Plaćate 2 Gbps, a dobivate 940 Mbps: zašto vaš brzi internet ne radi punom brzinom
Brzine od 2 Gbps stižu u domove, ali nailaze na zid gigabitnih priključaka i uskih grla u lokalnoj mreži. Što vam doista treba za punih 2 Gbps i zašto većina korisnika plaća kapacitet koji fizički nema kamo potrošiti?
Nakon desetljeća životarenja na bakrenoj parici i asimetričnim kabelskim vezama, uvođenje optičke infrastrukture XGS-PON i nadogradnja kabelskih mreža otvorili su vrata brzinama koje su donedavno bile rezervirane isključivo za podatkovne centre. Dva od tri vodeća domaća operatera u redovnoj komercijalnoj ponudi za privatne korisnike nude pakete s brzinama do 2 Gbps.
Za korisnika koji pamti spajanje putem dial-upa ili čekanje da se MP3 datoteka preuzme preko ISDN-a, mogućnost povlačenja 250 megabajta u sekundi zvuči impresivno. No kada se ugase marketinški reflektori i prođe početni entuzijazam nakon prvog pokretanja Speedtesta, otvara se jednostavno tehničko i ekonomsko pitanje: što prosječno kućanstvo zapravo radi s dva gigabita u sekundi?
Što zapravo nude domaći operateri?
Na hrvatskom tržištu brzine od 2 Gbps privatnim korisnicima nude dva operatera. Telemach ih nudi na vlastitoj optičkoj mreži XGS-PON, kroz paket 2 Gige, odnosno Opciju 2 Gige kao nadogradnju postojećeg paketa. A1 Hrvatska ima Giga NET, zaseban paket s downloadom do 2 Gbps, dostupan i na optičkoj i na kabelskoj mreži. Hrvatski Telekom zasad staje na 1 Gbit/s u downloadu i 500 Mbit/s u uploadu.
Hardverska zamka operaterske opreme
Modemi koje operateri isporučuju uz ove pakete u pravilu imaju samo jedan multigigabitni port, najčešće od 2,5 GbE, dok su ostali obični gigabitni. A1 na kabelskoj mreži, primjerice, daje FRITZ!Box 6660 Cable s jednim portom od 2,5 GbE i četiri gigabitna. To znači da bez kupnje vlastitog switcha od 2,5 Gbps korisnik može spojiti samo jedno računalo koje će pojedinačno povući više od gigabita. Ostali žičani uređaji ograničeni su na gigabit svaki za sebe, iako zajedno i dalje mogu iskoristiti puni kapacitet veze.
Koje računalo uopće može iskoristiti taj port od 2,5 GbE?
Čak i kad spojite računalo u taj jedini multigigabitni port na routeru, punu brzinu možete izvući samo ako mrežna kartica u računalu nije obična gigabitna. U praksi to znači:
Novija stolna računala (matične ploče srednjeg i višeg ranga):
Većina novijih matičnih ploča s AMD-ovim (B650, X670/X870) i Intelovim (B760, Z790/Z890) čipsetima dolazi s mrežnim kontrolerom od 2,5 GbE (najčešće Intel I225-V/I226-V ili Realtek RTL8125). Taj kontroler nije dio čipseta, nego ga odabire proizvođač ploče, pa i jeftiniji modeli s istim čipsetom mogu imati samo gigabitni port. Zato treba provjeriti specifikacije konkretne ploče.
Najnovije ploče, osobito one višeg ranga, sve češće dolaze i s portovima od 5 ili 10 GbE. Starije ili uredske matične ploče u pravilu imaju običan gigabitni port.
Kompaktna računala i radne stanice:
Apple Mac Studio (tvornički s 10 GbE) i Mac mini (uz opciju 10 GbE) bez problema rade na 2,5, 5 ili 10 Gbps.
Noviji gaming mini PC-jevi (npr. Minisforum, ASUS ROG NUC) često imaju jedan ili dva integrirana porta od 2,5 GbE.
Prijenosna računala:
Mnogi laptopi i dalje imaju ugrađen Ethernet (RJ45). Većina igraćih modela ima ga već godinama, i to u izvedbi od 2,5 GbE, dok kod ostalih treba provjeriti je li port gigabitni ili multigigabitni.
Bez Etherneta su ponajprije MacBookovi i dio ultratankih modela. Za njih je nužan adapter USB-C/Thunderbolt na 2,5 GbE (cijena oko 25–40 €).
Naknadna nadogradnja postojećeg stolnog PC-ja
Za nekoliko desetaka eura može se ugraditi PCIe mrežna kartica od 2,5 GbE, što je najjednostavniji i najjeftiniji način da se starije stolno računalo osposobi za punu brzinu. Dovoljni su slobodan utor PCIe x1 i matična ploča s PCIe 2.0, što znači gotovo svako računalo iz posljednjih petnaestak godina.
Usko grlo iza operaterskog modema
Glavni paradoks multigigabitnog interneta u kućanstvima leži u jednostavnoj hardverskoj činjenici: velika većina korisničkih uređaja tu brzinu pojedinačno ne može ni registrirati, a kamoli iskoristiti.
Gotovo svako prosječno stolno računalo, mrežni disk (NAS), pametni televizor i aktualne igraće konzole (uključujući PlayStation 5 i Xbox Series X) opremljeni su standardnim gigabitnim mrežnim sučeljem. Fizički i protokolarni limit takvog porta u praksi iznosi oko 940 Mbps.
Ako operater u vaš stan dovede 2 Gbps, a vi spojite računalo u standardni priključak na routeru, to će računalo dobiti točno onoliko koliko port može propustiti, a to je manje od polovice onoga što plaćate.
Bežična mreža priča je za sebe. Na udaljenijim uređajima, kroz pregradne zidove i uz smetnje susjednih mreža, bežični prijenos u stvarnom stanu obično ostaje na nekoliko stotina megabita. U dobrim uvjetima, blizu routera i s kanalima širine 160 MHz, Wi-Fi 6 i Wi-Fi 6E mogu prijeći 1 Gbps. Wi-Fi 7 s kanalima od 320 MHz u pojasu od 6 GHz može prijeći i 2 Gbps. Za to, međutim, i router i klijentski uređaj moraju podržavati iste mogućnosti, a operateri uz ove pakete isporučuju Wi-Fi 6 routere.
Obitelji koje „zagušuju mrežu": mit s pola istine
Kada operateri opravdavaju uvođenje paketa od 2 Gbps za privatne korisnike, uobičajeni prodajni argument glasi: „To je idealno za kućanstva s puno istovremeno spojenih uređaja." Kad pogledamo koliko prometa stvarni potrošači doista troše, ta teorija drži vodu samo djelomično:
Netflix ili YouTube 4K stream: koristi dinamički bitrate koji rijetko prelazi 15 do 25 Mbps. Četiri člana obitelji koji u isto vrijeme u različitim sobama gledaju zasebne 4K filmove zajedno troše najviše 100 Mbps. To je jedva pet posto kapaciteta dvogigabitne veze.
Online gaming: mrežni kod modernih igara ne treba veliku širinu pojasa. Igre traže stabilnost i nisku latenciju (ping), a podatkovni paketi mjere se u kilobajtima. Na neopterećenoj vezi veća propusnost sama po sebi neće smanjiti ping. No ako netko drugi u kućanstvu u isto vrijeme zasiti vezu velikim preuzimanjem ili slanjem, latencija može naglo porasti (tzv. bufferbloat). Tada pomažu i veća propusnost i router s dobrim upravljanjem prometom (QoS/SQM).
Rad od kuće i videopozivi: Zoom, Teams ili Google Meet u punoj rezoluciji troše skromnih 3 do 5 Mbps uploada i downloada.
Sve uobičajene digitalne aktivnosti modernog četveročlanog kućanstva zbrojene rijetko prijeđu 150 Mbps kontinuiranog opterećenja. Slika se mijenja kad netko krene preuzimati igru, sinkronizirati velike datoteke s oblakom, slati video ili pokrene torrent. Tada jedan uređaj može zauzeti cijelu gigabitnu vezu.
Tu je i stvarni argument za 2 Gbps. Nekoliko uređaja s običnim gigabitnim priključcima može istodobno, svaki do ~940 Mbps, zbrojno prijeći gigabit i iskoristiti dvogigabitnu vezu, bez ijedne multigigabitne kartice u kući. Pitanje zato nije samo može li jedan uređaj povući 2 Gbps, nego koliko često u kućanstvu istodobno teče više velikih prijenosa.
Druga strana žice: poslužitelji, procesori i diskovi
Za pojedinačni uređaj razlika između 1 Gbps i 2 Gbps najvidljivija je pri preuzimanju golemih datoteka, prvenstveno modernih videoigara od 100 do 150 GB na servisima poput Steama, Epic Games Storea ili Battle.neta.
Ni tu brzina ne ovisi samo o vašoj vezi. Distribucijske mreže (CDN) i poslužitelji digitalnih trgovina opterećeni su različito, ovisno o dobu dana i čvoru s kojeg se preuzima, pa ista igra jednom stiže punom brzinom, a drugi put osjetno sporije. Veliki CDN-ovi nisu nužno ograničeni ispod gigabita po korisniku, a na dobrim vezama mogu isporučiti i znatno više. Dvogigabitna veza jamči samo to da usko grlo neće biti na vašem priključku.
Osim toga, igre se preuzimaju u komprimiranom obliku, a klijent ih mora u stvarnom vremenu raspakirati i zapisati na disk. Hoće li pritom usko grlo postati procesor ili disk, ovisi o konkretnom procesoru, algoritmu kompresije, igri i pohrani. Moderni višejezgreni procesor sa SSD-om uglavnom će pratiti 2 Gbps, dok starije računalo ili mehanički HDD lako postaju ograničenje.
Racionalna granica protiv marketinškog poziva
Izgradnja optičke mreže i prelazak na XGS-PON nesumnjivo su strateški važan iskorak za telekomunikacijsku infrastrukturu u Hrvatskoj. Optika nije podložna elektromagnetskim smetnjama, ima nižu i stabilniju latenciju i znatno veće brzine uploada, čime je problem sporog slanja podataka praktički riješen. Ipak, granica između stvarne potrebe i pukog marketinga negdje se mora povući. Za veliku većinu privatnih korisnika ta se granica nalazi na 300 do 500 Mbps, dok je 1 Gbps već solidan zalog za budućnost.
Dva gigabita imaju smisla u kućanstvima u kojima se često istodobno preuzimaju ili šalju velike količine podataka te kod entuzijasta spremnih nadograditi kućnu mrežu.
Za prosječno kućanstvo kupnja paketa od 2 Gbps danas je ipak nalik kupnji sportskog automobila za gradsku vožnju: lijepo izgleda na ugovoru i Speedtestu, ali većinu vremena plaćate kapacitet koji vaše digitalne navike ne troše.