Postojala je u ono doba - dok je Moja Pokojna Baba (MPB®) još hodala ovom dolinom suza - narodna mudrost koja se prenosila s generacije na generaciju: dijete koje se ne igra u blatu, neće biti zdravo. Tada nije bilo spoznaja o postojanju imunoloških markera, regulatornih T-stanica ni znanstvenih meta-analiza, ali bilo je dovoljno praktičnog iskustva da se oblikuje uvjerenje. Na igralištima u dvorištima, na livadama i poljskim putevima, blato i prašina su - po mišljenju naših starih - bili najzdraviji poligon za dječje igre..

Tek desetljećima kasnije, biologija je počela hvatati korak s Babinom intuicijom. Pokazalo se da „prljavština“ — točnije, mikrobi, gljivice i čitava biološka raznolikost u okolišu — igraju važnu ulogu u sazrijevanju imunosnog sustava. Igra u prirodi nije samo razonoda nego i oblik preventivne medicine, dok pretjerana sterilnost može dovesti do upravo suprotnih rezultata: slabijeg imuniteta i većeg rizika od alergija, astme i autoimunih bolesti.

Od higijenske hipoteze do „starih prijatelja“

Pojam „higijenske hipoteze“ prvi put je ušao u znanstveni opticaj 1989. godine, kada je britanski epidemiolog David Strachan uočio da djeca iz brojnijih obitelji rjeđe obolijevaju od alergija. On je u svojoj studiji objavljenoj u časopisu British Medical Journal opisao fenomen koji se u početku činio kontraintuitivnim: više infekcija u ranom djetinjstvu može značiti manji rizik od alergija kasnije u životu. Drugim riječima, zajedničke viroze u obiteljima s mnogo djece nisu bile samo neugodne epizode, nego i mogući poticaj za zdraviji imunitet. Zaključio je da češća izloženost mikrobima — jer više braće i sestara znači i više prehlada, bakterija i virusa — zapravo može imati zaštitni učinak.

Kasnija istraživanja proširila su tu ideju u nešto sofisticiranije: „old friends“ hipotezu. Po toj teoriji, evolucija je oblikovala imunosni sustav čovjeka u stalnom kontaktu s određenim mikroorganizmima iz tla, biljaka i životinja. Ti mikrobi nisu patogeni, nego neutralni ili čak korisni. Oni služe kao „učitelji“ koji treniraju imunitet da razlikuje štetno od neštetnog. Kada se taj prirodni kontakt prekine — urbanizacijom, sterilnim stanovima, pretjeranom uporabom dezinficijensa — imunosni sustav ostaje „neobučen“, skloniji pretjeranoj reakciji na pelud, grinje ili vlastita tkiva.

U novijim pregledima, znanstvenici su istaknuli da upravo gubitak bioraznolikosti okoliša i smanjen kontakt djece s prirodom vodi do porasta alergija i autoimunih bolesti u razvijenim društvima. Tako se jednostavna hipoteza iz 1989. pretvorila u čitav istraživački okvir koji povezuje ekologiju, imunologiju i javno zdravstvo.

Priroda u vrtiću: finski eksperiment sa šumskim tlom

Jedno od najzanimljivijih istraživanja dolazi iz Finske. Tamo su znanstvenici odlučili provesti eksperiment koji zvuči gotovo kao šala: djeci u gradskim vrtićima donijeli su kamione šumskog tla, mahovine i biljaka. Umjesto betonskog dvorišta, djeca su imala mini-šumu u kojoj su se igrala sat i pol dnevno, dodirujući korijenje, listove i mahovinu, trčeći po neravnom terenu i upijajući sve mirise i teksture koje urbana dvorišta inače ne nude.

Nakon samo četiri tjedna, rezultati su bili mjerljivi i jasni. Mikrobiom kože i crijeva djece postao je raznolikiji, a imunološki markeri pokazali su pomak prema većoj regulaciji i manjoj upalnoj reaktivnosti. Drugim riječima, djeca su zahvaljujući šumskom tlu dobila „besplatnu imunoterapiju“. Osim toga, istraživači su uočili i promjene u ponašanju: djeca su pokazivala veću angažiranost u igri, manje sukoba i više timskog duha, što sugerira da prirodno okruženje potiče i socijalne vještine.

Kasniji pokusi potvrdili su taj nalaz i u kontroliranim uvjetima, čime je priča dobila dodatnu težinu. Istraživači su dodatno mjerili i protuupalne citokine, bilježili promjene u populacijama regulatornih T-stanica te uspoređivali rezultate s djecom koja su nastavila igrati se na asfaltu i betonu. Razlike su bile toliko izražene da se danas upravo finski eksperiment citira kao jedan od ključnih dokaza u prilog „biodiversity“ hipotezi. Ono što je baka znala iz prakse, finski znanstvenici uspjeli su pretočiti u znanstveni dokaz.

„Farm effect“: prašina koja štiti

Ako postoji prirodni laboratorij za proučavanje odnosa između djece i mikroba, onda su to farme i seoska gospodarstva. Djeca koja odrastaju na selu dosljedno pokazuju manju učestalost alergija i astme u usporedbi s vršnjacima iz gradova.

Jedna od najpoznatijih studija usporedila je dvije etnički i genetski gotovo identične zajednice u SAD-u: Amiše i Huterite. Jedna skupina živi na malim tradicionalnim farmama s bliskim kontaktom životinja i tla, dok druga koristi modernizirane, industrijske farme. Rezultat je bio dramatičan: djeca iz tradicionalnih amiških zajednica gotovo da nisu imala astmu, dok je kod huteritske djece učestalost bila slična urbanoj populaciji. Analize su pokazale da prašina u amiškim kućama obiluje endotoksinima i drugim mikrobima koji stimuliraju urođeni imunitet i smanjuju rizik alergijskih reakcija. Osim toga, dodatna istraživanja na razini stanica i životinjskih modela potvrdila su da upravo endotoksini iz okoliša mogu potaknuti razvoj regulatornih mehanizama u dišnom sustavu i smanjiti preosjetljivost na alergene.

Slični nalazi potvrđeni su i u europskim farmama: djeca koja su u prvim godinama života okružena kravama, sijenom i zemljom jednostavno imaju otporniji imunološki sustav. Znanstvenici su u nekim radovima istaknuli i da kontakt s različitim vrstama životinja doprinosi bogatstvu mikrobioma te stvara širi spektar zaštitnih učinaka. Djeca koja odrastaju u neposrednom dodiru s prirodom imaju manju vjerojatnost za razvoj atopijskog dermatitisa, a njihovi respiratorni putevi pokazuju veću otpornost na tipične alergene iz zraka. To sve zajedno tvori jasnu sliku: seoska gospodarstva nisu samo mjesto zdravog rada i zdrave hrane, nego i prirodni imunološki laboratorij koji nudi djeci jedinstvenu kombinaciju mikrobioloških podražaja.

Psi, mačke i kućni ljubimci kao „mikrobiološki treneri“

Ako nemate farmu ni šumsko dvorište, možda imate psa ili mačku. I to može napraviti razliku. Velike švedske studije koje su koristile nacionalne registre pokazale su da djeca iz kućanstava s psima imaju manji rizik od razvoja astme. Posebno je važna rana izloženost — u prvoj godini života. Kontakt sa životinjama koje žive u seoskim gospodarstvima ima još jači učinak, ali i običan kućni ljubimac pruža zaštitu. U nekim istraživanjima vidljivo je da prisutnost psa u kućanstvu potiče i razvoj raznolikijeg mikrobioma u crijevima djece, a to dugoročno utječe na niži rizik od alergijskih bolesti. Djeca koja odrastaju uz pse također češće borave na otvorenom i fizički su aktivnija, što dodatno pozitivno djeluje na imunitet.

Biološki mehanizam ovdje je vrlo elegantan. Prašina iz kućanstava s psima sadrži specifične mikrobe, primjerice Lactobacillus johnsonii, koji u pokusima na miševima štite od alergijskih upala i respiratornih infekcija. Drugim riječima, pas koji se vraća s blatnjavim šapama ne donosi samo nerede, nego i korisne mikrobiološke „trening partnere“ za imunosni sustav djece. Dodatno, djeca koja su izložena različitim vrstama životinja od malih nogu pokazuju jače izražene regulatorne mehanizme u imunosnom odgovoru, što sugerira da ljubimci imaju ulogu u stvaranju dugoročne tolerancije prema okolišnim alergenima.

Za mačke su rezultati nešto složeniji i heterogeniji. Neke studije pokazuju zaštitni učinak, druge neutralan ili čak povećan rizik kod osjetljive djece. Razlike se dijelom objašnjavaju genetskim predispozicijama i načinom držanja mačaka, primjerice borave li stalno u zatvorenom prostoru ili slobodno izlaze van. Ipak, trend je jasan: kućni ljubimci, posebno psi, doprinose imunosnom sazrijevanju, a njihova prisutnost u prvim godinama života može se smatrati prirodnom vrstom imunološke stimulacije koja nadopunjuje, ali ne zamjenjuje, medicinski preporučene oblike zaštite.

Škodljiva sterilizacija

Naravno, nitko ozbiljan ne tvrdi da bi se djeca trebala igrati u septičkim jamama ili jesti zemlju s odlagališta otpada. Rizici postoje i treba ih uvažiti. Ali ono što se pokazuje problematičnim nije „previše prljavštine“, nego previše sterilnosti. Pretjerana opsjednutost dezinfekcijom, brišući svaki trag bakterije ili gljivice iz kućnog okruženja, zapravo može imati paradoksalan učinak – imunosni sustav djeteta ostaje neizazvan i skloniji preuveličanim reakcijama.

Velika kanadska kohortna studija CHILD pokazala je da dojenčad u čijim se domovima intenzivno koriste dezinficijensi imaju promijenjen sastav crijevne mikrobiote i veći indeks tjelesne mase u dobi od tri godine. Zaključak: pretjerana dezinfekcija ne samo da ne štiti, nego može dugoročno štetiti.

Slične naznake javljaju se i u drugim istraživanjima – primjerice, prekomjerna uporaba antibakterijskih sredstava može utjecati na ravnotežu kožnog mikrobioma, pa čak i povećati otpornost nekih bakterija na antibiotike. Time "sterilizacija" dječjeg okoliša postaje ne samo suvišna, nego i potencijalno kontraproduktivna.

U svijetu u kojem se ruke peru antibakterijskim gelom nakon svakog dodira s kvakom, vrijedi se podsjetiti da imunosni sustav nije dizajniran za izolirani život u staklenoj kugli. On traži izazove, a prirodni mikrobi su mu najbolji sparing partneri. Izloženost običnim bakterijama iz zraka, tla i biljaka omogućuje mu da se kalibrira i uspostavi ravnotežu između napada i tolerancije. Upravo ta svakodnevna mala „vježbališta“ za imunitet čine razliku između pretjeranih alergijskih reakcija i dobro ugođenog obrambenog sustava.

Rizici koji su stvarni

S druge strane, ne treba ignorirati opasnosti. Tlo u urbanim područjima može sadržavati teške metale i pesticide, a nečistoće u pijesku mogu biti zagađene životinjskim izmetom s parazitima. U nekim parkovima je zabilježena i prisutnost jajašaca parazita koje prenose ptice ili glodavci, što može dovesti do gastrointestinalnih infekcija. Osim toga, u starim industrijskim zonama u tlu se i dalje nalaze ostaci olova i drugih toksičnih spojeva koji mogu imati dugoročne posljedice po zdravlje djece ako se unesu u organizam.

To znači da „pametno prljanje“ uključuje i razboritost i dobru pripremu. Djecu treba pustiti da se valjaju po travi i zemlji, ali birati lokacije za koje znamo da nisu kontaminirane i po mogućnosti provjerene od strane lokalnih službi. Važno je izbjegavati neuređene pješčanike, posebno one u koje često ulaze lutalice ili ptice, te osigurati da dijete ne stavlja zemlju ili pijesak u usta. Treba im dopustiti igru sa psima i mačkama, ali i redovito voditi ljubimce veterinaru te provoditi dehelmintizaciju. Uz to, korisno je osigurati dostupnost sapuna i čiste vode nakon svake igre u prirodi, a u vrtićima i školama organizirati sustavno održavanje i čišćenje vanjskih igrališta. I, naravno, nakon igre uvijek prati ruke prije jela, a odjeću i obuću redovito čistiti i sušiti kako bi se smanjila mogućnost prijenosa patogena u kuću.

Osim toga, valja vrlo jasno naglasiti i granice ovakvog prirodnog stjecanja otpornosti. Postoje bolesti na koje se imunitet ne može razviti igrom u prirodi niti izlaganjem prašini. Riječ je o ozbiljnim i često smrtonosnim infekcijama ili onima koje ostavljaju trajne posljedice – primjerice ospice, dječja paraliza, difterija ili tetanus – kod kojih zaštitu osigurava isključivo cijepljenje i osnovna higijena. Drugim riječima, nema te prašine, blata ni domaćih životinja čija blizina i kontakt s njima može zaštititi dijete od ospica, hripavca, tetanusa ili dječje paralize. Prirodno treniranje imuniteta kroz kontakt s okolišem korisno je i poželjno za većinu alergija i blažih infekcija, ali ne može zamijeniti imunizaciju. Zato je važno razlikovati prirodno sazrijevanje imunosnog sustava od nužnog stjecanja imuniteta putem cijepljenja, bilo aktivnog ili pasivnog, za bolesti kod kojih igra u blatu jednostavno nema učinka.

Babina mudrost s pečatom znanosti

Naši djedovi i bake nisu znale za regulatorne T-stanice, citokine i mikrobiome. Ali znali su da djeca koja se igraju u blatu rjeđe završavaju u krevetu s temperaturom. Danas znanost potvrđuje da su bile u pravu: kontakt s prirodom i životinjama oblikuje zdraviji i otporniji imunosni sustav. Istina, takav prirodni trening imuniteta ne štiti od bolesti kod kojih zaštitu pruža isključivo cijepljenje, ali prirodna izloženost okolišu itekako ima smisla kao proširenje i dopuna, premda ne i kao zamjena za imunizaciju.

Danas živimo u drukčijem svijetu, s urbanim rizicima i kemijskim zagađenjima koja njihova generacija nije poznavala. Uz to, današnja djeca veći dio dana provode u zatvorenim prostorima, izložena ekranima, s puno manje slobodne igre u prirodi. To znači da je potreba za svjesnim vraćanjem prirodi još veća, a roditelji i društvo imaju zadatak omogućiti siguran, ali bogat kontakt s okolišem. Različite inicijative koje potiču ozelenjavanje gradskih dvorišta, parkova i školskih igrališta postaju stoga važan javnozdravstveni alat, jednako vrijedan kao i prehrambene preporuke ili redoviti sistematski pregledi.

No osnovna poruka ostaje ista: djeca trebaju prirodu, a priroda im daje ne samo veselje i maštu, nego i imunološku otpornost. Na kraju, vrijedno je naglasiti da koristi od boravka u prirodi nisu samo biološke, nego i psihološke i socijalne. Djeca koja provode više vremena na otvorenom pokazuju bolju koncentraciju, kreativnost i emocionalnu stabilnost. Time se krug zatvara: ono što su bake intuitivno osjećale, danas potvrđuju i istraživanja iz različitih znanstvenih disciplina.

Kad se sve zbroji, pokazuje se da su blato, prašina, psi i mačke puno bolji saveznici zdravlja nego što se mislilo. Ili kako bi MPB® rekla, gledajući nas kako se vraćamo blatnjavi do ušiju: „E, od toga ćete biti zdraviji.“

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova u tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-school grafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}