U svijetu psihologije malo je anegdota koje su toliko bizarne a istodobno i toliko poučne kao ona o pljačkašu koji je vjerovao da ga limunov sok čini nevidljivim. Upravo ta epizoda otvorila je put otkriću fenomena koji objašnjava zašto bi oni najglasniji najčešće trebali mudro šutjeti... kada bi bilo dovoljno mudri da to shvate.

Limunov razbojnik

U proljeće 1995. u Pittsburghu, čovjek po imenu McArthur Wheeler u kratkom vremenskom razmaku ulazi u dvije banke s pištoljem u ruci i -- bočicom limunovog soka u džepu; ne u namjeri da ga popije, već zato što je taj sok netom prije ulaska u banku namazao po svom licu. Wheeler je naime vjerovao da će ga limunov sok učiniti nevidljivim za nadzorne kamere.

Ideja mu nije pala iz vedra neba: znao je da se limunov sok može koristiti kao nevidljiva tinta – napišeš poruku, i čim se "limun-tinta" osuši - ništa se ne vidi, a riječi se pojave tek kad se papir zagrije. Iz te poluistine izvukao je logiku dostojnu Monty Pythona: ako limunov sok skriva slova, zašto ne bi skrivao i njegovo lice?

I tako se Wheeler tijekom pljačkaškog pohoda uopće nije skrivao, nije okretao glavu – dapače, gledao je ravno u nadzorne kamere i smješkao se, uvjeren da njihovi objektivi snimaju tek prazno - ništa. 

Policija ga je na temelju nadzornih snimki našla za par sati; kažu da nikada nisu imali lakšu i kraću potragu za pljačkašem. Kad su mu pokazali snimke, Wheeler je navodno promucao rečenicu koja će ga instantno pretvoriiti u meme i obilježiti za vječnost: „But... I wore the juice!“ – „Ali... namazao sam se sokom!“

Od anegdote do znanosti

Priča je odmah završila u lokalnim novinama, a nedugo zatim i u rukama Davida Dunninga, profesora psihologije na Sveučilištu Cornell, koji je iskreno ostao fasciniran nevjerojatnom količinom sigurnosti kojom je Wheeler vjerovao u svoju pogrešnu, štoviše posve idiotsku ideju. Kako je moguće da netko bude toliko u krivu, a pritom toliko nepokolebljivo siguran da je u pravu? 

To Dunningovo pitanje otvorilo je put seriji istraživanja koja će ući u povijest. Zajedno sa studentom Justinom Krugerom, Dunning je 1999. u časopisu Journal of Personality and Social Psychology objavio rad koji je postao klasik. U njemu su definirali fenomen da ljudi s malo znanja često precjenjuju svoje sposobnosti, dok oni sposobniji nerijetko podcjenjuju vlastite. Taj nesklad danas zovemo Dunning–Krugerov efekt.

Što su zapravo otkrili

Eksperimenti koje su Dunning i Kruger proveli u svojem istraživanju su bili jednostavni, ali elegantni: studenti su dobili zadatke iz logike, gramatike i prepoznavanja humora. Nakon testova morali su procijeniti kako su prošli u odnosu na druge. Rezultati su bili gotovo karikaturalno jasni:

• Oni s najlošijim rezultatima smatrali su da su među najboljima.
• Prosječni su se ocjenjivali umjerenije.
• Najbolji su često podcjenjivali vlastite sposobnosti, misleći da i drugima sve ide jednako lako.

Paradoks je dakle dvostruk: oni koji ne znaju – ne znaju ni da ne znaju, a oni koji znaju – ne znaju da znaju više od drugih.

Kasnija istraživanja potvrdila su efekt u bezbroj domena: od vožnje automobila do medicinskih procjena. U svim slučajevima posrijedi je ista shema, ista slika – što je znanja manje, to je samopouzdanje veće.

Zašto mozak tako radi

Problem je u tome da su nam za prepoznavanje vlastitih grešaka potrebne upravo one iste vještine radi čijeg nedostatka te greške i činimo. Ako ne znaš gramatiku, nećeš ni primijetiti da ti rečenice škripe i zapinju. Ako ne znaš fiziku, tvoj perpetuum mobile izgleda sasvim logično i spreman si do smrti braniti njegovu funkcionalnost. Ako ne znaš ništa o medicini, uvjeren si da limun i soda bikarbona liječe sve – od artritisa do raka. Ako nemaš pojma o ekonomiji, uvjeren si da bi država mogla jednostavno "isprintati novac" i riješiti sve probleme.

Drugim riječima: znanje je preduvjet za prepoznavanje vlastitog neznanja. Upravo zato početnici često misle da znaju sve, dok stručnjaci s iskustvom uglavnom govore opreznije, svjesni složenosti i rupa u znanju. Ovaj fenomen dodatno objašnjava i zašto su znanstvenici često vrlo suzdržani u izjavama: svjesni su da iza svakog odgovora stoji još deset novih pitanja. Suprotno tome, ljudi bez dubljeg uvida iznose jednostavne i samouvjerene tvrdnje, ne shvaćajući koliko je problem zapravo složen.

I tu se otvara paradoks: oni koji bi trebali najviše sumnjati u svoje zaključke – ne sumnjaju ništa, dok oni koji imaju najviše razloga za povjerenje u vlastite vještine često ostaju skromni i samokritični.

Smiješno i bizarno

Dunning–Kruger ima svoju komičnu stranu, onu koja puni kvizove, viralne TikTokove i rubrike „vjerovali ili ne“. Britanski televizijski kvizovi pamte kandidate koji su samouvjereno tvrdili da je Pariz glavni grad Španjolske, pritom uvjereni da je njihova nepogrešivost nešto što nitko ne bi ni pomislio osporiti. Na drugom kraju Europe (nećemo reći da je to bilo na Jadranu) vozači su slijepo pratili navigaciju pa svoju vožnju završavali porinućem automobila s rive u more, posve uvjereni da su otkrili prečac koji nitko prije njih nije pronašao.

A s druge strane Atlantika jedan Amerikanac je ozbiljno pokušao tužiti proizvođača kokica jer na uputama nije pisalo da nije preporučljivo gurati glavu u pećnicu dok se vrećica grije, što ga nije spriječilo da s punim uvjerenjem vjeruje kako će sud stati na njegovu stranu. U nacionalnim parkovima SAD-a više puta su zabilježeni slučajevi turista koji su na kamperskoj vatri pokušali zagrijavati konzerve bez prethodnog otvaranja, uvjereni da je to - poput ekspres lonca - "brži način kuhanja", sve dok limenka nije eksplodirala.

Takve epizode djeluju kao komedija zabune, ali iza njih stoji ista struktura uvjerenja: potpuna sigurnost bez pokrića. Smijeh koji izazivaju lako nas zavede i navede da pomislimo kako se radi tek o nevažnim lapsusima, no mehanizam je identičan onome kod Wheele­ra – iluzija znanja i uvjerenje da je istina na tvojoj strani -- iako je zapravo nema.

Tužno i tragično

Problem je što Dunning–Kruger nije samo rubrika za humoristične anegdote. U stvarnom životu posljedice znaju biti tragične i dalekosežne, a ponekad se mjere ne samo u propuštenim prilikama nego i u ljudskim životima. Wheelerova citrusna iluzija bila je komična, ali isti obrazac u društvenim, političkim i ekonomskim pitanjima postaje opasan.

Ono što se u prvi mah čini kao osebujna šala nerijetko postaje uvod u ozbiljnu krizu. Tijekom pandemije COVID-19, primjerice, samopouzdani „stručnjaci“ iz dnevnih soba širili su dezinformacije koje su nagrizale povjerenje u medicinu i odvraćale ljude od cijepljenja. Posljedice su se mjerile ne samo u desecima tisuća nepotrebnih smrti nego i u dugoročnom urušavanju povjerenja u javno zdravstvo.

Povijest je pritom puna i političkih primjera u kojima su vođe vjerovale da će rat „trajati samo nekoliko tjedana“. Rezultat su bili višegodišnji sukobi i milijuni žrtava, što jasno pokazuje kako pretjerana sigurnost ne nasmijava, nego ubija. Sličan obrazac može se vidjeti i u medicini, gdje pacijenti odbacuju terapije jer su uvjereni da znaju bolje od stručnjaka; često završe u stanju koje se moglo spriječiti, a njihova zabluda ne pogađa samo njih, nego i cijeli sustav – od preopterećenih bolnica do urušenog povjerenja u znanstvene i zdravstvene institucije.

Opasnosti se ne zaustavljaju na zdravstvu i politici. Ekonomija i okoliš također su područja u kojima samouvjerene nevježe mogu nanijeti štetu svima. Ideje poput „samo tiskajmo više novca i riješit ćemo sve“ zvuče jednostavno i uvjerljivo, ali su povijesno vodile u inflacijske spirale i gospodarske katastrofe. Uostalom, većina piramidalnih i Ponzi-shema (premda ne proizlaze izravno iz Dunning–Krugerovog efekta u užem smislu), temelji se na kognitivnoj pristranosti koja  često pomaže da se ulagači uvale u takve investicije i pritom ostanu u uvjerenju da su pametniji od drugih.

Negatori klimatskih promjena, jednako samouvjereni, odbacujući konsenzus znanstvenika odgađaju prijeko potrebne akcije koje bi mogle ublažiti posljedice globalnog zatopljenja. Time efekt prelazi iz osobne zablude u kolektivni rizik koji se tiče svih.

Dunning-Kruger naš svagdašnji

Ne mora sve biti tako ekstremno. Na Dunning-Krugera nitko nije imun i zapravo svi povremeno upadamo u vlastitu "limunsku zamku". U svakodnevnim situacijama lako se uvjerimo da smo vještiji i sposobniji nego što jesmo, a to se onda očituje u onim sitnim, ponekad smiješnim, a ponekad i neugodnim epizodama koje svi pamtimo.

Primjerice, vožnja automobila je klasičan poligon za ovu zabludu. Gotovo svatko je uvjeren da vozi bolje od prosjeka, iako je matematički nemoguće da većina bude iznadprosječna. Ta se samouvjerenost katkad izrazi tek u verbalnim prepucavanjima na semaforu, a katkad u mnogo ozbiljnijim posljedicama na cesti.

U poslovnom svijetu efekt se očituje u mladim menadžerima koji ulaze u nove tvrtke s idejom da će ih „preokrenuti“ u par mjeseci, često ne shvaćajući složenost financijskih i ljudskih odnosa. Rezultat je nerijetko ubrzano urušavanje sustava koji je, ma koliko bio trom, ipak imao neku unutarnju ravnotežu.

I u IT-području nailazimo na iste obrasce: mnogi poznaju nekoga tko reinstalaciju Windowsa proglašava hakerskim pothvatom i spremno dijeli savjete drugima, uvjeren da barata vrhunskim znanjem koje mu osigurava status autoriteta.

Na osobnoj razini Dunning–Kruger ponekad samo nasmije, no može i ozbiljno ugroziti odnose, posao ili zdravlje. Najveća opasnost krije se u tome da ne primjećujemo vlastite slijepe točke, a upravo one često određuju kako će se razvijati naše odluke i postupci.

Wheelerove pouke koje nam je ostavio za sobom

McArthur Wheeler, čovjek koji je ušao u povijest kao „limunov razbojnik“, odslužio je kaznu i nestao iz javnosti. Danas živi povučeno, daleko od reflektora, a njegov slučaj ostao je udžbenički primjer kako pogrešna sigurnost može ući u legendu. Wheeler nije napisao memoare, niti gostuje na konferencijama, ali ironično – postao je besmrtan u znanosti. Njegovo ime i dalje stoji u uvodu svake rasprave o Dunning–Krugerovom efektu.

A mi se Wheeleru možemo smijati baš kao što se smijemo ljudima koji Pariz proglašavaju glavnim gradom Španjolske ili voze niz gradske stepenice slijedeći GPS. Ali iza svega stoji ozbiljna pouka: što manje znamo, to više smo uvjereniji da znamo sve.

Zbog toga vrijedi podsjetiti da Sokratovo: „Znam da ništa ne znam“ nije isprazna filozofija, nego najjača samoobrana od samouvjerene gluposti. A ako je ikada postojala priča koja pokazuje kako pretjerana sigurnost može završiti – onda je to ona o čovjeku koji je mislio da ga limun čini nevidljivim.

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova u tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-school grafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}