Kao i svojedobno Black Flag, koji je u ustaljenu igrivost franšize Assassin’s Creed udahnuo novi život, tako i Origins otprije dvije godine smatramo velikom prekretnicom. Ne samo zbog uvođenja, uvjetno rečeno, otvorena svijeta koji nam je dao mogućnost slobode izbora, već i zbog prekidanja niza u najboljem slučaju prosječnih igara koje su dodatno kvarili tehnički nedostaci. Origins je kao pripadnik nove generacije uglavnom odlično prihvaćen od zajednice te je uspjeh Odysseya bio praktički zajamčen, s obzirom na to da autori nisu previše vrludali od koncepta koji nas je zadovoljio.

Uzrečica da stvari koje funkcioniraju ne treba mijenjati, potvrđena je i u Valhalli, novom poglavlju serijala koje smo s nestrpljenjem čekali dobre dvije godine, kako zbog prokušane igrivosti, tako i zbog činjenice da su kao tema ovaj put odabrani Vikinzi, ratnici iz prošlosti koji su posljednjih godina ponovno postali prilično popularni.

Složna braća

Premda je svaki Assassin’s Creed jednim dijelom ujedno i lekcija iz povijesti koja nas pobliže upoznaje s određenim dijelom ljudske povijesti, okosnicu same priče čini fikcijski sukob asasina i templara, odnosno u slučaju Valhalle, njihovih prethodnika, reda Drevnih. Pokretanjem igre upoznati smo s Eivorom, ratnikom ili ratnicom u snijegom zavijenoj Norveškoj, i zapletom o osveti lokalnom poglavici, što je samo vrh ledenog brijega koji će nas naučiti osnovama. Nije da su nam previše trebale, s obzirom na to da smo pregazili praktički sve Assassin’s Creedove, ali zgodno se prisjetiti kako stvari funkcioniraju, i pritom sakupiti dodatno iskustvo koje će nam kasnije itekako trebati. Valja naglasiti da kroz ovaj dio igre možete samo prozujati, i kasnije se vratiti ako želite, no savjet je da si date truda i istražite sve točke interesa na mapi prije no što vas priča odvede na britanski otok, gdje započinje prava avantura na kojoj počiva Valhalla. Nije da ćete steći basnoslovno bogatstvo, ali nauživat ćete se zapanjujućih prizora i putem izbrusiti borbene vještine koje su nešto izmijenjene u odnosu na prethodna poglavlja, te zbog njih o ovom nastavku serijala ne možemo govoriti kao školski odrađenom nasljedniku.

Naime, iako vrlo brzo dolazimo u posjed skrivene oštrice koja je definitivno zaštitni znak franšize još od prvog Assassin’s Creeda, u kojem smo jurili ulicama Jeruzalema i bockali osvajače, stealth način igranja potisnut je u drugi plan i prepustio je mjesto otvorenim brutalnim borbama. Daleko od toga da ga nema i kako ponekad nismo uživali u pripremanju zasjeda, zviždukanju i mamljenju neopreznih stražara, te posebice skokovima s povišenih mjesta na protivnike koji ne slute da ih od smrti dijeli samo nekoliko sekundi, no vitlanje dvoručnim sjekirama i kopljima, blokiranje udaraca i izmicanje, te korištenje luka i strijele, ipak čine najveći dio igre. Nitko vam ne zabranjuje da sve odradite sami i praktički očistite put do željenog plijena bez podizanja uzbune, uz izuzetak rijetkih misija u kojima se postavljaju takvi uvjeti, no sumnjamo da će netko tratiti vrijeme na poduže planiranje i izvedbu nečega što na vikinški način može biti gotovo u nekoliko minuta, uz isti ishod.

Nema većeg zadovoljstva od predvođenja pohoda na jaku protivničku utvrdu i meteža kada se naši suborci sukobe s braniteljima, u što se prikradanje nikako ne uklapa. Dodatni razlog za otvorenu borbu čine posebni protivnici koje je nemoguće eliminirati jednim udarcem, bez obzira na savršeno isplaniranu akciju, a u takvim konfliktima pomoć suboraca više je no dobrodošla, jer, osim što udaraju kao bikovi, svaki od njih zahtijeva drugačiji pristup, koji je, pak, vezan uz izdržljivost, koja se troši svakom akcijom i polako regenerira. Kad već spominjemo borbu, recimo i to da je broj čarobnih napitaka kojima nadoknađujemo oštećenja vrlo ograničen, posebno na početku, prije nadogradnje, i bitke zbog nepripremljenosti mogu završiti tragično, no sve je to dio procesa učenja i usavršavanja koji će nas u konačnici pretvoriti u nezaustavljivi ubilački stroj.

Živi svijet

Ovisno o željenom načinu igranja, na izbor su nam talenti podijeljeni na blisku borbu, korištenje luka i strijele, te prikradanje; početni zvjezdasti uzorak ulaganjem bodova naknadno se širi novim područjima, a napretkom ćemo doći u posjed nove opreme koju je, kao i oružja, moguće nadograđivati. Za nadogradnje su nam potrebni materijali, kao i kovačnica, koja je samo jedna od građevina čija je izgradnja ključna za napredak novoosnovanog naselja na britanskom tlu. Svaka zahtijeva resurse, koje, pak, dobivamo pohodima i pljačkom na susjedna sela i samostane, te je riječ o dugotrajnom procesu zbog kojeg ćete vrlo često skrenuti s glavne priče i posvetiti se tumaranju okruženjem. Za razliku od sličnih igara, pa čak i prijašnjih iz serijala, ne postoje klasični repetitivni sporedni zadaci, već “događaji” od kojih je svaki unikatan, ponekad i nabijen malom dozom humora, što svakako nije karakteristika prethodnih AC-ova, a osim borbene spreme, često zahtijevaju logičko zaključivanje, što je više no dobrodošlo osvježenje.

Dakako, uz glavnu misiju i lutanje svijetom u potrazi za slavom i bogatstvom, svijet Valhalle nakrcan je brojnim drugim aktivnostima, poput natjecanja u opijanju, iznimno zabavnim kockanjem, pa čak i recitiranjem, repanjem da budemo precizniji, u kojem je rimama potrebno nadmudriti suparnika. U svakom slučaju, na koju god stranu krenuli, uvijek imate što raditi, i bez obzira na zamjerke, svaki dan vraćat ćete se po novu dozu vikinških avantura. Svjesni smo da nije savršena, u to nema sumnje, ali Assassin’s Creed Valhalla zasigurno je jedna od igara koju je najlakše preporučiti i svrstavamo je među najbolja ovogodišnja ostvarenja.