Počevši od Dune II, isprobali smo masu strategija u realnom vremenu, da baš ne kažemo sve, no nekako nam je srcu najviše prirastao Company of Heroes, koji, zajedno s nastavkom, i dan-danas povremeno zaigramo. Spominjemo ih zbog činjenice da Iron Harvest, novi RTS njemačkog razvojnog tima King Art Games, počiva upravo na njegovim temeljima, i vidljivo je kako su autori inspiraciju crpili iz navedenog legendarnog serijala.

Iron Harvest smješten je u alternativnu prošlost, u kojoj je Prvi svjetski rat završio, uz neke izmjene, poput izostanka Oktobarske revolucije i napretkom u razvoju oružja uvođenjem masivnih strojeva u vojne redove. Nemirno poslijeratno razdoblje, ispričano kroz trodijelnu kampanju, upoznaje nas sa snagama Saxonye, Rusvie i Polanie, koje ujedno predstavljaju i igrive vojne frakcije. Detalje kampanja nećemo otkrivati, no recimo kako je svaka prepuna obrata i zanimljivih scenarija, što će vam bez problema oduzeti sate i sate slobodnog vremena, uz napomenu kako smo u nekim misijama stekli dojam da su na silu ukrcane isključivo zbog gomilanja sadržaja, no srećom, takvih je vrlo malo. Kampanja počinje prilično sporo i postupno nas upoznaje s osnovnim mehanikama na kojima počiva igrivost, kao i jedinicama koje će nam kasnije biti dostupne u skirmish i multiplayer partijama. Namjerno kažemo kasnije, jer, iako smo i sami u nekolicini drugih RTS igara vrlo brzo napuštali kampanje i pozabavili se čistokrvnim napucavanjem, priču Iron Harvesta definitivno se isplati odigrati.

Početnih nekoliko tipova pješačkih jedinica i sustav brzinskog osvajanja resursa, bez sumnje je preuzet iz CoH-a, kao i gomila drugih elemenata. Primjerice, kontrolne točke, koje ujedno služe i za gomilanje sirovina, moguće je osvojiti isključivo pješaštvom, a ako uz njih izgradite bunker i utrpate vod sa strojnicama, koji, osim što uspješno eliminiraju protivničko pješaštvo, ujedno ih i prisiljavaju da napreduju puzanjem, riješili ste obranu barem do pojave mechova. Nadalje, pješaštvo može zaposjedati napuštenu opremu čiju ste posadu eliminirali, dodatno se opremiti naoružanjem iza uništenih protivnika, a sustav zaklona također je preuzet iz spomenute legende, iako na nešto lošiji način.

Naime, mape su jednostavno presiromašne elementima iza kojih se pješaštvo može zakloniti, a i mjesta koja postoje, eksplozivna će sredstva razoriti jednim hicem, što vrijedi i kod prolaska mechova, od kojih će jači primjerci bez problema srušiti i veće građevine. Mechovi, pak, dolaze u nekoliko varijanti, uz stražnju stranu kao slabu točku, no moramo naglasiti da su jači primjerci ujedno i najsporiji, što završnice partija nepotrebno odužuje i kvari opći dojam o igri. S obzirom na to da je veličina vojske ograničena, logično je da će svaka strana pokušati što prije izgraditi najjače jedinice i poslati ih na protivnike, a one početne uglavnom će služiti kao mamac za odvlačenje vatre, bez obzira na sakupljeno iskustvo.

Na zvučne efekte i grafiku nemamo što prigovoriti, s obzirom na to da smo i pri najžešćim bitkama našli vremena za zumiranje ekrana i divljenje gorostasnoj mašineriji. Premda je malo vjerojatno da će Iron Harvest popularnošću nadmašiti CoH, mišljenja smo da je, unatoč zamjerkama, riječ o hvalevrijednom ostvarenju, koje ljubitelji RTS-ova ne bi smjeli propustiti.