Na čelu SF serije Devs (2020) je Alex Garland kao jedini tvorac, režiser i pisac serije. Garland je poznat po filmovima Ex Machina (2014) i Annihilation (2018), te je za Devs koristio istog snimatelja kao i u prethodno spomenutim filmovima - Roba Hardya, koji je radio i na filmovima Boy A (2007) i Mission: Impossible - Fallout (2018). Prikazivanje je završilo 16. travnja.

U središtu serije je Lily Chan (Sonoya Mizuno), računalni inžinjer u tvrtki Amaya. Amaya je opisana kao najnaprednija u polju kvantnog računalstva i nalazi se u vlasništvu Foresta (Nick Offerman). Zaplet počinje kada Forest pozove Sergeija (Karl Glusman), Lilyjinog kolegu i dečka, u Devs - poseban odjel u sklopu Amaye, čiji su projekti stroga tajna. Forestu gotovo rame uz rame stoji Alison Pill, koja se u ulozi Katie bolje snašla nego u ulozi Dr. Agnes Jurati u seriji Star Trek: Picard (2020).

Iako su korisnici na Redditu započeli s raspravama i špekulacijama već na samom početku serije, dojam je da je Devs u svijetu pop kulture prošao ispod radara. To je dodatan razlog da ga izdvojimo ovdje, kao SF seriju koju vrijedi pogledati.

Devs već na samom početku određuje takoreći podsvijest serijala. U prvoj sceni pojavljuje se zamračeni lik Foresta, čije lice u pratnji sakralne glazbe neodoljivo asocira na lik Isusa. Na nju zatim naizmjenično nadovezuje scene pijanstva i ludila u kombinaciji s mahnito visokim tonovima, ali i scene smiraja i nevinosti, sa zlatnom skulpturom u središtu čitave kompozicije.

Tek nakon tog simboličnog i ambijentalnog uvoda na red dolaze likovi i početak radnje, odnosno stvarnost, koja tehnološkom fascinacijom preuzima narativ. Već prvi dijalog kontrastira duhovnom uvodu tako što obiluje pojmovima iz mrežne sigurnosti, odnosno materijalnog svijeta. Prva značajna scena kombinira dominantni SF aspekt serije s religijskim simbolizmom "igranja boga" tako što predviđa buduće kretanje gliste na osnovu do tada mapiranih neurona i prikupljenih podataka od trenutka prve stanične diobe.

Ni nepunih dvadeset minuta od početka prve epizode, dolazimo do izvora radnje, odnosno problematike ove serije - kvantnog računala sagrađenog unutar hramolike strukture čija je unutrašnjost ispunjena vakuumom i elektromagnetskim silama. Nakon što Sergei dobije na uvid kod projekta na kojem Devs odjel radi, izjavljuje da taj izum mijenja doslovno sve - na što dobiva odgovor da je poanta u tome da zapravo ne mijenja ništa. Autor serije time foreshadowa narativ o determinističkom svemiru, koji započinje izvrsnom analogijom o životu kao vozilu na nevidljivim tračnicama - sve što činimo je predodređeno uzročno-posljedičnim vezama, ali to ne možemo percipirati, te stoga imamo iluziju slobodne volje, odnosno iluziju o sposobnosti nasumičnog djelovanja.

Fokus na SF je nešto jači u kasnijim epizodama, a u međuvremenu je isprepleten misterioznim okolnostima i špijunskim trilerom koji je utopljen u neo-noir ugođaj sporog ritma s naletima scena visokog intenziteta. Triler započinje upravo nakon što Sergei napusti kvantni 'hram' ispunjen tjeskobom zbog nečega za što će morati snositi posljedice - taj slijed događaja je nagoviješten i upečatljivo zloslutnim pozadinskim zvukom.

Oni koji uspiju dočekati treću epizodu, već će u prvim scenama dobiti teaser u obliku scena koje uključuju gradnju piramida, trenutke Isusove smrti, trenutke smrti Ivane Orleanske i Lincolnov Gettysburški govor. Te su scene rezultat kvantnog računala koje na osnovu izračuna svih uzročno-posljedičnih veza između svih čestica na subatomskoj razini uspijeva vjerno simulirati prošlost i budućnost.

Po Forestovom izričitom nahođenju, simulacije prošlosti i budućnosti uz pomoć kvantnog računala nastoje razviti u sklopu De Broglie–Bohmove teorije (cilj je simulirati prošlost i budućnost nijednog drugog svemira nego baš njihovog). Međutim, imamo priliku vidjeti i rezultate u sklopu Everettove interpretacije (više o tome u sivom tekstu). De Broglie-Bohmove simulacije su u seriji prepoznatljive kao simulacije zrnate slike i neprepoznatljivog zvuka - što je posljedica skrivenih varijabli. S druge strane, Everettove simulacije imaju jasnu sliku i zvuk jer prikazuju jedan od (najizglednijih) svjetova, bez suvišnih varijabli koje otežavaju izračun. Everettova interpretacija je također u par navrata prikazana kroz par scena u stvarnom svijetu serije, koje su kinematografski posebna slastica zbog simultane pojave istog lika u sklopu jednog kadra, s manjim ili većim varijacijama.

Devs argumente o determinističkom svemiru ne daje samo u jednom navratu, nego više puta, te to čini iznimno uvjerljivo. Kao takva vrsta serije, sposobna je ostaviti trajni utisak na osobu. Posljedica tog utiska je pojačana svjesnost o predodređenosti vlastitog života koja je rezultat nature i nurture čimbenika, u kombinaciji s vanjskim utjecajem osoba čiji su životi predodređeni tim istim čimbenicima. Kao naizgled kaotična igra čiji su svi budući potezi ustvari već zacrtani na osnovu ogromnog broja varijabli.

Ta pojačana svjesnost pojedincu može biti koliko neugodna toliko i katalizator za pozitivnu prekretnicu. Dok na nature iliti genetske čimbenike ne možemo utjecati, odluke koje su rezultat našeg karaktera ostavljaju iluziju da o nečemu ipak možemo odlučivati. No, što bi to značilo kada bi pojedinac odjednom napravio ogromni zaokret u životu unatoč tome što mu velike odluke s velikim promjenama nisu u karakteru? Da ga je determinizam koji proizlazi iz njegovih interesa koji proizlaze iz njegovog karaktera doveo do ove serije, koja mu je zatim pojačala svijest o determinizmu zbog kojeg je naposljetku donio tu odluku o zaokretu u životu? Da je na kraju sve ipak bilo predodređeno?

Ili znači li to pak da se taj pojedinac oteo najučestalijem rezultatu koji proizlazi iz varijabli koje sačinjavaju njegovo ponašanje i odluke, te njega kao jedne od varijabli u sklopu svemira? Da se oteo vlastitom karakteru i društvu koje ga okružuje i da je završio u jednom od Everettovih "mnogih svjetova", i to onom koji je dio beskonačno malog postotka u komparaciji s najučestalijim svijetom? Možda su zato priče o ljudima i likovima koji prave zaokret u životu toliko privlačne - jer se, izmeđuostaloga, i otimaju probabilističkim ishodima kvantne mehanike. Bilo kako bilo, odgovore i zaključke na osobna pitanja koja otvara Devs na kraju možemo pronaći samo sami, kao oni koji posjeduju najveći udio u suverenitetu nad vlastitim djelovanjem.

Za one koji žele znati i više nego što se eksplicitno spominje u samoj seriji, u sivom tekstu sažeto opisujem sve interpretacije kvantne mehanike koje su spomenute u seriji. Njihovo razumijevanje dodatno će pojačati doživljaj i razumijevanje radnje i dijaloga u seriji.

Intrigantne postavke radnje zadržavaju interes do samog kraja u želji da vidimo i saznamo više. Premda nije bez mana, Garlandov poetski rasplet Devsa bi se u sklopu Everettovih "mnogih svjetova" mogao smatrati jednim od boljih, zbog čega i dobiva preporuku.