Čitam jadikovanje anonimusa s Reddita, koji opaža kako je nakon šest mjeseci svakodnevnog korištenja umjetne inteligencije njegova sposobnost obavljanja osnovnih zadataka bez AI-ja osjetno opala. Pisanje, rješavanje problema, pamćenje detalja – sve ono što je nekoć radio automatski, sada zahtijeva alat kao posrednika.

Opis će mnogima biti neugodno prepoznatljiv. Piše da je nekoć sastavljao e-mailove i dokumente od nule, bez razmišljanja. Danas se uhvati kako bulji u prazan ekran i čeka da mu se nešto pojavi – autocompletanje, prijedlog, bilo što. Prvi instinkt više nije "napiši", nego "promptaj pa uredi". Brže je, ali sposobnost proizvodnje vlastitim snagama evidentno je degradirala.

Slično je s rješavanjem problema. Donedavno se češljalo kroz bugove korak po korak, gradeći mentalni model stanja i ulazeći duboko u problematiku. Sada se greška zalijepi u ChatGPT, dobije se odgovor brže, ali u glavi ne ostaje gotovo ništa. Sljedeći put kad se pojavi sličan problem, opet smo na početku. Čak i pamćenje sitnih detalja – sintakse, API obrazaca, konfiguracijskih formata – slabi, jer je brže pitati nego zapamtiti, pa znanje nikad ne "sjedne".

Neugodna matematika, kako je komentator s Reddita sam naziva, glasi ovako: alat koji ga danas čini trostruko bržim možda ga istodobno čini značajno manje sposobnim. Ako AI sutra nestane, ili promijeni uvjete korištenja, ili jednostavno postane preskup, on je lošiji nego što je bio prije godinu dana. Ne jednako dobar – lošiji.

Znam protuargument, jer ga i sam koristim kad se pokrene ova rasprava: "Nitko više ne pamti telefonske brojeve!". To je istina, ali ono što se događa s AI-jem kvalitativno je drugačije. Kad sam prestao pamtiti telefonske brojeve, i dalje sam znao kako se telefonira. Ono što AI eksternalizira nije memorija, nego sam proces razmišljanja. Ogromna je razlika između toga da ne pamtite broj i ne znate kako doći do rješenja problema bez da vam ga netko servira.

Zanimljiv je komentar korisnika koji radi s pripravnicima. Kaže da njegovi najnoviji pripravnici, koji su cijelo školovanje koristili AI, doslovno ne znaju odakle početi kad im se postavi problem. Naučili su kako pitati AI da riješi zadatak, dakle dobri su u promptanju, ali ne i kako samostalno osmisliti "vektor napada" – kako pristupiti zadatku kad AI-ja nema. Istu pojavu opisuje i komentator iz akademske zajednice: fenomen je dobro dokumentiran u istraživanjima, kaže, i bit će ozbiljan problem za mlade ljude koji koriste AI od srednjoškolske dobi.

U raspravi se postavilo zanimljivo pitanje, koje nitko drugi ne artikulira: jesmo li zbog kalkulatora postali lošiji u matematici? Jesmo. No, oni su nas također oslobodili za teže probleme. Pravi test nije koristite li AI da preskočite razmišljanje ili da razmišljate o većim stvarima. Ako bez AI-ja ne možete obaviti osnovne zadatke, ali rješavate probleme kojima prije niste mogli ni primirisati – to je kompromis koji možda ima smisla. Međutim, u slučaju da ste jednako ograničeni kao prije, samo u svemu lošiji – onda ste naprosto atrofirali.

Analogiju s kalkulatorom vrijedi pažljivije promotriti, jer ona otkriva ono što je u čitavoj priči zaista novo. Kalkulator je zamijenio jednu specifičnu vještinu – aritmetiku – i oslobodio kapacitet za apstraktnije matematičko razmišljanje. Jezični model ne zamjenjuje jednu vještinu. On zamjenjuje proces koji je temelj svih ostalih: sposobnost da sjednete, razmislite, strukturirate misao i stvorite nešto ni iz čega. To nije isto kao ne znati u glavi pomnožiti dva troznamenkasta broja.

Prepoznajem opisano iz vlastitog iskustva, i to na mjestu gdje bih to najmanje očekivao. Nedavno sam bio na roditeljskom sastanku vrtićke grupe svoje kćeri. Na stolu nas je dočekao papir s pitanjem kako podržavamo svoje dijete – kako gradimo odnos, na koji se način uključujemo. Uložio sam, bez lažne skromnosti, mnogo truda u to da budem angažiran otac, i imam što reći na tu temu. Pa ipak, prvi instinkt nije bio da zgrabim olovku i počnem pisati, već sam pomislio: "ChatGPT bi mi napisao odgovor za dvije sekunde". Ne zato što nisam znao što bih napisao, nego zato što mi je mozak automatski posegnuo za prečicom – čak i kad je u pitanju nešto toliko osobno da nijedan jezični model na svijetu ne može znati kako se osjećam dok gledam svoje dijete kako raste. Kad alat postane prvi instinkt i za odgovor na pitanje o vlastitom djetetu, nešto je vjerojatno krenulo u krivom pravcu.

Jedan redditovac zakucava: "Pretvore te u idiota, a onda ti prodaju inteligenciju natrag kad postaneš ovisan". Cinično – svakako, ali nisam siguran da je i netočno.