Zlatna groznica zvana kvantno računarstvo traje više od četrdeset godina, otkako je koncept kvantnog računarstva prvi predložio fizičar Richard Feynman 1982. godine. Godinama zaredom, kvantno računarstvo je tehnologija koja se pojavljuje iznova svakih pet-šest godina, na mnogim konferencijama i stoji iza ponekog granta. Akademski fizičari grade karijere na njenom potencijalu, startupi prikupljaju kapital na obećanoj revoluciji, a vlade su dosad financirale istraživanja jer nisu mogle priuštiti ne sudjelovati u nečemu što će promijeniti budućnost. Rezultat je bio predvidljivo isti: impresivni laboratorijski rezultati, skromna komercijalna primjena i publika koja se naučila čekati.

Zatim je ovih dana nešto odjeknulo, i to ne u laboratoriju nego u Ministarstvu trgovine Sjedinjenih Država. Kada federalna agencija ne objavljuje grant nego potpisuje pisma namjere za dvije milijarde dolara podijeljena na devet tvrtki, pritom uzimajući dionice u tim tvrtkama, to više nije financiranje istraživanja. To je industrijska politika umotana u geopolitičko oružje. Kvantno računarstvo ušlo je u eru u kojoj se počinju preklapati značajan kapital i nacionalna sigurnost i pitanje koje si je postavila americka vlada nije hoće li i kada kvantni računali postati komercijalno relevantni, nego tko će kontrolirati infrastrukturu kada to dogodi. Odgovor na to pitanje vrijedi mnogo više od dvije milijarde dolara koliko je upravo odlučila odriješiti američka administracija.

Što se zapravo promijenilo?

Klasična računala rade s bitovima koji mogu biti ili nula ili jedan. Kvantna koriste kubite koji mogu istovremeno biti i nula i jedan. Drugi ključni fenomen je isprepletenost: dva kubita mogu biti međusobno povezana tako da stanje jednog trenutno određuje stanje drugog, neovisno o fizičkoj udaljenosti. Kombinacija tih dvaju svojstava omogućuje kvantnim strojevima da istovremeno procesiraju goleme količine mogućih rješenja za probleme koje bi klasično računalo moralo rješavati sekvencijalno, jedan po jedan.

Problem nikada nije bio teorijski nego inženjerski. Kubiti su iznimno nestabilni, svaka vibracija, svaki termalski šum i svaka elektromagnetska interferencija narušavaju njihovo kvantno stanje i dovode do grešaka, pa ih je potrebno hladiti na temperature bliske apsolutnoj nuli i izolirati od gotovo svakog vanjskog utjecaja. To je bila tzv. NISQ era, Noisy Intermediate-Scale Quantum, faza u kojoj su strojevi bili dovoljno složeni da zainteresiraju istraživače, ali previše nepouzdani za bilo kakvu ozbiljnu primjenu izvan laboratorija.

Prve komercijalne isporuke strojeva

Godina 2026. donijela je konkretan pomak: prve komercijalne isporuke strojeva koji ne samo da računaju s kubitima nego aktivno ispravljaju greške nastale zbog njihove nestabilnosti. Kvantna korekcija greške dugo je bila sveti gral discipline, jer bez nje svaki izračun koji traje dulje ili uključuje više kubita gomila pogreške do točke na kojoj rezultat postaje nepouzdan. Microsoft i Atom Computing isporučili su takve sustave korporacijskim klijentima, a QuEra je učinila isto prema međunarodnim istraživačkim centrima. To su prvi primjeri u kojima kupac prima hardver koji može raditi dovoljno smislene izračune, a ne samo demonstrirati kvantne efekte u kontroliranim uvjetima.

Paralelno, napredak u fotoničkim interkonektima, vezama koje prenose informacije između kvantnih računala putem fotona, čestica svjetlosti, umjesto klasičnih električnih signala, otvara mogućnost umrežavanja fizički odvojenih kvantnih računala. Umjesto da se gradi jedan sve moćniji stroj, što je inženjerski sve teže, više manjih strojeva moglo bi se povezati u sustav koji ih sve nadilazi. Taj pristup dugo je bio teorijski, a sada postaje tehnički izvediv.

Više hardverskih rješenja istovremeno je dostiglo komercijalnu zrelost: supravodljivi kubiti kod IBM-a, Googlea i Rigettija, zarobljeni ioni kod Quantinuuma, neutralni atomi kod Atom Computinga, Infleqtiona i QuEre, fotonički sustavi kod PsiQuantuma, silicijevi spin-kubiti kod Diraqua, svaki sa svojom arhitekturom, prednostima i ograničenjima. U tom mnoštvu, vlada koja je odlučila to uzeti pod kontrolu ne može još odabrati pobjednika i financirati samo njegovu tehnologiju, mora financirati sve njih.

Zašto baš sada

Dva su velika razloga zašto Washington djeluje upravo u ovom trenutku, a ne za dvije ili pet godina.

Prvi je tzv. Q-Day prijetnja. Moderni sustavi kriptiranja, RSA enkripcija koja štiti bankovne transakcije, vojnu komunikaciju i diplomatsku korespondenciju, temelje se na matematičkom problemu koji klasični računalni sustavi ne mogu riješiti u razumnom vremenu, a kvantni bi mogli. Rasprave o tome kada točno taj trenutak nastupa ostaju akademske, s procjenama koje se kreću od desetak do dvadeset i više godina, ali ono što je već sada pokrenulo uzbunu jest da obavještajne agencije pretpostavljaju kako protivnici već danas prikupljaju šifrirane podatke s namjerom dekriptiranja u budućnosti. Ta se infrastruktura mora graditi sada, dok prijetnja još nije stvarna.

Drugi razlog je direktno geopolitički. Kina ne čeka, njen program kvantnih tehnologija financiran je na državnoj razini godinama, s ambicijom globalnog vodstva do kraja desetljeća. Indija gradi Quantum Valley u Amaravatiju. Europa se sprema upravo investirati u tu tehnologiju (vidi okvir). Tko kontrolira kvantnu infrastrukturu, kontrolira i alate kojima se vodi rat, razvijaju lijekovi i modeliraju klimatske promjene. U takvoj utrci čekanje nije opcija.

AI kao neočekivani katalizator

Postoji i treći razlog koji se ne smije zanemariti: udaranje o zid mogućnosti klasičnih računala pod teretom AI treniranja. Modeli današnje generacije treniraju se na desecima tisuća GPU-a koji rade danima i tjednima i svaki korak naprijed zahtijeva eksponencijalno više resursa i klasična arhitektura počinje pokazivati fizikalna ograničenja. Kvantni akceleratori nisu zamjena za postojeću infrastrukturu, ali se sve više promatraju kao alat za uska grla koja koče razvoj AI: optimizaciju složenih sustava, određene tipove matematičkih izračuna i simulaciju molekularnih struktura potrebnih za sintezu novih materijala. Upravo je to privuklo najveće tehnološke kompanije u kvantnu infrastrukturu kao partnere, a ne samo kao buduće korisnike.

Dvije milijarde dolara i devet oklada

Washington je skovao plan: dio novca mora se jednog dana vratiti poreznicima, ključna infrastruktura mora ostati pod američkom kontrolom, a privatni investitori koji su do sada izbjegavali sektor zbog neizvjesnosti trebaju dobiti dovoljno povjerenja da uđu. Ukupan iznos od 2,013 milijarde dolara raspoređen je u pisma namjere prema devet tvrtki, a logika raspodjele otkriva prioritete jasnije nego bilo koji politički govor.

Tko dobiva što i zašto

Ministarstvo je napravilo jasnu razliku između dva tipa ulaganja. Prvoj grupi, kvantnim livarnicama, otišla je lavovska većina od 1,375 milijardi dolara. IBM dobiva milijardu, što je najveća pojedinačna alokacija, i uz vlastitu milijardu gotovine i intelektualnog vlasništva osniva Anderon, samostalnu tvrtku u Albanyju u saveznoj državi New York. Anderon će biti prva američka 300-milimetarska kvantna wafer livarnica koja će proizvoditi čipove za više međusobno konkurentnih dobavljača kvantnog hardvera.

GlobalFoundries dobiva 375 milijuna za novi poslovni odjel Quantum Technology Solutions u Malti u New Yorku, s fokusom na kriogene kontrolne čipove, napredno pakiranje i materijalnu znanost kao horizontalni sloj koji podupire više qubit arhitektura. Google, Microsoft i Nvidia već su potpisani kao partneri ekosustava, što ovaj pothvat smješta daleko izvan domene startupa.

Druga grupa uključuje sedam kompanija koje primaju između 38 i 100 milijuna dolara svaka. Svaka od njih razvija drugačiji fizikalni pristup kvantnom računarstvu: Quantinuum i Rigetti rade sa ionima i supravodljivim materijalima, Infleqtion i Atom Computing s atomima, PsiQuantum sa svjetlošću, Diraq sa silicijem, a D-Wave s hibridnim sustavom koji kombinira klasične i kvantne metode izračuna. Portfelj je namjerno raznolik jer nitko sa sigurnošću još ne zna koja će od ovih tehnologija na kraju prevladati, pa se sve drže otvorenim i dakako, financiranim.

Zašto dionica, ne grant

Zašto vlada uzima dionice umjesto da isplaćuje grantove? Povrat za poreznog obveznika je prvi i najdirektnije politički argument koji se prodaje javnosti. Američka vlada financirala je istraživanja koja su stvorila internet, GPS i touchscreen tehnologiju, no taj kapital nije generirao financijski povrat za javni proračun, otišao je privatnim tvrtkama koje su ga monetizirale. Uzimanje manjinskog, nekontrolnog udjela to mijenja, i ako, na primjer, Quantinuum izlista na burzi i dionica poraste, američka vlada sudjeluje u dobiti.

Grant ne daje vladi nikakva prava kada tvrtka primatelj odluči prodati poslovne jedinice stranom investitoru, premjestiti intelektualno vlasništvo u offshore entitet ili biti preuzeta od kineskog fonda, a dioničarski udio u korporativnoj strukturi stvara legalno vezujuće pravo glasa koje to blokira. Anderon, IBMova nova livarnica, najkonkretniji je primjer, foundry koji je sada i formalno u američkom vlasništvu ne može jednostavno promijeniti zastavu. U industriji koja je izravno vezana uz nacionalnu sigurnost, grant je dar bez uvjeta, a dionica je lokot.

Tržišna reakcija bila je trenutna

Treći cilj je privlačenje privatnog kapitala, i po ekonomskom učinku najvažniji. Kvantno računarstvo traži ogromna ulaganja s neizvjesnim i dugim povratom, što ga čini neprivlačnim za klasične venture capital fondove. Kada država uđe s dvije milijarde dolara, ona privatnim investitorima ne garantira zaradu, ali im garantira da sektor neće nestati. Tržišna reakcija bila je trenutna. Na dan objave, dionice javno izlistanih kvantnih tvrtki skočile su između 20 i 33 posto u jednom danu, D-Wave, Rigetti, Infleqtion, i to ne zato što su te tvrtke tog jutra objavile tehnološki proboj, nego zato što je federalna vlada uzimanjem dionica nedvosmisleno označila koji su igrači u sustavu zaštićeni.

Niti jedna od devet financiranih tvrtki neće sutra isporučiti kvantni računalni sustav koji rješava problem koji klasična arhitektura ne može. Skalabilnost ostaje inženjerski izazov ogromnih razmjera, hlađenje sustava na temperature bliske apsolutnoj nuli košta astronomski, a greške, unatoč napretku u korekciji, ostaju previsoke za kritičnu primjenu. Kvantna nadmoć nad klasičnim računalima u komercijalno relevantnim zadacima, a ne samo u laboratorijskim benchmark scenarijima, još nije postignuta ali kad se pojavi investicija od dvije milijarde dolara, sigurno će se ubrzati.