Šume su pluća planeta, zna se. One vežu ugljikov dioksid iz zraka pretvarajući ga u mnoštvo organskih spojeva, no najviše u celulozu i lignin, polimere koji daju čvrstoću deblu i granama njihovih stabala – oko polovice suhe mase drva čini upravo ugljik. U najboljim godinama šume su trajno pohranjivale skoro 10 milijardi tona (10 Gt) ugljikova dioksida – no najbolje su godine daleko iza nas.

U posljednje dvije godine, 2023. i 2024., šume su apsorbirale manje od četvrtine ugljikova dioksida nego u „najboljim godinama“. Zapravo bismo mogli reći da vezivanje ugljikova dioksida (net forest carbon sink) kontinuirano opada od 2004. godine, da bi osim već spomenute 2023. i 2024. godine vezivanje ugljika doživjelo nagli pad i prije sedam godina, naime 2016. i 2017. Koji su tome uzroci?

Uzrok naglog pada koristi od šuma u pogledu vezivanja ugljikova dioksida poglavito su šumski požari, jer takvi događaji ne samo da uništavaju šumu, a s njome i njezin fotosinetski potencijal, nego oslobađaju i velike količine stakleničkih plinova. Namjerno kažem „stakleničkih plinova“ jer osim ugljikova dioksida u šumskim požarima nastaju – uslijed visokih temperatura – i dušikovi oksidi, a usto se procesom pirolize oslobađa metan, također staklenički plin. Kako šumski požari divljaju svuda po svijetu – od Južne Afrike do Kanade i Rusije – u njima se godišnje  oslobađa više od 4 Gt stakleničkih plinova, koje dakako treba pribrojiti neto poniranju ugljika u šumama. Koliko šumski požari mogu biti katastrofalni, pokazuje primjer Bolivije koja je samo 2024. godine izgubila u požarima 1,5 milijuna hektara (15.000 km²) šuma. Pri tome je u zrak ispušteno 400 milijuna tona stakleničkih plinova.

Dok požare ne možemo izbjeći, jer dolaze sami od sebe, možemo izbjeći sječu šuma radi stvaranja poljoprivrednog zemljišta. Sječa šuma je i najglavniji uzrok slabljenja sposobnosti šuma da reguliraju koncentraciju CO₂ u atmosferi: zbog pretvaranja šuma u poljoprivredne površine u posljednjih četvrt stoljeća (2001.-2024.) naš je planet izgubio više od polovice (53 %) šuma. Ti podaci zovu na uzbunu, jer ne samo da ne smanjujemo emisije stakleničkih plinova, nego, eto, smanjujemo i mogućnost njihova prirodnog vezivanja, prirodnog procesa pročišćavanja atmosfere od ugljikova dioksida.

Kako riješiti taj problem?

Na prvi pogled vrlo jednostavno. Treba naprosto saditi stabla, podizati nove šume, po onoj staroj: „Gdje god dobro mjesto nađeš, tu drvo posadi“. Kampanje masovnog pošumljavanja provode se danas od Kine do Zagreba, jer je i u mom gradu (kako vidim) gradska uprava odlučila da zasadi što više stabala, onoliko koliko god može. To je dobar put, ali na njemu nije sve ni lako ni jednostavno.

Riječ je o tome da sve šume nisu jednake u pogledu vezivanja ugljikova dioksida. Za više od polovice (66 %) uklonjenog ugljika možemo zahvaliti sredovječnim sekundarnim šumama (middle-aged secondary forests), naime šumama starim najmanje 20 godina koje su izrasle na mjestu bivših poljoprivrednih površina ili na opožarenom tlu. Začudno, sekundarne šume mlađe od 20 godine čine samo 2 % šumske površine, no unatoč tome – zahvaljujući brzom rastu – možemo im pripisati 6 % uklanjanja ugljika. Razvikane pak tropske kišne šuma (u porječju Amazone i sl.), unatoč tome što čine 27 % svekolike šume, uklanjaju samo 13 % ugljika iz atmosfere. Nade dakle ima: treba saditi nove šume.

Najbolji, vrlo pozitivan primjer u tom smjeru, jesu šume koje prekrivaju Apalačko gorje. To je područje bilo pod nasadama sve do polovice prošloga stoljeća, no kada je gorje proglašeno nacionalnim parkom, farme su napuštene te su polja zamijenile prirodne sekundarne šume. Zahvaljujući takvom slijedu događaja, danas šume Apalačkog gorja vezuju četvrtinu ugljikova dioksida svih šuma u Sjedinjenim Državama unatoč činjenici da čine samo 14 % površine pod šumama. Treba dakle proces okrenuti u drugi smjer: umjesto da se šume krče radi stvaranja njiva, treba napuštati njive radi rasta šuma. Je li to moguće? Rekao bih da jest, jer zahvaljujući napretku agronomije, sve manje polja treba za prehranu stanovništva (a osim toga povrće se već počinje uzgajati u gradovima, čak hidroponskim uzgojem uz umjetno svjetlo).

Nenad Raos je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, koji je radio do umirovljenja 2016. godine u zagrebačkom Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI). Autor je i koautor oko 200 znanstvenih i stručnih radova iz područja teorijske (računalne) kemije, kemije kompleksnih spojeva, bioanorganske kemije, povijesti kemije i komunikacijskih vještina u znanosti. Bio je pročelnik Sekcije za izobrazbu Hrvatskog kemijskog društva, glavni urednik Prirode te urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji; član je društva ProGeo-Hrvatska i Odjela za prirodoslovlje i matematiku Matice hrvatske. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Autor je 16 znanstveno-popularnih knjiga, posljednje dvije su „Kemičar u kući – kemija svakodnevnog života“ i „Antologija hrvatske popularizacije prirodnih znanosti“.