Mada o novom virusu SARS-CoV-2 još uvijek puno toga učimo i otkrivamo detalje koji su nam u proteklim mjesecima svima bili nepoznanica, u infektološko-kliničkom smislu je proteklo dovoljno vremena od pojave prvih oboljelih i umrlih da bismo mogli s priličnom pouzdanošću procijeniti mjesto novoga koronavirusa na globalnoj top-listi najopasnijih virusnih uzročnika bolesti.

Bitka koja traje tisućama godina

Neke od virusnih bolesti smo tijekom uzajamnih bitaka uspjeli uz pomoć higijenskih mjera, epidemioloških postupaka, lijekova i cjepiva spriječiti u njihovim pandemijskim pohodima i ograničiti njihovo masovno širenje (poliomijelitis), a neke smo uspjeli i potpuno iskorijeniti (velike boginje).

No, unatoč brojnim dobivenim bitkama, još uvijek smo vrlo daleko od proglašenja pobjede u tom višemilenijskom antivirusnom ratu: kada na jednoj strani „začepimo rupe u obrani“, virusi s druge strane preskoče barijeru životinjskog svijeta i prijeđu sa životinja na ljude, uzrokujući nove i do sada nepoznate bolesti s nimalo bezazlenim posljedicama. Primjerice, virus Ebola, koji je između 2014. i 2016. izazvao obolijevanje epidemijskih razmjera u zapadnoj Africi, unatoč zdravstvenoj skrbi o oboljelima smrtonosan je za do 90% ljudi koji se njime inficiraju.

Štoviše, Ebola uopće nije jedini toliko opasan virusni uzročnik bolesti s kojim se ljudska vrsta uhvatila ukoštac; postoje virusi koji su podjednako, pa i još više smrtonosni, a postoje i oni koji imaju nižu smrtnost, no od njih obolijeva znatno veći broj ljudi, pa je ukupan broj smrti uzrokovan infekcijom još i veći. Najsvježiji – štoviše, još uvijek vrlo aktualan – primjer je novi koronavirus SARS-CoV-2, koji svoju relativno nisku stopu smrtnosti nadomješta visokim infektivnim potencijalom i pandemijskim širenjem u svaki kutak globusa.

Ako dakle uzmemo u obzir sve epidemiološke, zdravstvene, ekonomske i ostale relevantne pokazatelje, te ukupan broj oboljelih i stopu smrtnosti, mogao bi se posložiti popis desetak (hajde, neka ih bude trinaest!) najopasnijih virusa s kojima smo se kroz povijest borisli ili se još uvijek borimo za opstanak i preživljavanje.

MARV, Ebola, rabies…

Marburg virus (MARV) je prvi puta identificiran 1967. godine u istoimenom njemačkom gradu savezne države Hessen, nakon što su se pojavili slučajevi bolesti među osobama koje su bile u kontaktu s majmunima uvezenim iz Ugande. Bolest koju izaziva infekcija Marburg virusom spada u skupinu hemoragijskih groznica: zaražene osobe imaju uz visoku temperaturu znakove po život opasnih krvarenja u brojnim tjelesnim organima, s posljedičnim hemoragijskim šokom, zatajenjem funkcije organa i smrću. Početna smrtnost od 25% zabilježena u Njemačkoj 1967. porasla je na preko 80% u kasnijim epidemijama u Kongu 1998-2000. i Angoli 2005. Za MARV nema cjepiva niti specifičnog lijeka, no MARV srećom nema vrlo visok potencijal širenja, pa je do sada unatoč visokoj smrtnosti ukupno odnio nekoliko stotina života.

Ebola virus se prvi puta pojavio tijekom 1976. u epidemijskom obliku u Sudanu i Kongu, gdje se širio kontaktom s krvlju i tjelesnim tekućinama oboljelih ljudi ili životinja. Postoji nekoliko sojeva Ebole, od soja Reston (posve neopasnog za ljude), pa sve do onih poput soja Bundibugyo, čija stopa smrtnosti kod inficiranih ljudi prelazi preko 70%. Sadašnja epidemija koja i dalje hara zapadnom Afrikom traje još od 2014. godine, usmrtila je preko 12.000 ljudi, a unatoč svim pokušajima smirivanja i predstavlja aktivno žarište bolesti čiji simptomi i tijek spadaju – poput Ebole – u skupinu visoko smrtonosnih hemoragijskih groznica. Specifičnog lijeka nema, a cjepivo protiv Ebole je tek u povojima i prvim fazama „terenskog“ korištenja.

Bjesnoća (rabies) je virusna bolest životinja koja se na ljude širi neposrednim kontaktom – ugrizom oboljele životinje ili radom s leševima takvih životinja (lovci, uzgajivači, mesari, kuhari). Iako je cjepivo (koje se primjenjuje na životinjama) uvedeno još 1920-ih godina i u velikoj mjeri je uspjelo reducirati broj slučajeva među stanovnicima razvijenijih država, bjesnoća još uvijek predstavlja značajan problem u Indiji i dijelovima Afrike. Šireći se tijelom kretanjem kroz živčani sustav, virus bjesnoće nanosi katastrofalna oštećenja u mozgu i živcima, a ukoliko se na vrijeme ne započe terapija antitijelima i intenzivnim liječenjem, smrtnost je 100%-tna.

HIV, variola, polio…

Virus humane deficijencije (HIV) i bolest koju izaziva (AIDS) su – posve nepravedno! – izašli iz fokusa pozornosti medija u kojemu su bili do prije desetak godina. Međutim, prema mnogim epidemiološko-populacijskim pokazateljima, HIV je i dalje najsmrtonosniji virus suvremenog svijeta: procjenjuje se da je od njega oboljelo preko 32.000.000 osoba otkako je prvi puta prepoznat u ranim 1980-im godinama, a i danas, unatoč napretku preventivnih i terapijskih mogućnosti (snažni „kokteli“ antivirusnih lijekova omogućuju preživljavanje oboljelih tijekom više godina), HIV i dalje predstavlja jedan od vodećih uzroka obolijevanja i smrtnosti u zemljama nižeg standarda: dvije trećine svih oboljelih u svijetu nalazi se u afričkim državama, gdje je HIV-pozitivno skoro tri od deset stanovnika.

Velike boginje (variola vera) su 1980. godine proglašene iskorijenjenim s lica Zemlje, i to nakon masovne globalne kampanje cijepljenja protiv te zastrašujuće bolesti uzrokovane variola-virusom. No, do tada je variola tisućljećima odnosila ljudske živote: kada su Europljani otkrili obje Amerike i sa sobom donijeli velike boginje, od njih je umrlo 90% nativnog stanovništva (sjeverno- i južnoameričkih Indijanaca), a samo u 20. stoljeću do uvođenja cijepljenja variola je odnijela 300.000.000 ljudi u svijetu, uključujući i visokorazvijene države. Smrtnost variole je bila skoro 40%, uz ekstremno visok potencijal pandemijskog širenja.

Polioviorus, uzročnik dječje paralize (poliomijelitisa) još uvijek nije posve iskorijenjen u globalnim razmjerima, iako protiv te bolesti postoji učinkovito cjepivo još od sredine 1950-ih godina (koje se u međuvremenu višestruko usavršavalo i poboljšavalo): tzv. divlji endemični soj virusa još uvijek izaziva tešku paralitičku bolest sa smrtnim ili invalidizirajućim posljedicama u području Afganistana i Pakistana. Do otkrića cjepiva, dječja paraliza (od koje unatoč „narodnom nazivu“ mogu oboljeti i odrasle osobe) inficirala je na stotine tisuća ljudi godišnje; srećom, tek 1 do 5 od 100 oboljelih je razvijao sliku teške neurološke bolesti, a oko 1% bolesnika je obolijevalo od smrtonosnog paralitičkog oblika.

Hanta, influenza, dengue, rota…

Hantavirus izaziva bolest nazvanu HPS (hantavirusni plućni sindrom), kod koje je vodeći simptom izrazito otežano disanje i – u 15 do 35% oboljelih osoba – smrt zbog gušenja uslijed potpunog zatajenja disanja. Do sada su zabilježene dvije značajnije epidemije: jedna tijekom Korejskog rata 1950-ih (s oko 3.000 oboljelih vojnika) i druga 1993. u SAD s oko 600 oboljelih od kojih je 220umrlo. Specifičnost hantavirusa je način infekcije: udisanjem prašine u kojoj se nalazi sasušeni izmet zaraženih miševa. Mada nema prijenosa među ljudima, visoka stopa smrtnosti i izostanak cjepiva ili lijeka stavlja HPS na ovaj popis najopasnijih virusnih infekcija.

Influenza-virus i njima izazvana bolest – gripa – tijekom jednog tipičnog globalnog sezonskog pandemijskog izbijanja usmrti oko 500.000 ljudi. Osim toga, povremena pojava novih, mutiranih sojeva protiv kojih u trenutku širenja još nije proizvedena adekvatna verzija cjepiva, gripa može imati i znatno veće brojke mortaliteta: „španjolska“ verzija je tijekom pandemije započete 1918. godine ubila preko 50.000.000 ljudi. Stručnjaci ne isključuju mogućnost ponovne pojave tako mutiranih sojeva i u budućnosti.

Dengue virus pojavio se 1950-ih na Filipinima i Tajlandu, te se od tih vremena prenošen komarcima širi tropskim i suptropskim regijama u kojima živi 40% svjetskog stanovništva, pri čemu svake godine uzrokuje tzv. dengue-groznicu kod 50 do 100 milijuna ljudi. Blaži oblik dengue-groznice nema visoku smrtnost (oko 2.5%), no postoji i hemoragijski oblik dengue koji je po slici bolesti i težini simptoma vrlo nalik Eboli i Marburgu, sa smrtnošću od preko 20%. Povrh toga, preboljavanje ne garantira zaštitu od mogućnosti novog oboljenja, pa se dengue može preboljeti i više puta u životu (a umire se samo jednom, jel'te…). Prvo koliko-toliko učinkovito cjepivo se počelo primjenjivati tek prošle godine (2019.), no smiju se cijepiti samo mlađe osobe koje su već jednom preboljele dengue, jer kod onih koji ju nisu ranije preboljeli može se razviti teški oblik hemoragijske groznice ukoliko se zaraze virusom nakon cijepljenja.

Rotavirus smo praktički svi preboljeli još kao djeca: zaraza tim vrlo infektivnim virusom izaziva povišenu temperaturu i proljevnu bolest koja je međutim u razvijenim dijelovima svijeta rijetko kada smrtonosna. Međutim, u nerazvijenim zemljama u kojima postoji slabija dostupnost zdravstvene službe i nedostatna edukacija o pravilnoj kućnoj skrbi o djeci s proljevnom bolešću, godišnje od rotavirusa umire preko 450.000 djece zbog teške dehidracije izazvane prekomjernim gubitkom tekućine uslijed proljeva kojega izaziva rotavirus. Jedina terapija je hidracija – kod blažih slučajeva oralnim otopinama, a kod težih intravenskim infuzijama uz nadoknadu elektrolita. Zadnjih godina je dostupno i učinkovito cjepivo.

SARS-CoV, MERS-CoV, SARS-CoV-2…

SARS-CoV je „najstariji smrtonosni brat“ iz inače pitome i miroljubive obitelji koronavirusa koji inače većinom uzrokuju tek obične prehlade sa curenjem nosa i kihanjem. Međutim, njihova „zla braća“ su se svijetu prvi puta predstavila 2002., prelaskom sa šišmiša i cibetki na ljude u pokrajini Guangdong u Kini, izazivajući veliku epidemiju proširenu na 26 država svijeta, inficirajući preko 8.000 ljudi od kojih je 770 i umrlo pod slikom upale pluća i teškog akutnog zatajenja disanja (severe acute respiratory syndrome = SARS, ako ste se ikada pitali otkuda mu ime). Prilično visok mortalitet od 9.6% (unatoč zdravstvenim mjerama), izostanak specifičnog lijeka i cjepiva ipak su ublaženi činjenicom da od 2005 naovamo više nema prijavljenih novih slučajeva bolesti.

MERS-CoV, „srednji zli koronavirusni brat“, naslijedio je globalnu medijsku i epidemiološki pozornost nakon što se epidemija SARS-CoV bolesti već smirila: 2012. i 2015. su u državama srednjeg Istoka zabilježena dva relativno ograničena izbijanja te tada posve nove virusne bolesti također koja vuče izvorište među šišmišima s kojih se proširila na deve, a s njih na ljude. Kliničku sliku teške upale pluća praćene lošim općim stanjem i zatajenjem disanja obilježava izrazito viša stopa smrtnosti nego od SARS-CoV bolesti: MERS (Middle East respiratory syndrome) je smrtonosan za 35 do 40% oboljelih osoba. Lijeka - nema. A nema ni cjepiva.

I šećer na kraju: najmlađi ali trenutno svjetski najpopularniji pripadnik „zlog ogranka“ obitelji koronavirusa – SARS-CoV-2, uzročnik sadašnje pandemije bolesti nazvane COVID-19. Prvi puta identificiran u prosincu 2019. u kineskom gradu Wuhan, još uvijek je predmet intenzivnog proučavanja i stavljanja pod kontrolu – od pokušaja usklađivanja epidemioloških mjera sa zahtjevima ekonomskih i zdravstvenih sustava, preko traženja djelotvornog lijeka, sve do završnih kliničkih pokusa učinkovitosti nekolicine cjepiva.

U vrijeme objave ovog teksta, čak i uz sve skeptične opaske o precijenjenim ili podcijenjenim zdravstvenim statistikama, SARS-CoV-2 je za manje od 9 mjeseci pandemijskog širenja inficirao preko 20.000.000 i usmrtio preko 750.000 ljudi. Pitanje točnog mortaliteta je još uvijek "u sivoj zoni" statistike, prvenstveno zbog vrlo različitih pristupa "prebrojavanju" oboljelih i određivanju točnog uzroka smrti (npr. zbog dvojbe koja je već ušla u morbidne viceve: je li netko umro s koronavirusom ili zbog njega). Ako računamo na osnovu gore spomenutih brojki, bez dodatnog propitivanja tko je i kako zaključio da je pojedina osoba umrla baš od koronavirusa, dosadašnje statistike pokazuju da COVID-19 – među svim oboljelim pojedincima, od posve neprimjetne ili blage kliničke slike pa sve do najtežih slučajeva upale pluća sa zatajenjem disanja praćenog tzv. citokinskom olujom i smrtonosnim prestankom rada svih organskih sustava – ima ukupni mortalitet od oko 3%.

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Od posla se opušta antistresnim aktivnostima: od pisanja svojevremeno popularnih tekstova i ilustracija u tiskanom izdanju časopisa BUG, crtkanja grafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, te fejsbučkog blogiranja o craft-pivima, životnim neistinama i medicinskim trivijama, sve do pasioniranog kuhanja posve probavljivih jela i sviranja slabo probavljivog bluesa.}