Nobelova nagrada za kemiju 2025.: molekularna arhitektura korisne praznine
Rad trojice dobitnika Nobelove nagrade za kemiju 2025. pretvorio je kemiju iz sustava reakcija u otopinama u šuplje 3-D mreže koje upijaju, zarobljavaju i oslobađaju molekule na način kako to čine živi organizmi
Kad je Švedska kraljevska akademija znanosti 8. listopada objavila imena ovogodišnjih dobitnika Nobelove nagrade za kemiju, svijet kemije je skoro jednoglasno izgovorio: "Napokon!". Jer imena trojice znanstvenika – Susumu Kitagawa, Richard Robson i Omar M. Yaghi – godinama su kružila znanstvenim krugovima kao neizbježan izbor za to priznanje.
Kemija s prostorom za disanje
Nagrada je dodijeljena za razvoj metal‑organskih okvira (MOF, metal–organic frameworks), kemijskih struktura koje povezuju metalne ione i organske molekule u precizno uređene mreže. Njihova je unutarnja površina golema: samo jedan gram MOF-a može imati površinu od nekoliko nogometnih igrališta. Ta ogromna unutrašnjost znači da i najmanja količina materijala može apsorbirati i "zarobiti" ekstremno velike količine plinova.
No, metal‑organski okviri nisu tek egzotična, prenapuhana laboratorijska igračka. Te strukture imaju potencijal postati ključni alat u borbi protiv klimatskih promjena i zagađenja zraka. Svojstvo da u svojim šupljinama mogu sadržavati enormne količine raznih molekula (a pritom s njime ne reagirati), čini ih savršenim materijalima za hvatanje i pohranu plinova, pročišćavanje vode, katalizu i prijenos lijekova, ali i za izradu sofisticiranih senzora ili detektora kemikalija.
Riječ je o jednom od najbrže rastućih područja suvremene kemije, s tisućama varijacija koje se mogu sintetizirati kombiniranjem različitih metala i organskih liganada – molekula koje se na te metale spajaju poput mostova u fino isprepletenoj mreži. Svaki novi MOF ima drugačiju „sobu“ u svojoj kristalnoj mreži – drugu veličinu, oblik, kemijsku privlačnost i potencijalnu funkciju, pa je svaki zapravo nova arhitektura na mikroskopskoj razini.
"MOF-ovi su kao hotelski kompleks za molekule," objasnio je jednom prilikom Yaghi. "Samo što je svaka soba izgrađena po narudžbi, s preciznim zidovima, vratima i prozorima na atomskom nivou."

Tkanje nevidljivih arhitektura
Početkom 1990-ih u Australiji, Richard Robson je pokazao da se metalni ioni mogu pomoću organskih mostova povezivati u pravilne trodimenzionalne mreže. Time je po prvi put dokazao da je moguće stvoriti čvrste, ali porozne kristalne strukture koje zadržavaju oblik čak i nakon što se ukloni otapalo u kojem su nastale. To je bio temeljni koncept koji je otvorio vrata novoj klasi materijala i pokazao da se i kemija može baviti izgradnjom prostora, a ne samo tvari.
Susumu Kitagawa iz Japana ubrzo je otkrio da se te mreže mogu ponašati dinamično – otvarati i zatvarati pore ovisno o uvjetima okoliša, poput disanja, što je bio prvi dokaz da se anorganski kristali mogu „kretati“. Njegov je rad pokazao da materijal može biti selektivan i reagirati na vlagu, tlak ili prisutnost određenih molekula.

Omar Yaghi, danas profesor kemije na Berkeleyju, spojio je sve te ideje u sustav koji je nazvao retikularna kemija – znanost o spajanju građevnih blokova u predvidive, funkcionalne strukture koje se mogu projektirati unaprijed, poput arhitektonskih nacrta za svijet molekula. Yaghijevi MOF-ovi postali su sinonim za stabilnost, svestranost i eleganciju. Njegov laboratorij razvio je materijale sposobne da iz zraka prikupljaju vlagu i pretvaraju je u pitku vodu, da selektivno hvataju ugljični dioksid, metan i druge stakleničke plinove, ali i da se koriste kao mini-reaktori u kojima se mogu odvijati kemijske reakcije uz minimalnu potrošnju energije.
Takva kombinacija jednostavnosti i genijalnosti čini da MOF-ovi izgledaju kao nanotehnološka verzija Lego kockica – samo što svaka kockica funkcionira na atomskom nivou, s mogućnošću da se prilagodi gotovo svakoj zamislivoj primjeni u energetici, okolišu ili medicini.

Kad kemija postane arhitektura
Kemija je tradicionalno proučavala kako se atomi spajaju, razdvajaju i reagiraju. Retikularna kemija, kako ju je Yaghi definirao, proučava kako se takvi spojevi mogu organizirati u prostorne uzorke i kako se iz pojedinačnih kemijskih veza može stvoriti predvidiva trodimenzionalna mreža. U tom smislu, ona prelazi iz kemije u arhitekturu, s jasnim pravilima dizajna, modularnošću, gotovo umjetničkom estetikom i osjećajem za sklad među elementima.
Takav pristup otvara mogućnost da se materijali „projektiraju unaprijed“, a ne da nastaju slučajno u pokusima. Razlika između sinteze molekule i izgradnje MOF-a jednaka je razlici između izrade cigle i projektiranja katedrale, ali i između spontanog rasta kristala i promišljenog inženjerstva prostora.
Taj pomak ima i vrlo opipljive posljedice. U kombinaciji s preciznim inženjerstvom, MOF-ovi se danas istražuju kao materijali za pohranu vodika u gorivnim ćelijama, kao filteri za toksine, mikroplastiku i CO₂, pa čak i kao nanospremnici za ciljanu dostavu lijekova i molekula terapijskih proteina u organizam. U svijetu u kojem energija, voda, zagađenje i zdravlje postaju središnji problemi, upravo takvi materijali mogu ponuditi rješenja koja povezuju ekologiju, energetiku i medicinu u jedinstvenu, elegantnu strukturu.

Zen-kemija: znanost o prazninama
Ono što MOF-ove čini jedinstvenima nije njihova materijalnost, nego upravo ono što nedostaje – prazni prostor između njihovih atoma. Taj prostor omogućuje selektivnu apsorpciju plinova i tekućina, ali i kontrolirano zadržavanje ili otpuštanje tih molekula ovisno o tlaku, temperaturi i kemijskom sastavu okoline. Takva sposobnost čini MOF-ove dragocjenima ne samo u laboratorijima nego i u industriji gdje se traže pametni materijali koji reagiraju na promjene okoliša.
Kao u nekoj vrsti kemijske poezije, najveći potencijal tih materijala leži u njihovim prazninama, a ta je ideja možda najbliža zen‑filozofiji u kemiji: vrijednost MOF‑a nije u onome što jest, nego u onome što može postati kad ga nečim ispunimo. Upravo te praznine omogućuju stvaranje kontroliranih mikrookoliša u kojima se mogu odvijati reakcije ili pohranjivati energija, pa su MOF‑ovi u tom smislu spona između fizike, kemije i inženjerstva.

U proteklih dvadesetak godina broj poznatih MOF struktura narastao je s nekoliko desetaka na više od 100 tisuća, a njihova se kompleksnost stalno povećava. Industrijska istraživanja danas se fokusiraju na tri ključna područja, ali se paralelno razvijaju i novi koncepti, poput uporabe MOF‑ova u senzorima za detekciju plinova ili kao katalizatora u „zelenim“ kemijskim procesima:
- Klimatske tehnologije – hvatanje i skladištenje ugljičnog dioksida, filtracija zraka i pročišćavanje dimnih plinova.
- Voda i okoliš – desalinizacija, sakupljanje vlage iz zraka, uklanjanje teških metala i PFAS spojeva iz vode.
- Energetske primjene – pohrana vodika i metana, baterije nove generacije i katalitičke reakcije niske potrošnje energije.
U medicinskim primjenama MOF‑ovi se istražuju kao nosači lijekova koji mogu oslobađati terapijske molekule postupno i na točno određenom mjestu u tijelu. Njihova poroznost i modularnost pružaju gotovo beskonačan broj mogućnosti za prilagodbu, a kombinacija biorazgradivosti i funkcionalnosti otvara vrata novim generacijama pametnih biomaterijala.
Simbol nove kemije
Unatoč entuzijazmu kemičara i očitim potencijalnim kvalitetama, MOF-ovi još nisu u potpunosti osvojili industriju. Razlozi su klasični: cijena proizvodnje, osjetljivost na vlagu i toplinu, te dugoročna stabilnost u stvarnim uvjetima. Ali trend je jasan: sve više startupova i velikih tvrtki ulaže u tehnologije temeljene na MOF-ovima, osobito u područjima pročišćavanja zraka i vode te pohrane energije.
Ako su grafen i perovskiti tijekom proteklog desetljeća predstavljali uzbudljive obećavajuće materijale, MOF-ovi su njihov pragmatičniji rođak s manje mistike i više konkretne primjene.
Nobelova nagrada za kemiju 2025. nije samo priznanje trojici istraživača, nego i simbol smjera u kojem se kemija kreće: od reakcija do konstrukcija, od spontanosti do planiranja, od molekula do mreža. To je kemija koja ne traži samo nove tvari, nego nove prostore unutar njih.
Nobelovci Kitagawa, Robson i Yaghi predstavnici su nove generacije kemičara koji misle prostorno, a ne linearno. Njihovi su materijali svojevrsna metafora vremena u kojem živimo: ne tražimo više samo nove elemente, nego i nove odnose između njih. MOF-ovi su, u tom smislu, most između materije i prostora – dokaz da i praznina može imati strukturu. U svijetu koji se guši vlastitim otpadom i ispušnim plinovima, teško se nađe utješnije vijesti od one da su znanstvenici napokon naučili stvoriti „prazan prostor“ koji ima svoju korisnu namjenu.