima.