Zabava

Kako su se liječili, prali i uljepšavali naši preci - povijest smrada i nehigijenskih običaja

Igor Berecki nedjelja, 5. veljače 2023. u 06:00

Ništa ne govori tako dobro koliko nam je sada dobro, nego priča o tome kako nam je nekada bilo bolje, a ipak loše. Na tragu tog razmišljanja, pogledajmo kako nam je prije bilo po pitanju ljepote i zdravlja

Tijekom prošlih stoljeća (a ponekad i danas) ljudi su za liječenje bolesti, održavanje osobne higijene ili uljepšavanje svojega izgleda koristili brojne postupke koji se iz kuta suvremenog gledanja na medicinu, znanost i estetiku ne mogu drukčije nazvati nego – katastrofalno tragikomičnim. Od ispijanja napitaka zakuhanih od snažnih dezinfekcijskih kemikalija, preko mljevenih dijelova tijela dabrova, jazavaca i mrtvih ljudi, sve do premazivanja lica i tijela vapnom, medicinsko-estetski postupci su u povijesti bili u najmanju ruku okrutni.

Ako ste spremni zaroniti u horore iz mračne povijesti, nastavite s čitanjem. Nakon što doznate detalje o jezivim i nehigijenskim stvarima koje su ljudi sami sebi činili u vjeri da će tako postati zdraviji i ljepši, iskreno se nadamo da ćete biti zahvalni na svakodnevnim, jednostavnim higijenskim praksama i lijekovima koje danas imate na raspolaganju. Istovremeno, doći će vam da se zapitate što to danas sami sebi radimo u ime zdravlja i ljepote, a što će se za nekoliko desetljeća smatrati posve pogrešnim i neprihvatljivim.

X-zrake su korištene za uklanjanje dlaka

Ako želimo sa svojih tijela ukloniti nepoželjne dlačice, danas se obično odlučimo za razne kozmetičke zahvate poput depilacije voskom ili laserskih tretmana. Ali te usluge su suvremen izum: u prošlosti nisu bile dostupne, pa su se ljudi koji su prije mnogo godina željeli glatku kožu snalazili s onim što im je bilo na raspolaganju, a imalo je dašak tadašnje suvremenosti i pomodarstva. Primjerice, koristili su rendgenske, odnosno X-zrake!

Na prijelazu 19. u 20. stoljeće X-zrake su korištene kao sredstvo za uklanjanje dlačica na način da biste sjeli ispred rendgenske opreme i nakon nekoliko minuta izlaganja rendgenskom snopu bili ste gotovi s depilacijskom seansom. Dlake bi vam otpale nakon nekoliko dana i ukoliko niste umrli od prevelike doze idućih nekoliko mjeseci ste bili glatki kao dječja guza. Danas znamo da su bili sretni ukoliko bi im otpale samo dlake, a ne pola kože ili neki organ, no u pionirskim vremenima korištenja rendgena ljudi jednostavno nisu znali koliko je zračenje štetno i bili su blaženo nesvjesni njegovih patoloških učinaka.

Žene su nosile obrve skrojene od mišje kože

Sedamnaesto stoljeće je davno, davno prošlo vrijeme, no žene su i tada – baš kao i danas – ponekada znale imati neke prilično bizarne i odbojne pojmove o ljepoti. Dok se u današnjoj kozmetici uglavnom koriste proizvodi za uljepšavanje obrva poput olovke u boji, tuša ili čak tetovaže, žene 17. stoljeća imale su na raspolaganju nešto puno interesantnije, zabavnije i u najmanju ruku – drugačije: mnoge bogate dame su za umjetne obrve koristile ljepljive flastere načinjene od mišje dlake. Koliko god se u današnjem svijetu to smatra odvratnim i jezivim, tada su takve tanke zakrpe iskrojene od mišje kože s krznom smatrane neopisivo modernim i lijepim. Takve naljepnice načinjene od oderanih miševa trebale su u modnim krugovima 17. vijeka ostaviti dojam punih, savršenih obrva, a danas nam služe tek kao podsjetnik na to koliko se u međuvremenu izmijenilo shvaćanje mode i ljepote.

Osvježavanje daha mokraćom

Nakon što pojedete češnjak ili popijete čašicu alkohola, pa nakon toga poželite osvježiti dah kako ne biste sugovornike izložili spoznaji o tome što ste nedavno konzumirali, za čime ćete posegnuti? Najvjerojatnije za vodicom za ispiranje usta koja sadrži aromu eukaliptusa ili metvice, zar ne? No, u 18. stoljeću je postojala drugačija… vrlo drugačija vrsta vodice za usta: sadržavala je urin, jer se smatralo da amonijak iz mokraće ima snažno djelovanje kao dezinficijens i dezodorans.

Valja napomenuti da koncept korištenja mokraće kao vodice za usta potječe još iz starorimskog doba, a u 18. stoljeću se povrh toga vjerovalo da takva tekućina za ispiranje usta čisti usnu šupljinu i izbjeljuje zube. Činjenica da je urin vrlo dostupna i jeftina sirovina za punjenje bočica „vodicom za osvježenje daha“, samo je bila još jedna od prednosti korištenja te vlastite izlučevine u svrhu postizanja ljepote i zdravlja.

Medeni mrtvaci kao zdrava hrana

Kada netko danas premine, njegovo se tijelo pokapa u zemlju u zakovanom limenom i drvenom kovčegu ili ga se spaljuje, kremira. No, nekada su ljudi mrtvace namakali u med. Ovaj proces, nazvan melifikacija, načelno je truplo preminule osobe pretvarao u mumiju natopljenu medom. Te mrtvace bi se stavljalo u lijes i tako namakale u kupki od meda i više od stotinu godina. No, tek slijedi ono najgore: med bi tijelo mrtvaca tijekom stoljetne mumifikacije pretvarao neku morbidnu vrstu slatkiša, kojega su ljudi - jeli. Jer, smatralo se da je zalogaj načinjen od komada tijela ljudi umrlih prije 100 godina natopljen medom nevjerojatno ljekovit. Postojalo je vjerovanje da „medeni mrtvaci“ konzumirani poput nekog bizarnog slatkiša mogu izliječiti mnoge bolesti, te štoviše i oporavljati slomljene kosti.

Konzumacija krede i premazivanje lica olovom

U viktorijansko doba žene su jele kredu. Ne zato što je bila ukusna, već zato što bi od nje pobijelile usne, što je tada bio estetski trend. Povrh toga bi po licu namazale prah krede; što su blijeđe izgledale, to bolje. No, i par stoljeća prije se za kraljevsku obitelj i bogate dvorske dame bijela šminka izrađivala od otrovnih pripravaka: kraljica Elizabeta I. bila je poznata po neprirodno blijedom tenu kojega je postizala šminkom na bazi olova (vjerojatno je debelim slojem takvog glinastog premaza prekrivala ožiljke od boginja, kažu neki povjesničari).

U svakom slučaju, tijekom elizabetinskog razdoblja blijeda koža bila je poželjna i mnoge su imućne dame kopirale kraljicu, trudeći se replicirati njezin blijed ten. Premazivanje lica bijelim olovnim karbonatom (poznatim kao „venecijanska cerusa“) bio je vrlo uobičajeno - i vrlo loše za zdravlje: vjeruje se da je kraljica Elizabeta I. naposlijetku i umrla od trovanja olovom. U konačnici nam ta priča ostaje kao još jedan primjer izreke da za ljepotu treba otrpjeti bol… ili u ovom slučaju - smrt.

Životinjska mast i ljudski urin za oblikovanje i izbjeljivanje kose

Gledajući u prošlost, sve manje je sumnje da su osobna higijena ljudi, medicinski tretmani i pojam ljepote bili s današnjeg gledišta vrlo odbojni. Još jedna odvratna praksa 1700-ih vezana je za način na koji su oblikovali kosu. Tada je bilo nevjerojatno moderno nositi voluminoznu kosu visoko na vrhu glave. Ali kako postići i održati tu frizuru postojanom? Pa naravno: uz pomoć pomade od svinjske ili ovčje masti. Na kosu bi namazali debeo sloj masti koja bi djelovala slično gelu za kosu -- pod uvjetom da vrijeme nije previše toplo, jer se tada masnoća otapala i slijevala niz lice i vrat. S obzirom da se tako oblikovana frizura nije prala tjednima, privlačila je muhe i mrave, te širila iznimno neugodan miris. No to nije sve! U elizabetansko doba koristilo se puno bizarnih tehnika ljepote kada je riječ o kosi; popis je beskrajan. Kada su žene tog doba željele izbijeliti kosu, koristile su amonijak kao učinkovito sredstvo za izbjeljivanje. A što je u to vrijeme bio izvor amonijaka? Pogađate već: bio je to urin, dobra staromodna pišalina. Žene bi doslovce namakale kosu u svojoj mokraći kako bi postigle svjetliju boju.

Pranje odjeće i rublja mokraćom

Danas se pranje vaše odjeće najčešće provodi jednostavnom tehnikom ubacivanja u perilicu rublja s malo deterdženta i omekšivača, te prepuštanja stroju da obavi sav ostali posao. Ako imate sreće, imate i sušilicu, pa je u roku od nekoliko sati vaša odjeća oprana, osušena i bez mrlja. Međutim, postojalo je vrijeme kada su ljudi mrlje sa svoje odjeće čistili ručno, a od kemijskih sredstava za pranje i izvlačenje mrlja koristili su – svoju mokraću. Sapun za pranje (skuhan od svinjske masti i lužine) je bio privilegija bogatijih, pa je sirotinji preostalo da se snalazi s onim što ima na raspolaganju: piškilo se u šerpe i lonce koji su držani ispod kreveta, urin se skupljao tijekom tjedna, da bi se napokon njime napunila velika drvena kaca u kojoj se satima natapala sva prljava odjeća. Amonijak iz mokraće uklonio bi sve mrlje, uz malu pomoć ručnog trljanja i mlaćenja plosnatim palicama. Iako ovo zvuči odvratno, tada je to bio najučinkovitiji način čišćenja odjeće. Preostaje nam da budemo sretni što je sve to sada samo neugodna prošlost.

Crni i pokvareni zubi su se smatrali lijepima

Danas je u zapadnjačkoj kulturi popularno izbjeljivanje zubi: biserni osmijeh je simbol zdravlja, ljepote i higijene. Na stranu što suvremeni stomatolozi uopće ne preporučuju nasilno izbjeljivanje zuba, treba reći kako blistavo bijeli zubi ni i u prošlosti nisu bili u modi. Štoviše, u zemljama jugoistočne Azije i Japanu bilo je popularno bojati zube u crno. Većini današnjih ljudi bi takav osmijeh vjerojatno djelovao zastrašujuće, ali ti zubi su bili crni jer su prekriveni glazurom koja ih je trebala očuvati i spriječiti njihovo truljenje. A vjerovalo se i da je izuzetno lijepa. Premda je ova praksa uglavnom iskorijenjena, u Aziji postoji nekoliko regija gdje je ovaj običaj i dalje sačuvan, premda po zapadnjačkim standardima ljepote izaziva sablazan. Uostalom, bojanje zuba nije samo istočnjačka ekskluziva: pokvareni zubi su nekada bili znak plemenitosti i u Europi.

Danas imućni ljudi svoje bogatstvo razmetljivo pokazuju gigantskim vilama, luksuznim sportskim automobilima, skupim nakitom i dizajnerskom odjećom, ali bila su vremena u kojima su razmetljivi znak imućnosti bili - pokvareni zubi. Vjerovali ili ne, bili su poželjni i korišteni su kao ultimativni statusni simbol. Jer, kvarni zubi su bili vidljiv dokaz da je osoba konzumirala puno šećera. A šećer je bio rijetka i skupa roba koja se morala uvoziti; obični ljudi si ga nisu mogli priuštiti. Poznato je da je već spomenuta kraljica Elizabeta I. patila od pokvarenih zuba, pa su ljudi iz niže klase počeli svoje desni i zube bojati u crno kako bi oponašali njezin „noblesse“ izgled.

Mišji mozak za čistoću, vojnički zubi za protezu

Ostanimo kod zuba! Danas je posve normalno oprati zube ujutro nakon buđenja, obično ih četkajući četkicom za zube i pastom s mentom. Međutim, stari Grci i Rimljani su za čišćenje zuba koristili zdrobljene kosti, ugljen i sušene mišje mozgove. Tako je, mišji mozgovi. Premda modernom čovjeku odbojna i creepy, to je bila uobičajena praksa koju su mnogi praktički svakodnevno koristili kao oblik dentalne higijene. Danas nas taj podatak navodi samo na jednu na pomisao: nema sumnje da im je dah od tih silnih mozgova i kostiju bio osebujno užeglog mirisa. A kada su bogati ljudi izgubili zube, imali su mogućnost zamijeniti ih protezama, baš kao i u današnje vrijeme. Međutim, jasno vam je da to nisu bile proteze poput suvremenih, od polimera, titana i keramike, nego su bile izrađene od tada dostupnih materijala: olova, bronce, drveta…

No, najskuplje i najbolje su bile one napravljene od pravih zuba. U 1800-ima su takve proteze nazivane "Waterloo-zubi" jer je za njihovu izradu korišteni zubi vojnika poginulih u bitkama diljem Europe, pa i onoj kod Waterlooa. Bio je to prilično jeziv, ali financijski isplativ proces: domaći ljudi bi obilazili poprište masovne bitke i s leševa vojnika vadili zube, pa ih prodavali. Današnjih dana bi bila zastrašujuća i uznemirujuća pomisao nositi protezu od pravih zuba koji su nekada pripadali mrtvim vojnicima, ali bezubi bogataši tadašnjih vremena nisu imali tih etičkih problema.

Orlov izmet za ublažavanje porođajne boli

Porod je i danas intenzivno i bolno iskustvo, a u srednjem vijeku je zasigurno bio noćna mora. Zbog bijednih higijenskih uvjeta i nedostatka stručne pomoći pri rađanju bilo je prilično uobičajeno da žene umiru tijekom ili ubrzo nakon poroda, a primalje (ako se tako mogu nazvati priučene žene, najčešće nepismene starice iz susjedstva) su činile sve što im je bilo u moći kako bi porodiljama ublažile bol. Porodiljna praksa za koju se u tim vremenima vjerovalo da pomaže protiv neizdrživih bolova bila je utrljavanje kašaste mješavine orlovskog izmeta i ružine vodice na unutarnju stranu rodiljinih bedara. Mislilo se da će to ublažiti trudove i bolove rađanja, te pomoći da porođaj prođe glatko. No, teško je povjerovati da je ta metoda zaista djelovala kako je zamišljeno da bi trebala djelovati. A i sama pomisao na orlovu balegu razmazanu po bedrima, počev od koljena pa sve do vaginalnog otvora, ne djeluje nimalo smirujuće.

Kontracepcija i menstruacija: sušeni dabrovi testisi i mahovina

Šesnaesto stoljeće, premda su se tada mračne sjene srednjega vijeka već pogubile u svjetlu renesanse, bilo je čudno vrijeme puno zabrinjavajućih medicinskih praksi. A posebice ako kažemo da je bila riječ o kontracepciji, onda ne čudi da su neke od korištenih tehnike bile u najmanju ruku nevjerojatne. Žene bi – u pokušaju da ne zatrudne – ispijale toliko užasan napitak da se želudac zgrči kad samo čujete za njega: piće je bilo mješavina kućnog destilata alkohola i osušenih samljevenih dabrovih testisa. K tomu nije bilo ni previše djelotvorno pa je do trudnoća ipak dolazilo, a o tome kakve sve biljke, dijelove životinja i priručne alate se koristilo za njihov prekid moglo bi se napisati zaseban, tužan i jezovit tekst.

U svakom slučaju, život u srednjem vijeku i poslije njega činio se neudobnim i prilično odvratnim. Kad su žene imale menstruaciju, budući da ulošci i tamponi i menstrualne čašice još nisu bili izumljeni, morale su improvizirati: nosile su nešto što je podsjećalo na donje rublje i podstavljale ga krpama. Ako su bile posebno siromašne pa nije bilo krpa za bacanje, te „menstrualne gaće“ su iznutra oblagale sušenom mahovinom koja je upijala krv. Nimalo zabavno, higijensko ni zdravo iskustvo.

Pilećim izmetom protiv ćelavosti

Po pitanju ptičjeg izmeta već smo spomenuli orlovu balegu kao porođajni anestetik za žene, no ni muškarci nisu bili zakinuti za dobrobiti prirodne medicine srednjega vijeka i renesanse. Premda je ćelavost sveprisutna u cijelom svijetu, mnogi muškarci svoj gubitak kose vide kao tragediju, pa i sramotu koju treba prikriti pod svaku cijenu. Danas je za takvo što dostupna čak i transplantacijska medicina, no u 14. i 15. stoljeću se na tako napredne metode svakako nije moglo računati, pa se pribjegavalo svakakvim rješenjima od kojih su neka bila zaista uznemirujuća.

Za muškarce koji su bili previše siromašni da bi si priuštili periku ili je pak nisu voljeli nositi, jedno od najpopularnijih tadašnjih rješenja protiv ćelavosti bilo je korištenje „ljekovitih“ pripravaka koji su se nanosili na glavu, a od kojih se očekivalo da će potaknuti rast nove kose. Možete li zamisliti kakve su sve smjese kuhali tadašnji apotekari i travari? Navodno je mješavina svježega kokošjeg izmeta s otopinom kalijevih soli, nanesena na glavu poput losiona, učinkovito poticala rast kose, iako se nigdje nisu mogli naći dokumentirani dokazi da je bila i najmanje uspješna.

Cvijeće se poklanjalo i nosilo da prikrije tjelesni smrad

Jeste li iznenađeni činjenicom da su ljudi tijekom viktorijanskog doba smrdjeli poput slabo održavanih štala i svinjaca? Neupitno je da su ljudi smrdjeli u svakom povijesnom periodu ikada, ali kada je ljudska zajednica počela formirati prve velike gradove koji su notorno patili od posvemašnjeg nedostatka odgovarajuće higijenske prakse i komunalija, ti gradovi – sveudilj s ljudima u njima – su smrdjeli apsolutno odvratno. Osobito za vrućih dana, grad bi bio prepun mirisa truleži, a kupanje i pranje jednostavno nisu bili dio osnovne higijenske kulture.

Zato je (kao jedan od načina borbe protiv zadaha kojega su oko sebe širile gradske dame i gospoda) usvojen običaj korištenja mirisnih vodica (parfema) i nošenja buketa mirisnog cvijeća. Ukratko, parfemi i buket cvijeća kao poklon tada nisu imali tako romantičan predznak kakav imaju danas, već su nosili sasvim drugu, vrlo prizemnu i nadasve praktičnu poruku: „Na, evo ti, da ne smrdiš toliko!