Bakterije štite od korozije u morskoj vodi
Zaštita protiv korozije je važna – ali malo učinkovita. Pa kad je tako, što mislite o zaštitnom sloju protiv korozije koji se sam obnavlja, jer je živ: riječ je o sinergiji više vrsta bakterija
Riječ „bakterija“ ima ružan prizvuk. Takav, ružan prizvuk ima, rekao bih, još od 17. stoljeća kada je Anton van Leeuvenhoek bio pokazao dvjema gospođicama „crve u octu“ – nakon čega su se one zaklele da više nikad neće jesti ništa s octom. Još su na gori glas bakterije došle kada su, u 19. stoljeću, Louis Pasteur i njegov njemački kolega Robert Koch u bakterijama pronašli korijen sviju zala, tj. uzročnike svih bolesti (viruse ćemo načas zanemariti). Imena bakterija poput Pasteurella pestis, Mycobacterium tuberculosis, Bacillus anthracis i Clostridium tetani ne samo da asociraju nego izravno upućuju na imena bolesti koje izazivaju. Zašto je to tako? To je zato što je svijet mikroba najprije zainteresirao liječnike, medicinare, a tek onda biologe i znanstvenike koji se bave drugim znanostima. A mikrobi su i te kako korisni, jer bez njih je teško zamisliti bilo što živo, a često i neživo.
Kako bilo da bilo, prva asocijacija na riječ „bakterija“ je bolest, smrt, trulež, smrad, propadanje. Stoga sam se nemalo začudio kada sam u časopisu Cell Reports Physical Science pronašao znanstveni rad izraelskih istraživača „Synthetic bacterial communities as synergistic anticorrosion agents“. Bakterije i korozija? Bakterije koje uzimaju kisik iz sulfata prevodeći (reducirajući) ih u sulfide poznate su uzročnice korozije, pa kako to da bakterije mogu činiti upravo obratno, štititi od korozije?
Ono što o koroziji treba znati je da je to u biti elektrokemijski proces koji se temelji na oksidaciji metala i redukciji kisika. Stavimo li željenu ploču u vodu, željezo će se reducirati (Fe → Fe3+ + 3e-) te će njegovi ioni, spajajući se s vodom, stvarati sloj željezova(III) oksihidroksida, FeO(OH), što je kemijski naziv za hrđu. U reakciji nastaju slobodni elektroni (e-) i vodikovi ioni (H+) koji reagiraju s kisikom (O2), kojeg uvijek ima otopljenog u vodi: O2 + 4H+ + 4e- → 2H2O. Kako spriječiti koroziju? Najjednostavnije tako da se ne da ni vodi ni kisiku ne da da dođu do željeza. Drugim riječima, metal treba zaštititi slojem nepropusnim za vodu i kisik. A o takvom se sloju upravo ovdje radi.
Glavni junak naše priče zove se Bacillus subtilis, možda najpoznatija bakterija, izuzmemo li, naravno, svima poznatu E. coli. Taj bezopasni mikrob nalazimo svugdje u prirodi, a što je u kontekstu spomenutog rada najvažnije, on na površini metala stvara zaštitni sloj koji se poglavito sastoji od gama-poli(glutaminske kiseline), γ-pGA. To je polimer koji se – osim čvrstoćom i ljepljivošću – odlikuje slobodnim karboksilnim skupinama (-COOH). Te skupine su u prirodnom okolišu, tj. pri prirodnoj kiselosti morske vode ionizirane (-COO-), pa za sebe vežu kalcijeve (Ca2+) i magnezijeve (Mg2+) ione.
Drugi junak naše priče zove se Vibrio. To međutim nije jedan junak, jer je Vibrio ime roda kojem pripadaju mnoge bakterije. Neke od njih žive u morskoj vodi, pa je upravo ta činjenica potakla autore spomenutog članka da naprave umjetnu životnu zajednicu (syntetic consortium) ta dva organizma ili, bolje rečeno, bakterije B. subtilis sa šest vrsta morskih bakterija roda Vibrio. Napravili su dvije kombinacije, Syn 1 i Syn 2, u kojima su upotrijebili različite vrste i sojeve bakterija Vibrio sp. – i evo što su dobili.

Nakon nanošenja kulture oba mikroorganizma na pločicu od ugljičnog čelika ili crnog čelika (black iron), uronili su je u morsku vodu te je pustili da u njoj stoji 24 sata. Na nezaštićenoj su se pločici vidjeli tragovi hrđe, čega nije bilo na zaštićenim pločicama (Syn 1 i Syn 2). Još je veći dokaz pružila vaga, naime mjerenje gubitka mase uslijed korozije. Elektronski je pak mikroskop jasno pokazao stvaranje zaštitnog sloja, a još više metoda EDS (energy-dispersive X-ray spectra) jer je pokazala raspored kemijskih elemenata na površini pločice. Iz rezultata te rendgenske analize se vidjelo da je nastao sloj netopljivih soli koji je bio homogeniji pri zaštiti kombinacijom mikroba Syn 2 nego kombinacijom Syn 1. Isto je ustanovljeno mjerenjem električnog otpora površine pločice.

Što se zapravo dogodilo pokazala je analiza gena i metabolizma mikroba koji su sudjelovali u zaštiti od korozije. B. subtilis daje zaštitni polimer, a Vibrio sp. iz morske vode ga potiču da izlučuje ureazu. Taj enzim katalizira raspadanje mokraćevine (uree) na amonijak, a amonijak pak potpomaže taloženje kalcija i magnezija. Rezultat združenog rada, sinergizma mikroorganizma je čvrsta zaštitna prevlaka koja se sastoji od niti biopolimera γ-pGA u koja su upletena zrnca kalcijeva karbonata (s nešto magnezijeva karbonata) u obliku minerala kalcita ili aragonita, ovisno o temperaturi morske vode. Takve strukture izgrađuju ljušture školjkaša.

Što na kraju reći? Kombinacija dviju vrsta mikroorganizama pokazala se izvrsnom za zaštitu od korozije, tim više što su njihove kolonije otporne na oksidativni stres, pa se stoga može očekivati da će kolonija bakterija preživjeti i tamo gdje voda nije posve čista. Prednost nove metode borbe protiv korozije je i činjenica da je zaštitni sloj živ, da se sam obnavlja, bez potrebe za stalnim premazivanjem. I još nešto: mikroorganizmi koji čine životnu zajednicu za obranu od korozije posve su neopasni za ljudsko zdravlje i (morski) okoliš.

Nenad Raos, rođen u Zagrebu 1951., je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, od 2017. u mirovini. Autor je oko 200 znanstvenih i stručnih radova iz područja teorijske i bioanogranske kemije te povijesti i filozofije znanosti. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Sada piše za Čovjek i svemir te za mrežne stranice Panopticum i, naravno, Bug online. Autor je 16 znanstveno-popularnih knjiga, a uskoro mu izlazi još jedna: „Zelena goriva budućnosti“.