Mario Draghi, bivši predsjednik Europske središnje banke (ESB) i bivši talijanski premijer, u komentaru za Financial Times tvrdi da se europski izbori oko umjetne inteligencije svode na jedno područje u kojem kontinent još može ostati suveren: vlastite podatke. Tekst je izravan nastavak njegova utjecajnog izvješća o konkurentnosti iz 2024., ovaj put sužen na infrastrukturu koja AI uopće čini mogućom.

Autor težine kakvu Bruxelles rijetko ignorira

Draghi u europsku raspravu ne ulazi kao tek jedan glas političara kakvih u europskoj birokraciji ima na stotine, a koji često komentiraju digitalnu suverenost. Kao čovjek koji je 2012. najavom da će ESB učiniti sve što bude potrebno zaustavio raspad eurozone, a potom kao premijer vodio Italiju kroz pandemiju, stekao je autoritet kakav malo tko u Uniji ima. Njegovo izvješće o budućnosti europske konkurentnosti iz rujna 2024. postalo je referentni dokument aktualne Europske komisije: upozorilo je na "sporu agoniju" ako se smjer ne promijeni i zatražilo godišnja ulaganja od 750 do 800 milijardi eura, otprilike 4 do 5 posto bruto domaćeg proizvoda. Okosnica je bila zaostajanje u tehnologiji i inovacijama za Sjedinjenim Državama i Kinom, uz kritiku vlastite regulacije, pri čemu su Akt o umjetnoj inteligenciji i GDPR)opisani kao oblik samosabotaže.

Godinu poslije, na konferenciji u rujnu 2025., ocjena je bila da je provedba prespora: od više od tristotinjak preporuka ostvaren je tek manji dio, a ranjivosti su se produbile. Tada je otvoreno pozvao i na suspenziju europskih pravila o umjetnoj inteligenciji. Novi tekst pripada istoj liniji razmišljanja, samo usmjeren na jedno pitanje.

Tri cilja koja se sudaraju

Draghi polazi od toga da Europa istodobno želi tri stvari: rast koji financira njezin socijalni model i nove izdatke za obranu i energetiku, suverenitet koji joj dopušta da gospodarstvo uređuje prema vlastitim vrijednostima, te rast bez nejednakosti i ekološke štete. Umjetna inteligencija, tvrdi, dodiruje sva tri cilja odjednom. Prema scenarijima ESB-a na koje se poziva, brza primjena AI dodala bi 0,3 do 0,4 postotna boda godišnje rastu ukupne faktorske produktivnosti, koji je od 2022. praktički nula. Istovremeno se produktivni jaz između eurozone i SAD-a proširio s devet dolara na sat 2018. na dvadeset i jedan dolar 2025.

Problem je što rast kroz AI ulazi u sukob sa suverenitetom: Europa kontrolira tek mali dio lanca vrijednosti. Kad gospodarstvo jednom počne raditi na toj tehnologiji, tvrdi Draghi, biti odsječen od nje bilo bi slično isključenju iz američkog financijskog sustava, s katastrofalnim posljedicama. Odnos Europe i SAD-a, dodaje, nije poput odnosa Teksasa i Kalifornije: zamisliva je buduća američka administracija koja pristup najnaprednijim modelima uvjetuje promjenama europskih digitalnih pravila ili poreza, kao i Kina koja licencije za svoje modele otvorenih težina koristi kao polugu u trgovinskom sporu.

Podaci kao posljednje uporište suvereniteta

Prostor za europski suverenitet u AI, priznaje Draghi, uzak je. Europski laboratoriji financijski ne mogu pratiti američke i kineske konkurente, a proizvodnja najnaprednijih čipova daleko zaostaje. Jedino područje u kojem Europa još može biti suverena, a koje ujedno nosi najveći potencijal za rast, jesu podaci. Kontinent raspolaže desetljećima javnih zdravstvenih zapisa i statistike te dubokim slojem strojno čitljivih industrijskih podataka iz visoko automatizirane proizvodnje. Procjene Komisije podatkovnu ekonomiju do 2030. vide na više od 800 milijardi eura, odnosno preko 5 posto BDP-a. Da bi ta vrijednost bila iskorištena, podaci se moraju pohranjivati i obrađivati pod europskom kontrolom, što znači velike podatkovne centre za umjetnu inteligenciju.

Problem nije previše, nego premalo podatkovnih centara

Rasprava o prekomjernoj gradnji podatkovnih centara američka je tema, a europski je problem obrnut, tvrdi autor. Europska unija danas drži manje od 5 posto svjetskih kapaciteta za obradu podataka, naspram 75 posto u SAD-u. Čak i za obične podatkovne centre procijenjeni jaz između potražnje i instalirane ponude iznosi oko 3 gigavata, otprilike četvrtinu postojećih kapaciteta, a do 2030. mogao bi narasti na 14 gigavata.

Kako suverenitet bude dobivao na težini, taj će manjak, tvrdi, sve više smetati. Najosjetljiviji podaci morat će ostati na europskom tlu i pod europskom kontrolom, što je i višerazinski pristup koji Komisija predlaže u Aktu o razvoju oblaka i umjetne inteligencije. Ako se jaz ne popuni, slijede dva rizika: europske tvrtke neće primijeniti AI jer podatke ne mogu zadržati u Europi, ili će računalna snaga ostati skupa i usporiti primjenu. Kao ilustraciju Draghi navodi da Amazon za svoj suvereni oblak u Njemačkoj naplaćuje 15 posto više nego za standardnu uslugu.

Zašto Europa ne gradi i što Draghi predlaže

Dio odgovora leži u ograničenjima ponude. Podatkovni centar u SAD-u gradi se 24 mjeseca, u Njemačkoj 42, zbog sporijih dozvola i priključaka na mrežu. Skuplja struja gradnju i pogon u dijelovima Europe čini dvostruko skupljima nego u Kini, no postoje iznimke: centar u Švedskoj tek je desetak posto skuplji od kineskog.

Glavna je prepreka, međutim, rascjepkana potražnja. Ulagači kapital daju samo uz čvrste ugovore o otkupu kapaciteta, a u SAD-u ih osiguravaju hiperskaleri i vodeći laboratoriji. U Europi je potražnja razlivena na milijune tvrtki koje snagu kupuju iz godine u godinu, pa operateri takozvanih neoblaka, podatkovnih centara namijenjenih AI radnim opterećenjima, poput Nscalea, većinu kapaciteta prodaju američkim kupcima. Draghijev je recept stvoriti velike kupce po dizajnu: da najveće europske tvrtke udruže srednje velike obveze u ugovore dovoljno velike da se protiv njih može zaduživati. Model već postoji, navodi, u obliku konzorcija ASML-a, Capgeminija i Amadeusa koji su se obvezali na višegodišnju kupnju Mistralovih europskih računalnih jedinica, čime bi se do 2030. pokrio jedan gigavat kapaciteta.

Umjetna inteligencija bez nove tehnološke vlastele

Na kraju Draghi adresira najdublji strah: da se novostečeno bogatstvo i moć predaje novoj tehnološkoj oligarhiji. Njegov je protuargument da potražnja udružena kroz mnoštvo konzorcija na tržište pušta više pružatelja, konkurencija sprječava koncentraciju dobiti, a progresivno oporezivanje osiguralo bi da korist osjeti i ostatak društva. Zaključak je uredno optimističan na način koji njegovi raniji tekstovi rijetko dopuštaju: Europa, tvrdi, ne mora birati između rasta, suvereniteta i vlastitih vrijednosti, nego može imati umjetnu inteligenciju bez oligarha. Isti taj kontinent, po njegovoj ocjeni od prije godinu dana, ne uspijeva provesti ni ono što je već dogovorio, pa mjerilo za ovaj prijedlog neće biti njegova unutarnja logika, nego brzina provedbe.