Kad je krajem prošle godine Azerbajdžan izašao kao pobjednik iz 44-dnevnog rata protiv Armenije za nadzor enklavom Gorski Karabah, mnogi su eksperti upozoravali da im u tome nije toliko pomoglo "srce u junaka" koliko "svjetlo oružje". U ovom slučaju to su bili turski dronovi TB2. A te bespilotne letjelice nije izradio nekakav veliki obrambeni konglomerat nego Baykar Makina, relativno mali turski proizvođač autodijelova koji se preorijentirao na izradu dronova.

Zvono na uzbunu

Ove bespilotne letjelice navodno koštaju samo milijun do dva dolara; za usporedbu, nabavna cijena američkih dronova Protector penje se i do 20 milijuna dolara. TB2 možda ima manji domet od skupljih konkurenata, ali su prilagodljiviji i mogu dulje ostati u zraku.

Zbog taktičke prednost letjelice iza koje stoji pamet male turske tvrtke zazvonilo je na uzbunu u ministarstvima obrane zapadnih zemalja. Vojni establišment mora se bolje povezati s privatnim sektorom i bolje iskoristiti njegovu sposobnost prilagodbe i uvođenju inovativnih tehnologija u vojni arsenal. 

Vojni sustavi nisu na internetu

Činjenica je da je vojna industrija nekad bila glavni pokretač tehnološkog napretka i da su rješenja, osmišljena za vojnu nadmoć nad neprijateljem, često nalazila primjenu u civilnom sektoru na dobrobit svih. Sad su se stvari promijenile i vojska kaska za startupima.  A inovatori koji rade s vojskom često ostaju šokirani koliko je zastarjela vojna oprema.

Stvarnost nimalo ne nalikuje špijunskim filmovima, kaže Arnaud Guerin, suosnivač Preligensa, francuskog startupa koji  uz pomoć umjetne inteligencije za vojsku razvija sustave nadzora. Vojni sustavi nisu povezani s internetom pa nemaju mogućnost povezivanja s brojnim SaaS uslugama. Radi se na desetljećima starim lokalnim računalima koja se ponekad u tajnosti povezuju s mobitelima.

Milijarde za startupe

Strah da će ih tehnološki napredak pregaziti, natjerao je američko Ministarstvo obrane da uz pomoć Sveučilišta Stanford 2016. pokrene program Hacking for Defense. Britanci su sličan program ustanovili prije dvije godine, a sada se ideja proširuje na Hacking 4 Allies koji će raditi sa startupima.

Britanci su pak još 2016. osnovali Obrambeni i sigurnosni akcelerator (DASA), a Njemačka je godinu poslije pokrenula Cyber Innovation Hub za bolju suradnju startupa i vojske. U lipnju je NATO objavi plan i program ubrzanja suradnje s fondom od milijardu dolara za ulaganje u startupove.

Srušen koncept čuvanja granica

Umjetna inteligencija, autonomna vozila i oružje, kvantne tehnologije, robotika..., sve su to područja u kojima vojske zapadnih zemalja sve više kaskaju za Kinom, Rusijom, pa čak i Turskom. I nije ovdje riječ samo o boljim dronovima ili bombama. Kibernetički rat, cyber warfare, potpuno je izmijenio koncept nacionalne granice koju treba čuvati oružjem.

U digitalnom svijetu obrana nacionalnih interesa i granica postaje sivo područje. Velika i jaka vojska više nije dovoljna; riječ o tome da morate osigurati svoju električnu mrežu i transportni sustav.

Uzor u Silicijskoj dolini

Vojna industrija, kažu stručnjaci, treba čim prije preslikati način poslovanja koji vrijedi u Silicijskoj dolini. Treba mijenjati i pravila o nabavi koja isključuju svaku mogućnost da startupi konkuriraju za neki posao s vojskom, od referenci, preko klauzula o odgovornosti do pitanja intelektualnog vlasništva. Takve kriterije često teško mogu zadovoljiti i veliki igrači. 

Kultura tajnosti i narušeni imidž

Tehnološki napredak koči i kultura tajnosti podataka. Teško je, na primjer, razvijati umjetnu inteligenciju za vojnu uporabu kad ne znate što vojska želi, gdje i kako primjenjivati. Da bi bila djelotvorna, umjetnoj inteligenciji potrebna je opsežna obuka kako bi se ispravno kalibrirala. Ovako, vrijeme i resursi gube se na nagađanje.

Vojnici imaju i veliki problem s vlastitim imidžem u tehnološkom ekosustavu. Inženjeri uglavnom ne žele trošiti svoj talent na razvoj oružja i špijunskog softvera. To su pokazali i djelatnici Googlea koji su se 2018. pobunili protiv projekta Maven kojim su trebali razvijati umjetnu inteligenciju koja će pomoći preciznije napade bespilotnim letjelicama.

Europska prilika

Američki ulagači sve manje vole svoj novac investirati u vojne projekte; radije će pola milijarde dolara dati pokretaču startupa za brzu dostavu namirnica ili u kakav cybersex projekt, nego uložiti nekoliko milijuna u tehnološku tvrtku povezanu s obrambenim sektorom, piše Sifted u svojoj analizi.

I tu neki vide rupu kroz koju bi se mogli provući europski startupi i europska vojna industrija. Uspiju li privući ulagače i prilagoditi zakone, mogli bi postati moćni globalni igrači.