Činjenica je da ljudi u pravilu vole slatko. Ne baš svi, ne jednako i ne uvijek, ali ipak u toliko dovoljnoj mjeri da je evolucija od toga napravila jedan od naših temeljnih okusnih nagona, a prehrambena industrija posao vrijedan stotine milijardi dolara. I sve bi to bilo i slasno i divno da se okoliš nije mijenjao mnogo brže od naših gena: kalorije koje smo milijunima godina morali mukotrpno tražiti i prikupljati danas nas spremno čekaju u hladnjaku, automatu i pekarnici... ili nam ih se jednostavno u dva klika i pola sata dostavi na kućnu adresu. Često upravo u obliku šećera.

Zato smo smislili naizgled elegantno rješenje: zadržati slatkoću, a iz jednadžbe izbaciti šećer. Aspartam, stevia, sukraloza, eritritol, ksilitol i cijela mala kemijska i biljna menažerija obećavaju manje kalorija i mirniju glikemiju uz isti užitak. Nešto od toga doista funkcionira. Samo što se, kao i obično, pokazalo da račun nije baš tako jednostavan.

Zašto uopće toliko volimo slatko?

Sklonost slatkom nije prehrambena razmaženost koju su izmislili proizvođači čokolade. Tijekom najvećeg dijela evolucijske povijesti slatkoća je bila koristan kemijski signal da pred sobom imamo hranu bogatu lako dostupnom energijom. Zrelo voće bilo je bolji izbor od nezrelog, a pronaći izvor šećera značilo je pronaći kalorije u svijetu u kojem je njihov manjak bio mnogo češći problem od viška.

Kod čovjeka slatkoću prvenstveno registrira receptorski kompleks T1R2/T1R3, a signal ne završava samo informacijom „ovo je slatko“ nego se povezuje i sa sustavima nagrade u mozgu.

Koliko je ta sklonost duboko ugrađena vidi se prije nego što kultura, reklame ili baka s napolitankama uopće stignu na scenu. Novorođenčad već preferira slatke otopine pred vodom, razlikuje različite stupnjeve slatkoće i na slatki okus reagira opuštanjem lica i snažnijim sisanjem. Djeca u prosjeku vole i višu razinu slatkoće nego odrasli, a ta preferencija postupno opada tijekom adolescencije. Biologija nam, dakle, zadaje početnu postavku, ali ne određuje zauvijek na kojoj će razini regulator slatkoće ostati namješten.

A u tome nismo sami: slatko prepoznaju i često preferiraju brojni primati, glodavci, psi, svinje i medvjedi. Mačke su mnogo zabavnija iznimka: kao obligatni mesojedi izgubile su funkcionalni TAS1R2 gen, pa njihov T1R2/T1R3 receptor za slatko ne funkcionira kao naš. Šećer im zato nije toliko odbojan koliko je jednostavno – nezanimljiv. Evolucija nema običaj skupo održavati senzor za nešto čega u jelovniku gotovo nema.

Još bolji primjer evolucijske domišljatosti daju kolibrići. Ptice su tijekom evolucije izgubile tipični sisavački receptor za slatko, ali su kolibrići, prelaskom na nektar, prenamijenili drugi okusni receptorski sustav tako da ponovno može prepoznavati šećere. Kada život ovisi o nektaru, evolucija je očito spremna ponovno izmisliti i detektor šećera.

Kod ljudi je zato važno razlikovati dvije stvari: jedna je to što preferencija slatkoće jest urođena; posve drugo je to da željena razina slatkoće nije uklesana u genom. Na željenu razinu slatkoće utječu genetika okusnih receptora, dob, iskustvo, dostupnost hrane, obiteljske navike i kultura, a okusne preferencije mogu se mijenjati ponavljanom izloženošću. Kava koja je godinama tražila dvije žličice šećera nakon postupnog smanjivanja može postati sasvim normalna s pola žličice – a stara doza početi nalikovati sirupu. To će na kraju postati važnije od pitanja je li najbolja zamjena za šećer bijeli prah, biljka ili E-broj.

Što je zapravo problem sa šećerom?

Šećer nije otrov, premda ga se u popularnoj nutricionističkoj mitologiji često tako prikazuje. Ono što u kuhinji zovemo šećerom uglavnom je saharoza – disaharid sastavljen od jedne molekule glukoze i jedne fruktoze. Svejedno je dobivamo li šećer iz šećerne repe ili šećerne trske. Bio on bijele ili smeđe boje, organski ili fotografiran na pozadini od recikliranog kartona, organizam ga na kraju rastavlja na iste monosaharide.

Ali saharoza je samo jedan član poprilično velike slatke obitelji. Prije nego što je rafinirani šećer postao jeftin i sveprisutan, ljudi su tisućama godina koristili med, koncentrirane voćne sokove i različite biljne sirupe. Danas uz njih na polici stoje javorov sirup, agavin sirup, sirup od datulja, rižin sirup, melasa, kokosov šećer i cijela kolekcija proizvoda čija ambalaža često sugerira da se prelaskom sa saharoze na nešto što je iscijedilo drvo ili kaktus istodobno prelazi i na zdraviju prehranu.

Metabolički gledano, razlike postoje – ali nisu čarobne. Med je pretežno mješavina glukoze i fruktoze uz vodu i male količine drugih tvari. Javorov sirup najveći dio svoje slatkoće duguje saharozi. Agavin sirup izrazito je bogat fruktozom. Rižin sirup sadrži uglavnom glukozu i maltozu, pa mu glikemijski učinak može biti prilično visok. Kokosov šećer opet je najvećim dijelom saharoza. Melasa doista sadrži nešto minerala, ali trebalo bi je jesti u količinama koje bi poništile smisao cijele vježbe da bi postala ozbiljan prehrambeni izvor željeza ili kalcija. Drugim riječima, „prirodno sladilo“ nije metabolička kategorija.

Tu u priču ulazi glikemijski indeks – GI. On opisuje koliko brzo i koliko snažno određena količina raspoloživih ugljikohidrata iz neke hrane podigne glukozu u krvi u usporedbi s referentnom glukozom. Čista glukoza zato ima GI oko 100, saharoza je niže, a fruktoza još znatno niže. To objašnjava kako agavin sirup, bogat fruktozom, može imati relativno nizak GI i na etiketi izgledati metabolički pristojnije od običnog šećera.

Ali tu nastupa jedna od omiljenih nutricionističkih zamki: niži GI ne znači da je nešto automatski zdravije. Fruktoza slabije podiže glukozu upravo zato što se velikim dijelom metabolizira u jetri; velike količine dodane fruktoze nisu zbog toga besplatna karta za metabolizam. A GI uopće ne govori koliko je neke namirnice pojedeno. Zato postoji korisniji pojam glikemijskog opterećenja, koji uzima u obzir i GI i stvarnu količinu raspoloživih ugljikohidrata u porciji. Lubenica, primjerice, može imati relativno visok GI, ali toliko je puna vode da normalna porcija sadrži malo ugljikohidrata i ima malo glikemijsko opterećenje. Žlica sirupa ostaje žlica koncentriranog šećera, koliko god lijepo izgledala njegova vrijednost GI.

Slobodni šećeri u ropstvu kapitalističke ekonomije

Posebna industrijska priča je visokofruktozni kukuruzni sirup – HFCS, proizveden iz kukuruznog škroba. Enzimskom preradom dio nastale glukoze pretvara se u fruktozu pa se dobiva jeftino, tekuće i tehnološki vrlo praktično sladilo, osobito pogodno za bezalkoholna pića. HFCS je zbog toga, osobito u SAD-u, postao gotovo simbol industrijske prehrane i epidemije pretilosti. Ipak, nije riječ o nekakvom metaboličkom superotrovu bitno drukčijem od saharoze: u najčešćoj formulaciji za napitke omjer glukoze i fruktoze približno je sličan onome koji nakon probave dobivamo iz običnog šećera. Njegov glavni problem mnogo je prozaičniji – jeftin je, lako ga je dodati posvuda i vrlo ga je lako popiti u velikoj količini.

Svjetska zdravstvena organizacija zato pod slobodne šećere ne stavlja samo bijeli kristalni šećer iz šećernice nego i šećere koje proizvođač, kuhar ili potrošač dodaju hrani te šećere prirodno prisutne u medu, sirupima, voćnim sokovima i koncentratima. Preporuka je da slobodni šećeri čine manje od 10 posto ukupnog energetskog unosa, a smanjenje prema 5 posto može donijeti dodatnu korist.

Tu je možda najjednostavniji način da se probuši cijeli marketinški balon oko „zdravih šećera“: gušterača ne čita etiketu, a jetra ne zna je li fruktoza stigla iz bočice agavina sirupa s nacrtanim kaktusom ili iz industrijskog spremnika. Razlike između tih proizvoda postoje i mogu biti važne za okus, kulinarstvo i donekle brzinu porasta glikemije. Ali ako je cilj smanjiti kalorijski unos, slobodne šećere ili ukupno glikemijsko opterećenje, zamjena jedne pune žlice saharoze punom žlicom meda, agave ili javorova sirupa uglavnom je zamjena šećera – drugim šećerom.

A što ako šećer jednostavno zamijenimo nečim slatkim?

Tu počinje zanimljiviji dio priče. Zamjenska sladila nisu jedna obitelj nego prilično šaroliko društvo.

Postoje intenzivna sladila poput aspartama, saharina, acesulfama K i sukraloze, koja su desetke ili stotine puta slađa od saharoze pa ih treba vrlo malo, a u istu funkcionalnu skupinu ulaze steviol-glikozidi iz stevije. Ta sladila daju praktički zanemarivu količinu energije i uglavnom ne izazivaju neposredan porast glukoze u krvi.

Druga su skupina šećerni alkoholi ili polioli – eritritol, ksilitol, sorbitol, maltitol i srodne tvari. Oni imaju masu i volumen, pa su tehnološki mnogo korisniji u čokoladi, kolačima i drugim proizvodima u kojima šećer nije samo izvor slatkoće nego i dio strukture. Većina daje manje energije i izaziva manji porast glikemije od običnog šećera. Cijena te pogodnosti ponekad se plaća nešto niže u probavnom sustavu: veće količine nekih poliola mogu izazvati nadutost, grčeve i proljev.

A postoje i nove ili manje uobičajene alternative poput aluloze, koje dodatno zamagljuju granicu između „šećera“ i „sladila“. Ukratko, pitanje „jesu li sladila zdrava?“ otprilike je jednako precizno kao pitanje „jesu li lijekovi dobri?“ – najprije treba pitati koji, koliko, kome i zašto.

Mršavljenje: računica koja radi – dok se ne pokvari

Na prvi pogled matematika je besprijekorna. Limenka obične Cole sadrži oko 140 kilokalorija, a njezina „zero“ sestra praktički nijednu. Ako se jedna zamijeni drugom i sve ostalo ostane jednako, energetski unos mora pasti. Kratkoročna randomizirana istraživanja uglavnom upravo to i pokazuju: zamjena šećera nekaloričnim sladilima može pomoći smanjenju energetskog unosa i tjelesne mase.

Nevolja je u riječima „ako sve ostalo ostane jednako“. Ljudi nisu kalorimetri. Netko će ušteđenih 140 kilokalorija doista izbaciti iz dnevnog zbroja, a netko će ih poslije vratiti keksom jer je, eto, uz ručak pio Colu Zero. Dugoročne opservacijske studije dodatno kompliciraju sliku jer ljudi s prekomjernom težinom, dijabetesom ili povećanim kardiovaskularnim rizikom češće upravo zato počinju koristiti sladila. Kada se poslije u toj skupini pronađe više bolesti, teško je razlučiti koliko je tome pridonijelo sladilo, a koliko činjenica da su njegovi korisnici već na početku bili rizičniji.

Zbog toga je WHO 2023. preporučio da se nekalorična sladila ne koriste kao dugoročna strategija kontrole tjelesne mase. To nije tvrdnja da su aspartam ili stevia otrovni. WHO izričito naglašava da ta preporuka nije toksikološka procjena pojedinih sladila, nego zaključak da zamjena šećera trajnim održavanjem jednako slatke prehrane nema uvjerljivu dugoročnu korist za kontrolu težine.

Poruka je zapravo radikalno jednostavna: nije cilj pronaći molekulu koja će omogućiti da sve ostane jednako slatko, nego se postupno naviknuti da ne mora sve biti toliko slatko.

Dijabetes je ipak druga priča

Tu treba povući važnu granicu. WHO-ova preporuka o nekaloričnim sladilima za kontrolu tjelesne mase ne odnosi se na osobe koje već imaju dijabetes. Kod dijabetesa tipa 1 ili tipa 2 postoji vrlo konkretna neposredna korist od napitka koji ne sadrži 30 ili 40 grama brzo apsorbirajućih ugljikohidrata.

Aktualni ADA Standards of Care 2026 zato zauzimaju pragmatičniji stav. Prvi izbor je voda. Ali ljudima s dijabetesom ili povećanim rizikom za dijabetes nekalorična sladila mogu poslužiti kao zamjena za proizvode zaslađene šećerom, umjereno i kratkoročno, kako bi smanjili unos ugljikohidrata i kalorija. ADA također preporučuje zamjenu zaslađenih pića – uključujući sokove – vodom ili nisko- i bezkaloričnim napicima te smanjenje hrane s dodanim šećerom.

To ima praktičnog smisla. Za osobu s tipom 1 obična i „zero“ Cola nisu metabolički ista stvar: prva zahtijeva uračunavanje ugljikohidrata i odgovarajuću dozu inzulina, druga uglavnom ne. Kod tipa 2 uklanjanje velikog izvora brzo dostupnih ugljikohidrata iz napitaka može olakšati regulaciju glikemije i energetskog unosa. Sladilo ovdje nije lijek za dijabetes, ali može biti vrlo koristan alat.

Aspartam i najpoznatija riječ koju nitko nije pročitao do kraja

Malo je prehrambenih dodataka dobilo toliko publiciteta kao aspartam. Koristi se desetljećima, približno je dvjestotinjak puta slađi od saharoze i zato ga je za isti osjećaj slatkoće potrebno vrlo malo. Dodatno gorivo višegodišnjim raspravama stiglo je 2023., kada ga je Međunarodna agencija za istraživanje raka, IARC, svrstala u skupinu 2B – „moguće kancerogeno za ljude“ – na temelju ograničenih dokaza o karcinogenosti u ljudi.

U javnosti se riječ „kancerogeno“ čuje vrlo dobro, a „moguće“ i kontekst klasifikacije nešto slabije. IARC procjenjuje hazard – postoji li mogućnost da neka tvar pod nekim okolnostima uzrokuje rak – a ne koliki je stvarni rizik pri uobičajenoj izloženosti. Skupina 2B zato nije procjena vjerojatnosti da će potrošač dobiti rak nakon dijetnog napitka, nego kategorija snage dokaza da opasnost uopće može postojati.

Istoga dana kada je IARC objavio svoju klasifikaciju, zajednički stručni odbor FAO-a i WHO-a za prehrambene aditive, JECFA, ponovno je razmotrio podatke i nije promijenio prihvatljivi dnevni unos od 40 mg/kg tjelesne mase dnevno. Za osobu od 80 kilograma to je 3.200 mg aspartama dnevno. Jedna limenka dijetnog gaziranog pića, ovisno o proizvodu, sadrži tek dio te količine, pa bi za približavanje ADI-ju trebalo svakodnevno konzumirati popriličan broj takvih proizvoda.

Pritom je važno što ADI zapravo znači. To nije preporučena doza niti granica ispod koje je tvar „zdrava“, a iznad koje se pretvara u otrov. To je konzervativno postavljena procjena količine koja se može svakodnevno unositi tijekom cijeloga života bez očekivanog značajnog zdravstvenog rizika, uz ugrađene sigurnosne margine.

Za većinu populacije aktualne regulatorne procjene ne daju razlog za paniku pri uobičajenim količinama. Drugim riječima: razumno je ne živjeti na dijetnoj Coli (uostalom – ne samo zbog umjetnog sladila u njoj, op. a.). Ali jedna tableta aspartama u kavi dvaput dnevno ipak nije nutricionistički Černobil.

Stevia: biljka ne dobiva diplomatski imunitet

Stevia ima veliku marketinšku prednost: raste iz zemlje. To joj daje aureolu „prirodnog“, premda ono što završava u industrijskom sladilu nisu listići Stevia rebaudiana ubrani iz tegle na prozoru nego izdvojeni i pročišćeni steviol-glikozidi, među kojima su najpoznatiji steviozid i različiti rebaudiozidi. Pojedini su stotinama puta slađi od saharoze, pa je za zaslađivanje potrebna vrlo mala količina.

To samo po sebi nije ni dobro ni loše. Priroda proizvodi i jabuke i botulinum toksin; prirodno podrijetlo nije toksikološka kategorija. Za odobrene steviol-glikozide postoje regulatorne sigurnosne procjene i prihvatljivi dnevni unos izražen kao ekvivalent steviola. U uobičajenim količinama ne daju značajan energetski doprinos i ne ponašaju se poput saharoze kada je riječ o neposrednom porastu glukoze, zbog čega mogu biti praktična alternativa šećeru i osobama koje pokušavaju smanjiti kalorije i onima kojima je važna glikemija.

Njihov je veći svakodnevni problem manje dramatičan, ali vrlo stvaran: okus. Steviol-glikozidi nekima ostavljaju gorkast, sladićast ili dugotrajan završetak, osobito pri većim koncentracijama. Proizvođači zato često kombiniraju različite steviol-glikozide ili ih miješaju s drugim sladilima kako bi okus više nalikovao šećeru. Jedan od čestih partnera upravo je eritritol, koji daje masu proizvodu i ublažava okus stevije.

Tu marketing ponovno može zamagliti kemiju. Velik natpis „sa steviom“ na prednjoj strani pakiranja ne znači nužno da se u vrećici nalazi samo stevia, niti da je proizvod automatski metabolički neutralan. Može sadržavati eritritol, maltodekstrin ili druge nosače i zaslađivače. Zato je kod stevije korisnije pročitati sitna slova na deklaraciji nego se zaljubiti u veliko zeleno lišće na ambalaži.

Šećerni alkoholi: kada su eritritol i ksilitol prestali izgledati tako nevino

Među zamjenama za šećer dugo su posebno bezazleno izgledali polioli.

Eritritol se gotovo uopće ne metabolizira, ksilitol ima nizak glikemijski indeks i još je stekao gotovo svetački status zbog povoljnog djelovanja na zube. Ako se zanemare proljev, nadutost i ostale moguće posljedice malo previše entuzijastičnog druženja sa sorbitolom i rodbinom, činilo se da smo pronašli elegantan način kako prevariti šećer.

Posljednjih godina slika se zamutila. Studija objavljena 2023. u Nature Medicine povezala je više koncentracije eritritola u krvi s većom učestalošću velikih kardiovaskularnih događaja – infarkta, moždanog udara i smrti. U dvije neovisne validacijske kohorte najviši kvartil koncentracije bio je povezan s približno 1,8 odnosno 2,2 puta većim rizikom. Sama povezanost ne dokazuje uzročnost: eritritol nastaje i u ljudskom metabolizmu, a ljudi s metaboličkim i kardiovaskularnim bolestima češće posežu za proizvodima bez šećera. Međutim, istraživači su pokazali i povećanu reaktivnost trombocita, a u malom pokusu na zdravim dobrovoljcima oralni eritritol snažno je povisio njegove koncentracije u krvi.

EFSA je u svojoj reevaluaciji eritritola zaključila da dostupni podaci nisu dovoljni za dokaz uzročno-posljedične veze s kardiovaskularnim bolestima. Dakle, crvena zastavica opreza – da; konačna i nedvojbena presuda – ne.

A u kolovozu 2026. pojavila se slična zastavica i uz ksilitol. Analiza približno 17.000 sudionika kanadske CLSA i britanske EPIC-Norfolk kohorte povezala je veći unos ksilitola s većom učestalošću velikih kardiovaskularnih događaja. Rezultati su u trenutku pisanja tek predstavljeni na kongresu Europskog kardiološkog društva i još nisu prošli cjeloviti postupak recenzije i objave. Stoga ih treba shvatiti kao signal koji traži potvrdu, a ne dokaz da ksilitol izaziva infarkt. EFSA-ina reevaluacija ksilitola također je još u tijeku.

To nije razlog za bacanje žvakaćih guma s ksilitolom kroz prozor niti za proglašavanje eritritola novim bijelim otrovom. Ali polioli više ne izgledaju kao tvari koje se bez razmišljanja mogu neograničeno trpati u kavu, proteinske pločice, „keto“ kolače i sve ostalo što nosi zavodljiv natpis „BEZ ŠEĆERA“.

Kava, sok i kolač nisu isti problem

Tu konačno dolazimo do praktičnog dijela. Ako se u dvije dnevne kave stavlja pola žličice šećera, govorimo o nekoliko grama šećera i nekoliko desetaka kilokalorija. Ako netko dnevno popije litru zaslađenog gaziranog pića, riječ je o sasvim drugom redu veličine. Nutricionistički rat protiv pola žličice šećera u espressu, dok pokraj njega stoji boca s desetak žličica šećera, nalikuje gašenju šibice dok gori garaža.

Kod napitaka je zato jednostavno postići najveći dobitak za zdravlje: konzumira se voda, mineralna voda, nezaslađeni čaj ili kava. Ako je alternativa litra običnog zaslađenog pića, onda i „zero“ verzija može biti sasvim razuman korak – osobito kod dijabetesa ili redukcije kalorija. Samo je ne treba potpuno koristiti kao zamjenu za vodu u novoj prehrambenoj religiji.

Kod kave i čaja može se postupno smanjivati količina šećera, koristiti mala količina intenzivnog sladila ili jednostavno prihvatiti činjenicu da kava ima okus kave. Okus se prilagođava; ono što je prvih nekoliko dana neugodno gorko nakon nekoliko tjedana može postati normalno.

Kod kolača je stvar ipak tehnički složenija. U izradi slastica šećer ne služi samo za slatkoću: on daje volumen, zadržava vlagu, utječe na teksturu, karamelizaciju i druge fizikalno-kemijske reakcije tijekom pečenja. Zamijeniti 200 grama šećera s nekoliko kapi intenzivnog sladila i očekivati isti biskvit završava tužnom fizikom, a ne gastronomskim nutricionizmom. Često je pametnije smanjiti količinu šećera za trećinu ili polovicu, po potrebi dio funkcije nadomjestiti drugim sastojcima i prihvatiti desert koji je manje sladak, umjesto laboratorijski rekonstruirati istu razinu slatkoće.

Pa što onda staviti umjesto šećera?

Odgovor ovisi o tome zašto ga se želi zamijeniti.

Ako je cilj mršavljenje, nekalorično sladilo može pomoći ako doista zamjenjuje kalorije koje se poslije ne pojedu negdje drugdje. Ali dugoročno je bolja strategija smanjivati potrebu za stalno slatkim okusom.

Ako je cilj regulacija glikemije u dijabetesu, zamjena šećera nekaloričnim sladilom može imati vrlo konkretnu korist, osobito u napicima. Tu „zero“ proizvod nije isto što i njegov šećerni ekvivalent.

Ako je cilj jednostavno zdravija prehrana, nema potrebe pretvoriti kuhinju u laboratorij za zamjenska sladila. Med, agava i kokosov šećer i dalje su uglavnom šećeri. Aspartam, sukraloza i stevia pri umjerenoj uporabi mogu biti korisni alati. Eritritol i ksilitol nisu dokazano kardiovaskularni otrovi, ali novi nalazi daju razlog da ih se ne konzumira kao da nemaju nikakav biološki učinak.

A ako je riječ o jednoj žličici šećera u dvije jutarnje kave kod zdrave osobe koja inače jede razumno? Možda uopće nije nužno organizirati interventnu skupinu Ujedinjenih naroda oko šećernice.

Jer između tvrdnje da je šećer otrov i ideje da ćemo ga bez posljedica zamijeniti nečim što je dvjesto puta slađe nalazi se ona manje atraktivna, ali mnogo bolje potkrijepljena mogućnost: naviknuti se na manje slatko.

To je, pomalo ironično, jedina zamjena za šećer koja nema ni kalorije, ni E-broj, ni prihvatljivi dnevni unos, ni novu studiju koja će nas za tri godine iznenaditi novim, još gorčim rezultatima.

Literatura

1. World Health Organization. Use of non-sugar sweeteners: WHO guideline (2023).
2. World Health Organization. Healthy diet – preporuke o slobodnim šećerima i nesaharidnim sladilima.
3. American Diabetes Association Professional Practice Committee. 5. Facilitating Positive Health Behaviors and Well-being to Improve Health Outcomes: Standards of Care in Diabetes. Diabetes Care 2026.
4. IARC / JECFA. Aspartame hazard and risk assessment results released (2023).
5. Witkowski M, Nemet I et al. The artificial sweetener erythritol and cardiovascular event risk. Nature Medicine 2023.
6. Mennella JA, Bobowski NK. The sweetness and bitterness of childhood: Insights from basic research on taste preferences. Physiology & Behavior 2015.

_{Igor „Doc“ Berecki je penzić iz Osijeka. Pobornik teorijske i praktične primjene znanosti temeljene na dokazima, nakon pedijatrijsko-intenzivističke karijere bavi se pisanjem znanstveno-popularnih tekstova, crtkanjem računalnih i old-school grafika i dizajna, zbrinjavanjem pasa i mačaka, fejsbučkim blogiranjem o životnim neistinama i medicinskim istinama, kuhanjem upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivim sviranjem bluesa.}