Kad su u pitanju filmovi i serije svi tu i tamo skrenemo od poznatog, provjerenog ili žanrovski zahtjevnijeg sadržaja. Bilo da ‘odmorimo’ kroz laki humor bilo zbog potrage za toplinom kao najboljem što drame mogu ponuditi. S drugom sezonom nedavno privedenom kraju i trećom u najavi, The Good Place čini se kao najbolji kandidat jer je serija čija premisa naizgled obećava upravo to.

Kristen Bell glumi Eleanor Shellstrop, mladu ženu koja nakon smrti shvati da je greškom završila u takozvanom The Good Place, mjestu u zagrobnom životu u koje ljudi dolaze ovisno o bodovima koje su zaradili za života čineći dobra djela, te izbjegavajući loša. Karikiranje toga što znači živjeti ljudskim životom ide do te mjere da primjerice već neukus može donijeti negativne bodove.

Eleanor naravno nastoji sakriti to da je uljez, te od srodne duše koja joj je dodijeljena – Chidi Anagonye kao profesor filozofije – traži da je poduči etici kako bi postala dobra osoba. Paralelno s flashbackovima iz njenog zemaljskog života, Eleanor napreduje u smislu da se njena motivacija za dobra djela mijenja iz običnog skrivanja i uklapanja u to da uistinu želi zaslužiti svoje mjesto u 'raju'.

No prvi preokret u radnji izvrće naglavačke sve što je Eleanor postigla te tako onemogućuje katarzu koja se s pravom mogla očekivati. Resetiranje koje se događa nema šarm jednog Groundhog Daya, te je po osjećaju puno bliže endless eight epizodama iz animirane serije The Melancholy of Haruhi Suzumiya – osam gotovo istih epizoda. Osim po producentskoj odluci, taj je ark notoran i po svojoj navodnoj svrsi da primora gledatelja da se osjeća kao jedan od likova koji je proživio gotovo 600 godina istih ljetnih praznika, zadržavajući sjećanje iz svakog loopa. Siromašne varijacije na temu u seriji The Good Place nisu ništa manje iscrpljujuće.

Osim sebične Eleanor i neodlučnog Chidia, dio ekipe su i druga dva lika (jedna posh, a drugi glup). Premda je gluma dobra, sami su likovi toliko hiperbolizirani da se za njihove ionako stereotipne ličnosti treba još i dodatno napomenuti koliko su pretjerane. Premisa koja je mogla biti poligon za studiju likova potraćena je na ličnosti koje nisu relevantne. Na likove s kojima nije moguće ni simpatizirati (izuzev Eleanor što je okružena njima), unatoč tome što se sve vrti oko toga u kakvoj se nevolji nalaze.

Nakon znanosti u seriji The Big Bang Theory, filozofiji u sitcomu ne bih dao ništa manje šanse, no dok na jednog urlam od smijeha, na drugi sam se nasmijao tek dva puta, u sebi. Kant, Kierkegaard i drugi primamljiva su materija, ali pokušaji približavanja njihovih ideja jalovi su bez popularizacije na zanimljiviji način nego što to The Good Place čini.

Novi zaokret na kraju druge sezone mogao bi značiti dublje približavanje ideji što to znači biti dobar, ali uzimajući u obzir mizeran rast ostala tri lika kroz pune dvije sezone, promjena nije ni na horizontu. 20-minutni format ne čini se kao valjana izlika za seriju koja kao da tek počinje, a bome ni za samo dva smijeha u 9 sati sitcoma.

The Good Place je umjetan koliko i zagrobni život i likovi koje prikazuje. Zamišljeni svijet i osnove iz filozofije jedva su intrigantni, a zauzvrat se ne nude ni šarm ni humor ni toplina. Očekivanja koja sam imao su iznevjerena, a da ne bi otišli praznih ruku, gotovo ista su bila ispunjena u slučaju serije The Marvelous Mrs. Maisel koja je za svojih osam epizoda osvojila dva Zlatna globusa u kategorijama najbolje TV glumice i najbolje TV komedije. Preporučujem.