Često se o znanstvenim otkrićima govori previše, a provjerava premalo. Zaboravlja se da svako ozbiljno istraživanje traži vrijeme, ponavljanje i potvrdu. Nipošto nije preporučljivo žuriti s objavljivanjem rezultata prije nego što budu zaokruženi i potvrđeni – i to ne samo u laboratoriju, nego i u stvarnom svijetu kliničke primjene.

Petrijevka nije pacijent

Svake se godine u medijima pojavi barem nekoliko članaka s bombastičnim naslovima poput "Novi spoj iz biljke ubija rak!", "Kemijski sastojak iz jogurta uništava tumorske stanice!" ili "Prirodni ekstrakt topi stanice raka gušterače u laboratoriju!". Takvi naslovi redovito izazovu valove oduševljenja, podjela na društvenim mrežama i komentara o tome kako farmaceutska industrija to sigurno neće dopustiti. No što se zaista skriva iza takvih navoda? I zašto većina tih otkrića nikada ne stigne do lijekova?

Za početak, valja razumjeti osnovnu razliku između dvije faze istraživanja: in vitro i in vivo. Kada se kaže da neki spoj "ubija stanice raka", skoro uvijek se misli na in vitro istraživanja – eksperimente provedene izvan živog organizma, na stanicama uzgojenim u staklenim laboratorijskim posudama. Otud i latinski naziv za takve pokuse: "in vitro" znači "u staklu". 

U takvim uvjetima moguće je manipulirati visokim koncentracijama pokusne tvari, izravno izlagati stanice spojevima i promatrati učinak bez utjecaja metabolizma, imunološkog sustava i farmakokinetike. No ono što u laboratorijsdkoj staklenoj posudici (žargonski nazvanoj "petrijevka"; njezin izumitelj je bio njemački mikrobiolog Julius Petri) djeluje kao čudesan otrov za tumor, u živom biću vrlo često izgubi svoju moć – ili postane toksično ili neprobavljivo ili jednostavno - nedjelotvorno. Zato većina otkrića koja ubiju rak in vitro nikada ne prođe ni prvu stepenicu prema realnoj terapiji.

Spojevi koji su bljesnuli i nestali

Uzmimo za primjer nedavno popularizirani ekstrakt fermentirane stevije. Jedna studija pokazala je da takav spoj u laboratorijskim uvjetima ubija stanice raka gušterače. Naslovi su odmah krenuli: "Stevija liječi rak!". No u tim spektakularnim medijskim objavama se diskretno izbjeglo pisati o tome jesu li provedeni pokusi na životinjama, ili o eventualnoj toksičnosti ili o apsorpciji takvog spoja u živom organizmu. Do danas nema naznaka da se istraživanje nastavilo dalje od početne faze.

Slična je sudbina zadesila i derivat resveratrola – polifenola iz crnog vina – koji je prije nekoliko godina slovio kao potencijalni lijek za karcinom gušterače. Studije su pokazivale inhibiciju rasta stanica raka in vitro, ali ni jedno ozbiljno istraživanje na životinjama nije provedeno, a kamoli kliničko ispitivanje. Djelovanje se zadržalo unutar staklene petrijevke, a vino je ostalo ono što je i bilo – tekući antioksidans za opuštanje, a ne za onkologiju.

Godine 2020. oduševljenje je izazvalo otkriće mikrokapljica koje se aktiviraju ultrazvukom. Ideja je bila da se sitne kapljice, napunjene tvarima koje ubijaju stanice raka, usmjere prema tumoru i tamo selektivno aktiviraju. Na laboratorijskim staničnim kulturama sve je funkcioniralo savršeno – stanice su pucale, tumor se povlačio. No, kako to često biva, koncept je u sudaru s kompleksnošću živog organizma jednostavno posustao. Te kapljice nikada nisu stigle do kliničke faze ispitivanja.

Jedan od upečatljivijih primjera razočaranja bio je spoj pod imenom ERX‑41, koji je navodno ubijao stanice triple-negativnog raka dojke – jednog od najagresivnijih oblika karcinoma. Početne studije objavljene 2022. pokazivale su izvanredne rezultate na stanicama i miševima. Mediji su brujali o potencijalnom proboju. Dvije godine kasnije, ERX‑41 nije stigao ni do početka kliničkih ispitivanja, nema ga ni u medijima ni u indeksiranim znanstvenim časopisima. A toliko je obećavao...

Ništa bolje nije prošao ni eksperimentalni spoj N6F11 iz 2024., koji je djelovao izazivajući staničnu smrt poznatu kao feroptoza. Iako je pokazao obećavajuće rezultate na stanicama i kod miševa, razvoj lijeka nije nastavljen, barem ne u javno dostupnim bazama podataka. Znanost možda još nije rekla posljednju riječ, ali mediji su se već prebacili na nove senzacije.

Znanost koja ne može ponoviti samu sebe

Kada se ozbiljnije i detaljnije prihvatimo proučavanja metodologije i rezultata znanstvenih istraživanja temeljenih na eksperimentiranju u laboratorijskim uvjetima, ubrzo dolazimo do velikog problema: do pitanja reproducibilnosti (ponovljivosti). Naime, brojna su istraživanja posljednjih godina pokazala kako se velika većina laboratorijskih otkrića – pogotovo iz područja onkologije – ne može reproducirati kada ih pokušaju ponoviti drugi znanstvenici. Problem nije samo u eventualnoj eksperimentalnoj grešci, nego u sustavu koji ne nagrađuje ponovljivost nego novost i iznenađenje. Znanstveni časopisi češće objavljuju otkrića koja nude 'revolucionarne' uvide, a rijetko one koji potvrđuju prethodna saznanja – iako su oni koji dokazuju reproducibilnost jednako važni (ako ne i važniji) za znanstveni napredak na izgradnji pouzdanog znanja, onoga na koje se možemo osloniti i u koje možemo vjerovati.

Veliko istraživanje nazvano "Reproducibility Project: Cancer Biology" iz razdoblja 2010–2015. pokušalo je replicirati 193 visoko citirana istraživanja u području biologije raka. Rezultat je bio poražavajući: samo 25 posto njih moglo se ponoviti s istim rezultatima. Ostatak je nestao u magli nepouzdanosti, preuveličavanja i metodoloških propusta. Mnoga od tih istraživanja koristila su upitne statističke metode, imala premale uzorke ili su bila dizajnirana tako da ne testiraju stvarnu hipotezu nego traže što god se nađe značajnim. To nije nužno rezultat namjere, već sustava koji nagrađuje "zanimljivije" podatke, a ignorira one koji ne iskaču iz matrice.

Upravo zbog toga raste svijest o potrebi za strožim kriterijima i većim ulaganjem u studije replikacije prethodnih istraživanja. No i dalje se događa da jedno istraživanje, često temeljeno na pokusima s dvadesetak petrijevki, odjekne u svjetskim medijima s naslovom koji sugerira skori kraj borbe protiv karcinoma ili neke druge boleštine. I tako se sve vrti ispočetka.

Kad PR pritišće i požuruje

Znanost nije imuna na vanjske utjecaje. Sveučilišta i instituti pod pritiskom su da objavljuju, da privlače financiranje, da budu medijski vidljivi i relevantni. U vremenu u kojem se znanstveni uspjeh sve više mjeri brojem objava, citata i prisutnosti u medijima, stvara se kultura kvantitete, često nauštrb kvalitete i znanstvene rigoroznosti.

Znanstvenici se nerijetko odlučuju objaviti i nekompletirane, preliminarne rezultate, znajući da ih mediji mogu pretvoriti u veliku priču, bez obzira na to koliko je sam eksperiment bio robustan ili koliko su podaci utemeljeni. Nerijetko i sami istraživači svojim formulacijama u zaključcima ostavljaju mjesta za interpretacije koje graniče sa senzacionalizmom, nadajući se većem odjeku.

A kada uz to dođe i ambiciozni PR odjel institucije koji napiše priopćenje za javnost s naslovom "Novi spoj ubija rak!", vijest se poput požara proširi do svih kutaka interneta – često i prije nego što je rad uopće prošao stručnu recenziju. Ta brzopletost u komunikaciji znanstvenih otkrića dodatno pojačava dojam da je lijek već gotovo gotov, iako se zapravo radi o tek prvom koraku u dugom i nesigurnom procesu razvoja terapije. Tako nastaje savršen teren za dezinformacije.

Šteta nije samo znanstvena

Tekstovi u popularnim medijima rijetko donose punu metodologiju, ograničenja i znanstveni kontekst. Često izostaje informacija da se radi o ispitivanjima na stanicama raka izoliranima iz živog konteksta i da takvi rezultati uopće ne znače kliničku učinkovitost. Umjesto toga, potencijal se pretvara u obećanje, a obećanje u sigurnu vijest.

Posljedice takvog pristupa nisu bezazlene. Lažna nada među oboljelima i njihovim obiteljima često je najopasnija nuspojava popularizirane znanosti. Ta nada, premda razumljiva, u mnogo slučajeva odmiče pažnju s dokazanih i učinkovitih terapija, usmjeravajući ljude prema putevima koji vode u zablude.

Mnogi se okreću alternativnim terapijama, uvjereni da su "prirodni lijekovi" već otkriveni, ali ih netko skriva – farmaceutska industrija, vlade ili znanstveni establišment. Takvo razmišljanje, premda privlačno zbog svoje narativne jednostavnosti, počiva na neprovjerenim pretpostavkama i nedostatku znanstvene osnove.

U tom prostoru cvjetaju nadriliječnici, pojavljuju se kvaziterapije, energetski tretmani, detoksikacije i čudesne dijete. Skupi pripravci prodaju se kao dodaci prehrani uz bombastična obećanja izlječenja, iako iza njih najčešće ne stoje ni osnovna klinička ispitivanja, a kamoli stvarni terapijski rezultati. Pritom se resursi – financijski, emocionalni i vremenski – troše na nešto što nerijetko šteti više nego koristi.

Povjerenje u znanost, koje je teško izgraditi a vrlo lako narušiti, postupno se urušava. Kada znanstveni narativi postanu izjednačeni s PR kampanjama, a nepodržane tvrdnje dobivaju istu težinu kao rigorozno testirane terapije, cijeli sustav gubi vjerodostojnost. A kad povjerenje oslabi, pacijenti ostaju ne samo bez realne pomoći, već i bez jasnog kompasa u odlučivanju o vlastitom zdravlju.

Kako razlikovati potencijal od obmane

Kako prepoznati vijesti koje su još daleko od realne terapije? Prvo, treba obratiti pozornost na jezik. Ako se koristi izraz "in vitro", znači da je istraživanje provedeno na stanicama i tkivima u laboratorijskim uvjetima, izvan tijela. Ako nema spomena o životinjskim modelima, vjerojatno se nije otišlo dalje od prve faze. Drugo, izraz "potencijal" ne znači učinkovitost. Treće, treba razlikovati znanstvenu hipotezu od kliničkog ispitivanja. Ako vijest ne spominje da je spoj prošao kroz fazu I kliničkog testiranja – koja se odnosi isključivo na sigurnost – teško da je blizu stvarne terapije.

Konačno, valja istaknuti i odgovornost medija koji pišu o znanosti. Njihova je zadaća ne samo prenositi informacije, nego i filtrirati ih kroz razumijevanje konteksta, metodologije i znanstvenog procesa. Kada se podlegne iskušenju da se zbog klikova, dosega ili brzine objavi poluinformacija ili senzacionalistički naslov temeljen na laboratorijskom pokusu bez potvrde u živom organizmu, šteta je višestruka. Mjesta za žuti tisak u znanosti ne bi smjelo biti – osobito kada su u pitanju zdravlje, terapije i sudbine stvarnih ljudi.

Najvažnija obrana od zabluda ipak ostaje razboritost i razumijevanje da znanstveni proces ne funkcionira kao pokretna traka u tvornici lijekova. On nije dizajniran da brzo isporuči rješenja, nego da polako, sustavno i provjerljivo gradi znanje. Prava znanost je spora, ponavljajuća, skeptična i često dosadna. I upravo zbog toga – jer je takva kakva jest – ona je najmoćniji alat koji imamo protiv bolesti, zabluda i praznovjerja. Samo takva znanost može dovesti do lijekova koji doista spašavaju živote – a ne samo ubijaju stanice raka uzgojene u laboratorijskoj zdjelici.

 - - -

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova u tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-school grafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}