Liječnici me, vjerujem, neće uzeti na zub ako kažem da svaka bolest, svako patološko stanje na kraju završava s acidozom, s promjenom kiselosti krvi i drugih tjelesnih tekućina. Krv je blago lužnata (pH = 7,4), pa ako se ta vrijednost promijeni dolazi do acidoze (pH < 7,4) ili, rjeđe, do alkaloze (pH > 7,4). Poremeti li se kiselost krvi, dolazi će do problema s hemoglobinom (jer će slabije vezati kisik), ali i s mnogim enzimima, jer im je aktivnost prilagođena kiselosti njihove prirodne sredine. Na kraju, od acidoze se može i umrijeti, pri pH = 7,0.

Iz ovih za svakog liječnika nespornih činjenica dade se međutim izvući mnogo krivih zaključaka. Oni se šire usmenom predajom da bi ih potom iskoristili trgovci kako bi bolje prodali svoju robu. Ili, točnije, kako bi prodali po paprenoj cijeni ono što inače nitko ne bi kupio. Primjerice vodu ne baš ugodnog okusa.

Riječ je naime o alkalnoj vodi, koja se prodaje kao lijek za sve bolesti jer – zna se – acidoza je opasna, a – i to se zna – svaka se kiselina može neutralizirati lužinom, alkalijom, bazom (kako već kemičari zovu više-manje iste vrste tvari). Ime proizvoda („mineralne vode“) vam neću otkriti jer mi se ne da vući po sudovima. Zakon je naime takav da se smije varati potrošače, ali se ne smije javno upozoriti na prevaru, jer time proizvođač trpi materijalnu i moralnu štetu. A kupac? Kupac nanosi materijalnu i moralnu štetu samome sebi jer ne zna čitati što piše na etiketi. No dobro, što piše na etiketi?

Piše analiza. S jedne strane kationi, s druge anioni. Od kationa imamo ione natrija (Na⁺), kalija (K⁺), kalcija (Ca²⁺) i magnezija (Mg²⁺). Od aniona ima pak hidrogenkarbonatne (HCO₃^-), kloridne (Cl^-), sulfatne (SO₄^2-) i fluoridne (F^-) ione. Među kationima se za divno čudo našao i silicijev dioksid (SiO₂), iako silicijev dioksid gradi silicijevu kiselinu (i to više njih). Sve u svemu ništa neobično, takav sastav ima svaka mineralna, pa i obična, vodovodna voda. No pogled na koncentracije navedenih sastojaka daje sasvim drugu sliku.

Ono što se odmah uočava je da panaceja iz Zemljinih njedara sadrži u većoj koncentraciji samo tri sastojka: natrij (48,30 g/L), hidrogenkarbonat (74,50 mg/L) i silicijev dioksid (45 mg/L). Još ima nešto kalcija (< 3 mg/L), klorida (2 mg/L) i sulfata (2,5 mg/L) dok ostalih sastojaka ima manje od jednog miligrama po litri. Kada se masene koncentracije (mg/L) pretvore u množinske (mol/L), lako se dolazi do neizbježnog zaključka: „čudesna voda“ nije ništa drugo nego vrlo razrijeđena otopina sode bikarbone (NaHCO₃) i vodenog stakla (Na₂SiO₃). U litri vode ima 102 mg sode bikarbone i nešto manje vodenog stakla (ovo posljednje nisam izračunao jer je kemija silikata dosta zamršena).

Voda je, kažu, zdrava jer je alkalna, a alkalna je zato što ima pH veći od 8,8. Alkalnost potječe od hidrolize iona HCO₃^- (proveo sam račun i dobio pH = 8,7). Voda može biti još lužnatija (sve do pH = 9,2) zbog hidrolize silikatne(ih) kiseline(a), ali – kao što rekoh – u kemiju silikata ne bih se htio upuštati. Tako kaže kemija.

No kemija kaže i nešto drugo. Kiselost otopine sama po sebi ne znači ništa. Vrijednost pH = 8,8 znači samo da je koncentracija vodikovih iona u vodenoj otopini 10^-8,8 mol/L (1,58·10^-9 mol/L), a hidroksidnih 10^-5,2 mol/L (6,3·10^-6 mol/L). Ništa ne govori o tome kolika je koncentracija tvari koju treba neutralizirati, koliki je titar otopine. No treba pročitati ono što sam malo prije napisao. U litri vode ima 102 mg (0,1 g) natrijeva hidrogenkarbonata (sode bikarbone) i upravo toliko NaHCO₃ stoji lakovjernom kupcu na raspolaganju da promijeni kiselost svojih tjelesnih tekućina i da ih vrati u normalno, fiziološko stanje.

 Dakle, u litri ljekovite vode od aktivnih tvari nalazi se samo soda bikarbona, no nema je više nego što bi stalo stalo na vrh noža (u čajnu žličicu stane oko tri grama). Drugim riječima, žličica sode bikarbone zamjenjuje 30 litara čudotvorne vode.

No još se moramo malo zadržati na SiO₂, jer se voda reklamira i kao „silicijska“. Ništa od njezinih silikata (čitaj: vodenog stakla) neće doći do krvi. Čim dođe u želudac – u kojem se, (ne)zna se, nalazi solna kislelina – istaložit će se SiO₂ u obliku pijeska ili gela, i kao takav će, neprobavljen, proći kroz probavni trakt. Možda će usput malo nadražiti crijeva, pa time ubrzati peristaltiku. No opet ćemo bolje učiniti da jedemo umjesto da pijemo, naime da jedemo sir, jer mu se često dodaje, kao aditiv (E551), SiO₂. U kilogramu sira može biti i 10 grama silicijeva dioksida – a to je mnogo, mnogo, 200 puta više nego što ga ima u alkalno-silicijskoj vodi. 

Nenad Raos je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik, sada u mirovini. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti pišući za časopise Prirodu (kojoj je sedam godina bio i glavni urednik), Čovjek i svemir, ABC tehnike, Smib, Modru lastu te, naravno, Bug online. Autor je više stručnih  i 13 znanstveno-popularnih knjiga, među kojima treba izdvojiti knjigu „Metali života – metali smrti“ u kojoj piše o metalima korisnim i štetnim za zdravllje (željezo, bakar, živa, olovo, arsen...). Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.