O jugoslavenskom se filmu u pravilu priča kroz istu selektorsku leću: ratni spektakli, nekoliko „obaveznih” naslova koje recikliraju anglofone liste i, dakako, Tko to tamo peva (1980) ili Maratonci trče počasni krug (1982). Uključivo sa spomenutim (kvalitetnim) naslovima, u tom se paketu uredno vrte isti filmovi, od monumentalnih epopeja do par udžbeničkih primjera crnog vala, kao da cijelu kinematografiju možemo svesti na desetak DVD-a.

Umjesto popisa „najboljih jugoslavenskih filmova“, koji se uglavnom vrte oko istih naslova, ova lista okrenuta je prema kvalitetnim, a često zanemarenim ostvarenjima koja rijetko ulaze u globalne preglede filmova. Bit će tu svega: od fatalističke priče o sudaru, preko modernističke elegije o tijelu, vremenu i ljubavi, pa sve do zagrebačke krimi-fantazije u kojoj statistika postaje proročanstvo. Drugim riječima, ovo je lista zaboravljenih dragulja jugoslavenskog filma. Barem kad je riječ o člancima na engleskom.

H-8 (1958)

„Udarca se zapravo najmanje sjećam. U glavi mi je ostalo ono poslije. Panika, zapomaganje, bili smo blokirani s cijele desne strane i nismo mogli izaći. Razbijali smo prozore s lijeve strane i tako se izvlačili. Stariji su ljudi teško izlazili, nisu imali snage. A onda su došli i hitna, policija… Uglavnom, do danas se ne zna tko je prouzročio tu nesreću. Ja ništa nisam vidio, a neki su putnici tvrdili da su vidjeli automobil s dugim svjetlima koji nam je dolazio ususret. Zaslijepio je vozača i pobjegao s mjesta nesreće. Registarske oznake počinjale su s H-8…”

Sudar kamiona i autobusa, jedne kišovite noći, rezultirat će pogibijom dijela putnika autobusa. Veliku prometnu nesreću skrivio je automobil, a preživjeli svjedoci prisjetit će se samo dijela registarske oznake automobila – H-8. Dosad spomenuto nije fikcija, već stvarna fatalna nesreća koju je 14. kolovoza 1957. godine prouzrokovao nepoznati vozač automobila, tridesetak kilometara od Zagreba, kod sela Ježeva, na autoputu Zagreb – Beograd. Zvonimir Berković, Tomislav Butorac i Nikola Tanhofer osmislili su priču prema tom događaju, pritom izmislivši likove putnika. Tanhofer, inače vrsni snimatelj (i utemeljitelj studija snimanja na ADU), je ujedno i režirao H-8, film koji ga je afirmirao kao vrsnog redatelja.

Prema izboru kritičara (njih 24; anketa časopisa Hollywood – br. 50/1999), film je stavljen na drugo mjesto najboljih hrvatskih filmova svih vremena, odmah ispod Tko pjeva zlo ne misli (1970). Na trećem je mjestu Rondo (1966).

Rondo (1966)

Najuspjeliji film Zvonimira Berkovića koji je kao princip filmske strukture preuzeo glazbeni oblik ronda, višestruko je nagrađivan te je (prema Škrabalu) jedan od rijetkih domaćih filmova koji su se prikazivali u kino-dvoranama više europskih zemalja.

Umjetnik Feđa živi u potkrovlju sa svojom suprugom Nedom, dok sudac Mladen, sofisticiran i povučen, redovito dolazi nedjeljom popodne kod njih kako bi igrao šah s Feđom. Tijekom tih rituala, između Nede i Mladena polako se razvijaju ljubavni osjećaji – ona je nezadovoljna svojom situacijom (osjeća se inferiorno u braku s Feđom koji ne želi dijete) i privlači je Mladenova hladna elegancija. Suočeni s rastućem tenzijama, ritual nedjeljnog susreta i igre šaha postaju simbolički prostor u kojem se likovi igraju i vlastitim emocijama, a ne samo šahovskim figurama.

Sjećaš li se Dolly Bell? (1981)

Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem.

Sjećaš li se Dolly Bell? prvi je cjelovečernji film Emira Kusturice, nastao prema scenariju Abdulaha Sidrana, smješten u sarajevska predgrađa šezdesetih godina. Pratimo tinejdžera Dinu, hipnotizera-amatera koji dane provodi s društvom, između lokalnog kina, omladinskog centra i skučenog stana u kojem dominira boležljiv, ali autoritaran otac – komunist koji svakodnevicu pretvara u partijsku sjednicu. Dino biva uvučen u sitni kriminal: dobiva zadatak da sakrije mladu prostitutku Dolly Bell na tavan te se u nju i zaljubljuje, u trenutku kada se svijet oko njega mijenja i pritom razotkriva svoje „pukotine”.

Film je istovremeno dirljiva priča o odrastanju i prodoran portret socijalističke svakodnevice: u njemu se sudaraju nostalgija, humor, sitne prijevare i velika razočaranja, uz puno glazbe, pučkih rituala i malih „kućnih katastrofa”. Za razliku od kasnijeg Kusturičinog razuzdanog „magičnog realizma”, u Sjećaš li se Dolly Bell? fokus je na likovima i njihovim snovima.

Breza (1967)

Film legendarnog Ante Babaje, snimljen prema Kolarovim novelama Breza i Ženidba Imbre Futača, smješten je u siromašno selo u kojem seoska svakodnevica melje sve što je krhko i „drugačije”. U središtu je Janica, nježna i boležljiva djevojka koja se od ostalih žena u selu izdvaja „kao breza među bukvama” te se udaje za lugara Marka. Marko, odan prvenstveno krčmama, zavodi žene, nastavlja s navikama svog samačkog života i zanemaruje Janicu. Janica pobaci, sve teže radi i na kraju, iscrpljena bolešću i okolnostima, umire. U jednoj od najupečatljivijih završnica našeg filma, Marko gotovo bešćutno, odmah nakon sprovoda odlazi na svadbu, dok Joža, koji ju je istinski volio, jedini iskreno tuguje. Marko se potuče na svadbi, a u povratku, dok hoda šumom, nailazi na brezu i brizne u plač.

Babaja iz ove jednostavne fabule stvara slojevitu sliku ambijenta i mentaliteta, gotovo mitološku meditaciju o prolaznosti tijela, vremenu i brutalnosti seoskog života, oslanjajući se na poetske kadrove Tomislava Pintera koji je obogatio likovnu komponentu filma, prema Škrabalu, u duhu hrvatske slikarske naive. Valja napomenuti da se Breza spominje u listama kritičara (kao i većina ostalih filmova s liste), ali je, van nacionalno/regionalnog konteksta, zaboravljeni dragulj.

Lisice (1969)

Crni je val prvenstveno bio zastupljen u Srbiji gdje su i nastali vrhunski socijalno kritički filmovi šezdesetih godina prošlog stoljeća. Na ovim prostorima isti su bili zastupljeni u značajno manjoj mjeri, ali se među njima svakako ističe oštar film Krste Papića – Lisice – kojim se usudio propitivati temu, tj. sukob na relaciji Tito-Staljin, koji ne samo da je odredio buduću ulogu Jugoslavije u kontekstu Hladnog rata, već je i drastično promijenio sudbine određenih građana (za komično zadiranje u temu, tu je uvijek Balkanski špijun /1984/).

U vrijeme kad se lov na „informbiroovce” provodi kroz sela jednako temeljito kao i kroz partijske komitete, četrdesetogodišnji Ante ženi se s mnogo mlađom Višnjom; na svadbu dolazi kum Andrija, lokalni partijski prvoborac čija je riječ u selu „zakon”, ali i dvojica udbaša, Krešo i Ćazim, za koje svi znaju da su došli nekoga uhititi – samo se ne zna koga. Papić koristi jedan dan, jednu svadbu i ogoljeli „kamenjar” kao prostor u kojem se razotkrivaju paranoja, sitni interesi i brutalna hijerarhija moći.

Ritam zločina (1981)

Prema Hollywoodu (br. 89/2003) najbolji hrvatski debitantski film, Ritam zločina Zorana Tadića više je puta proglašen najboljim hrvatskim filmom osamdesetih te se (prema Škrabalu) smatra začetnikom novožanrovskog filma, orijentacije čije je glavno načelo promišljanje filmske estetike na način da su prioritet žanrovske odrednice pojedinog filma. Riječ je o Tadićevom dugometražnom prvijencu, snimljenom prema kriminalističkoj priči Pavla Pavličića Dobri duh Zagreba, u kojoj se statistika prošlih zločina koristi kao „proročanstvo” za one buduće.

I s tim ćemo klasikom osamdesetih i stati. Ovom popisu svakako bi godilo i dodati barem jedan film iz bogatog opusa Branka Bauera, kao i neke od filmova autora tzv. „praške škole”, te potencijalno (barem) jedan ratni film. Na ovakvim se popisima uvijek spominje Sutjeska (1973) ili (češće) Bitka na Neretvi (1969), a propušta se spomenuti, primjerice, Antuna Vrdoljaka, potencijalno ponajboljeg redatelja partizanskog filma ili radove kao što je to Ne okreći se sine (1956) Branka Bauera koji nadilazi šablonsku strukturu takvih filmova moralnom složenošću: iako formalno ratna priča, ima vrlo intiman pristup odnosu oca i sina, identitetu i prijelazu iz jednog sustava u drugi.

Što se komedija tiče, nezaobilazno su štivo Golikovi filmovi, a – naravno – ne treba zaboraviti niti u uvodu spomenuti crni val, odlične filmove poput Čovek nije tica (1965), Mlad i zdrav kao ruža (1971), W.R. Misterije organizma (1971), Rani radovi (1969) ili Skupljači perja (1967). No, to su već filmovi koji vrlo često završe na spomenutim listama anglofonih autora, a neke od njih čak je nanovo izdao i Criterion.

Izvor za pojedine informacije (gdje je navedeno): Škrabalo, Ivo, 2008., Hrvatska filmska povijest ukratko (1896-2006), Zagreb: HFS