Mediji, televizija, znanstvenici, istraživanja, nutricionisti, life-coachevi i društvene mreže neprestano nam serviraju preporuke o tome što jesti, koje su namirnice proglašene „superhranom“ i koja je dijeta najbolja za produžavanje životnog vijeka u dobrom zdravlju. No, jedna nova studija pomaknula je fokus s toga što bismo trebali jesti na ono što je možda još važnije: što bismo trebali - izbjegavati. Pitanje nije samo koje namirnice pomažu da se živi dulje, nego i koji sastojci neumoljivo rade protiv toga cilja.

Studija o učinku na smrtnost

Zdrava prehrana se često predstavlja kao potraga za svetim gralom, kaležom ispunjenim eliksirom dugovječnosti, no nedavno je objavljeno istraživanje koje bi se moglo opisati kao „popis otrovnih kaleža koje bi valjalo zaobići ako želimo živjeti duže i kvalitetnije“.

Kad se pogleda što se nalazi na tom popisu, postaje jasno da najveći problem nisu namirnice koje uobičajeno smatramo glavnom opasnošću za zdravlje - masnoće i ugljikohidrati - nego aditivi, kemijski dodaci kojima prehrambena industrija hranu čini ljepšom, slađom i trajnijom.

Studija, objavljena u kolovozu 2025. u časopisu eClinicalMedicine pod naslovom “Food additive markers of ultra-processed food intake and risk of mortality in UK Biobank”, temeljila na podacima UK Biobanka, golemog longitudinalnog projekta koji obuhvaća stotine tisuća sudionika praćenih tijekom više od jednog desetljeća.

Istraživači su u ovom slučaju analizirali prehrambene obrasce gotovo 200 tisuća osoba, usmjerivši pažnju na tzv. markere ultra-prerađene hrane (MUP). Riječ je o specifičnim sastojcima koji signaliziraju da proizvod spada u kategoriju industrijski oblikovanih i tehnološki preinačenih obroka, poznatih pod oznakom UPF (ultra-processed food).

Glavni krivci

Ultra-prerađena hrana nije definirana samo razinom obrade, nego i namjerom: prehrambeni proizvodi se oblikuju kako bi bili privlačniji, dugotrajniji i konzistentnog okusa. To se postiže cijelim arsenalom aditiva: od bojila preko konzervansa i pojačivača okusa, sve do zaslađivača.

Ova je studija pokušala razdvojiti aditive po učinku na smrtnost, a ne samo po utjecaju na privlačnost hrane, a rezultati jasno pokazuju kako nisu svi aditivi isti: neki se povezuju s izraženim porastom rizika od prerane smrti, dok su drugi relativno neutralni, pa čak i donekle zaštitni.

Najproblematičnijima su se pokazali:

• arome i pojačivači okusa
• bojila
• umjetni zaslađivači (poput aspartama, acesulfama, saharina, sukraloze),
• aditivni šećeri i njihovi derivati (maltodekstrin, invertirani šećer, visokofruktozni sirup).

Ispitanici čija je prehrana bila bogata ovim aditivima imali su značajno veći rizik od smrtnosti tijekom razdoblja praćenja: procjene govore o 20 do 25 posto većoj vjerojatnosti smrti kod onih koji često konzumiraju obroke s aromama i bojilima, dok su zaslađivači rizik povećavali za oko 14 posto. Pritom se uočilo da se rizik dodatno povećava kod osoba koje su imale i druge čimbenike poput prekomjerne tjelesne težine, pušenja ili niske razine tjelesne aktivnosti.

Zanimljivo je i da se negativan učinak pokazao konzistentan kroz različite dobne skupine i socijalne slojeve, što sugerira da je riječ o univerzalnom biološkom mehanizmu, a ne samo o odrazu stila života. Iako se brojke razlikuju ovisno o podskupini i metodološkom modelu, trend ostaje nedvosmislen i teško ga je zanemariti.

A zašto su opasni?

Arome i pojačivači okusa djeluju tako da mozak bombardiraju signalima nagrade, čime potiču prejedanje. Hrana postaje „preukusna“, bez obzira na nutritivni sadržaj. Bojila možda sama po sebi nisu akutno toksična, ali su indikator da je riječ o namirnici koja se više trudi izgledati primamljivo nego biti hranjiva.

Osim toga, brojna eksperimentalna istraživanja povezuju određene sintetske boje s hiperaktivnošću i problemima koncentracije kod djece, što dodatno potiče zabrinutost oko njihove široke primjene u prehrambenoj industriji.

Umjetni zaslađivači, iako oslobođeni kalorija, zbunjuju metabolički sustav: slatkoća bez energije može poremetiti regulaciju inzulina i promijeniti sastav crijevnog mikrobioma. Dugoročna konzumacija takvih zaslađivača pokazala se povezanom i s povećanim rizikom od metaboličkog sindroma, što upućuje na to da problem nije samo u broju kalorija već i u načinu na koji tijelo procesira osjet slatkoće.

Dodani šećeri, pak, predstavljaju dobro poznat teret za jetru, kardiovaskularni sustav i metaboličku ravnotežu. Njihova stalna prisutnost u prehrani pogoduje razvoju inzulinske rezistencije i nakupljanju visceralne masti, a dodatno se povezuje i s kroničnim upalnim procesima koji ubrzavaju starenje organizma.

Neočekivani izuzetak

Zanimljivo, jedan tip aditiva pokazao se kao potencijalno koristan. Želatinizirajući agensi poput pektina, koji se prirodno nalaze u voću, povezani su s blagim smanjenjem rizika smrtnosti. Ovi polisaharidi imaju svojstva prehrambenih vlakana: usporavaju probavu, stabiliziraju razinu šećera u krvi i pridonose zdravlju crijevne flore. Njihova prisutnost u prehrani potiče razmnožavanje korisnih bakterija u crijevima, pomaže u snižavanju razine kolesterola i može djelovati kao svojevrsna zaštita od kardiovaskularnih bolesti.

Dodatno, pektin i slični agensi koriste se i u farmaceutskoj industriji zbog svojstva stvaranja gela, što ukazuje na njihovu sigurnost i potencijalnu primjenu izvan prehrane. Drugim riječima, nisu svi „E-brojevi“ nužno neprijatelji zdravlja – neki čak mogu imati ulogu u očuvanju ravnoteže i vitalnosti organizma.

Kombinacija je najgora

Još jedna važna spoznaja jest da aditivi ne djeluju izolirano. Konzumacija proizvoda koji kombiniraju arome, bojila i zaslađivače može multiplicirati negativne učinke i stvoriti sinergiju koja nadilazi zbroj pojedinačnih rizika. Industrijska hrana nerijetko spaja upravo te sastojke – sladoledi, gazirana pića, instant deserti i razne „zero“ ili „fit“ varijante grickalica. U njima se spaja iluzija zdravijeg izbora s realnim biološkim troškom, pri čemu marketinška ambalaža često dodatno prikriva razinu prerađenosti.

Potrošačima se tako nudi privid kontrole i „laganije“ alternative, dok u pozadini ostaje činjenica da kumulativni unos tih aditiva dugoročno povećava rizik od metaboličkih i kardiovaskularnih bolesti, kao i od kroničnih upalnih stanja. Na taj se način stvaraju prehrambeni obrasci koji ne samo da ne pridonose zdravlju, nego aktivno potkopavaju dugovječnost.

Šira slika

Ovo istraživanje uklapa se u sve širi niz radova koji ukazuju na to da prehrana bogata ultra-prerađenim proizvodima vodi do veće pojavnosti pretilosti, dijabetesa tipa 2, srčanih bolesti i raka. No, važan korak naprijed jest upravo identificiranje specifičnih aditiva koji nose najveći teret rizika. Umjesto općenite poruke „izbjegavajte procesirano“, sada se mogu imenovati konkretni sastojci na koje treba obratiti pozornost.

Rezultati studije jasno ukazuju da prehrambena industrija nije neutralni sudionik u oblikovanju ljudskog zdravlja. Dodaci koji hranu čine privlačnijom i dulje održivom na polici trgovine istodobno skraćuju životni vijek konzumenata.

Umjesto stalne potrage za čudesnim namirnicama koje obećavaju zdravlje i dug život, možda je učinkovitija strategija jednostavno izbjegavanje onoga što je dokazano štetno. Dugovječnost se, barem prema ovom istraživanju, ne postiže toliko usvajanjem posebnih prehrambenih režima, stilova i navika, koliko eliminacijom kemijskih dodataka koji su se uvukli u svakodnevnu prehranu i postali gotovo neprimjetan, ali stalni dio jelovnika.

Upravo ta skrivena prisutnost čini ih podmuklima: teško ih je izbjeći bez svjesnog čitanja deklaracija i još težeg odricanja od industrijski oblikovanih proizvoda. Kada se uzme u obzir količina aditiva koja se akumulira kroz godine, postaje jasno da je riječ o dugoročnom opterećenju koje može imati jednak, ako ne i veći, utjecaj na zdravlje od samog izbora namirnica.

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova u tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-school grafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}