Film

Star Wars: The Last Jedi

Hrvoje Mostarac nedjelja, 17. prosinca 2017. u 07:00

Premda je financijski uspjeh novog filma neupitan, Walt Disneyeva kupnja Lucasfilma pokazuje se kao oskvrnuće Star Wars sage, i to već prije trećeg filma u novoj trilogiji

Ako je Star Wars: Episode VII - The Force Awakens (2015) bio svojevrsni reboot Star Wars: Episode IV - A New Hope (1977), onda je Star Wars: Episode VIII - The Last Jedi (2017) isto u odnosu na Star Wars: Episode V - The Empire Strikes Back (1980), samo na zbunjen i nesuvisli način. Na čelu mu je redatelj Rian Johnson (Looper; Brick).

VII. epizoda koja nije izazvala oduševljenje barem je udarila temelje koje su VIII. i IX. epizoda trebale iskoristiti. Katastrofalni rezultat novog filma ne samo da uništava te temelje, već i potkopava potencijal IX. epizode, za čije se kormilo vraća J.J. Abrams, omraženi redatelj novih Star Trek filmova i te VII. epizode Star Warsa. Unatoč tome, pokazatelji predviđaju financijski uspjeh. Star Wars je film na koji se jednostavno ide, kakav god da bio, čemu svjedoči i Googleov upitnik gdje 90% ispitanika tvrdi da će ići gledati ovaj nastavak.

Nakon što Rey (Daisy Ridley) pronađe ostarjelog Lukea Skywalkera (Mark Hamill) na kraju prošlog filma, u novom pokušava kod njega započeti trening. U međuvremenu, pobunjenici pokušavaju preživjeti sukob s tzv. Prvim poretkom (First Order) i njihovim vođom Snokeom (Andy Serkis).

Visoka nota s kojom dosad najduži film iz franšize otpočinje u velikoj mjeri odmaže sljedećih sat ili više vremena filma čiji je sadržaj ionako najjednostavnije rečeno dosadan. Budžet koji iznosi nepotvrđenih 300 milijuna dolara vidljiv je u izvrsnim tehničkim aspektima filma. Ovi svoj vrhunac pronalaze u sceni nakon prve polovice filma od koje su prošli trnci i onima koji su se inatili odbacujući film već nakon prve polovice. Nimalo iznenađujuće, utjecaj bljeskovitog lažnog klimaksa u filmu bez srži nimalo ne mijenja ukupan dojam.

Privid pozitivnih oscilacija u filmu niskog intenziteta stvaraju tek ti trenuci prije mnogobrojnih lažnih krajeva i popratnih skokova s jednog cilja ka drugom. Ovi ne funkcioniraju kao plot twistovi jer prirodne suspenzije nevjerice nema, a voljna je nemoguća - bilo zbog načina na koji su skokovi izvedeni bilo zbog srozane cjeline koju film predstavlja. Naravno, sve je to popraćeno ponavljajućim instancama trivijalnih "moramo učiniti ovo da bismo mogli ono" čija upadljiva brojnost oduzima vremena koliko i jedna kvalitetna ekspozicija.

Sadržajna, karakterna i emocionalna pustopoljina manje je osjetna u drugoj polovici filma zahvaljujući progresivnoj interakciji u koju se upuštaju Rey i Kylo Ren (Adam Driver). Ona je ujedno i najbolji dio filma inače lišenog tradicionalno snažnih veza značajnih muških i ženskih likova. Lik Kyloa Rena, ali i gluma Adama Drivera iznenađujuće je dobra u paru s Rey, no sve prije i poslije toga samo podsjeća na činjenicu da je izbor glumca, ali i redateljsko usmjeravanje istog potpuno promašeno.

Promašaji vrijedni spomena su nesimpatična Laura Dern kao Vice Admiral Holdo, Kelly Marie Tran kao budalasto hrabra Rose Tico i Benicio Del Toro kao šifrant DJ čiji lik ispašta kao i cijeli film zbog nesuvislog sadržaja popraćenog beznačajnim potpričama. Izuzev Daisy Ridley (Rey) koja je žrtva priče i režije unatoč vidljivom trudu, ali i žrtva superiornije Felicity Jones (Jyn Erso) iz filma Rogue One (2016), ostali promašaji uključuju cijelu glumačku postavu.

Od nje se pokušao otrgnuti eventualno Oscar Isaac u ulozi Poea Damerona, koja je kao i drugi aspekti filma ograničena sve više prisutnom političkom korektnošću u filmovima. No, Poe barem dobija slabo primjetan nagovještaj potencijalne romanse, za razliku od Finna (John Boyega) kojeg produkcija baca s konja na magarca.

Čak i među negativnim kritikama Hamillov performans u ulozi Lukea Skywalkera izdvaja se kao jedna od svijetlih točaka. No takva percepcija govori više o tome na koliko je niske grane kompletna saga spala nego o njegovom performansu. Tek par kritičara primjećuje da uloga koja mu je dana nije ona primopredaje sile mlađim generacijama, već totalna degradacija prikazom ne samo oronulog i na trenutke čak i za publiku i za likove uvrjedljivog starca, već i potpuno stranog lika svima koji su voljeli mladog Skywalkera.

Richard Brody za The New Yorker spominje sjenu Ahileja u liku Lukea Skywalkera jer, pretpostavljam, Luke kao i Ahilej prepoznaje sukobe i odnose u moći u svjetovima u kojima žive onakvima kakvi stvarno jesu i ograđuju se na trenutak od njih. No, povuče li se cjelovita paralela ona nimalo ne odgovara Hamillu koji na ekranu nije otresit i samouvjeren, već prgav i pun sumnji. Uostalom, tko uistinu želi gledati Ahileja u izolaciji, a ne pred zidinama Troje?

U istom postotku kritičari prepoznaju jednu od ukupno tri scene vrijedne spomena kao ono što stvarno jest - psihološka kompozicija napravljena s predumišljajem da izazove određenu reakciju i dojam kod gledatelja. Naime, naša junakinja Rey (Daisy Ridley) biva ubačena u scenu sagrađenu na mehanizmima prethodno korištenima sa značajem u Inception (2010) i Harry Potter i Kamen mudraca (2001).

Drugi primjetni utjecaji su promjene perspektive likova koja vuče korijene iz Rashomona (1950), te atmosferična upotreba boje, koja je dobar pokušaj, no impresioniranost je utoliko umanjena ukoliko ste nedavno imali prilike svjedočiti onome što Blade Runner 2049 (2017) čini s bojama.

Psihološki segment s Rey dolazi kao melem za oči i mozak, kao nada koja na trenutak prekida prethodnih sat ili više vremena farse. I tu ništa ne bi bilo čudno da ista ima stvaran značaj za film kao cijelinu, umjesto toga, potencijal koji ona sadrži kasnije biva odbačen u istoj maniri kao i sama "sila".

Izlaganje ruglu simbola sile - od svjetlosnog mača i svetih tekstova pa do korijena Jedi vitezova i trivijalizacije sile koja se kroz jedan od monologa svodi gotovo na definiciju proste energije - mnoge je iz publike dovela do pitanja gledaju li kultnu sagu ili parodiju.

Dok je istina da živimo u vremenu kada je mnogima ponešto od tog humora delicija (pa i meni osobno), Kyle Smith za National Review pruža najbolji uvid kada kaže da iako je samoismijavanje legitimno, isto ne ide dalje od spaljivanja još nezrelog uroda kako bi si ugrijali ruke. Drugim riječima, ugrabi li produkcija jeftin smijeh ismijavanjem [desetljeća kultne] mitologije i moći koju ista sadrži, neće je više biti kad je budu trebali. Za sve postoji odgovarajuće mjesto, a svemir Star Warsa nije to mjesto.

I to je tek samo kad je sila u pitanju. Opći humor u Star Wars: The Last Jedi je upravo takav - poopćen. U tom smislu da su u Star Wars svemiru odjednom svi komičari. Od humanoidnih i nehumanoidnih vrsta do živina. Od živih bića, do stvari i pojmova. Od svemirske pegle i vimena koje ujedno predstavlja i world-building i karakterizaciju značajnog lika, do stand-up akta koji provuče pobunjenike kroz jedan od nepovoljnih plot pointa, te Mary Poppins u svemiru koja nenamjeravano ulazi u konkurenciju.

Humor je bio odlika i starog Star Warsa, no nikad u ovolikoj mjeri i toliko naprasito da prekida svaku šansu za uspostavljanje atmosfere i dubine. Već su i tada, u sagi čiji je humor bio izbalansiran konkretnom pričom, pojedini imali problema s Jar Jar Binksom. Danas, bili picajzle ili perfekcionisti, oni zazivaju tog istog Jar Jar Binksa kao i osjećaje koje su imali gledajući stari Star Wars.

Borba između dobra i zla koja je oslikavala Star Wars, kao i osjećaj svemirskog prostranstva koje ne podliježe moralu i zakonima našeg svijeta, scenaristički i sadržajno svedena je na patetičnu verziju jednog od prosječnijih aktova u Star Treku kojoj su suvremeni trendovi u humoru i etici komplementarni koliko i paraziti domaćinu.

Jedna od stavki koja odmah daje do znanja da se radi o filmu iz Star Wars franšize, a ne nasumičnom samostojećem filmu, su i kritike gledatelja - konkretno one negativne. Dok su uobičajene negativne kritike ispunjene rezigniranim degradiranjem kroz koju autor ne investira sebe, nemali broj negativnih kritika na Star Wars: The Last Jedi osobne su ispovijesti u kojima su zaprepašćenje, razočaranje, bijes i suze najčešći pojmovi.

Stoga osim uobičajenih cinika u čijem je diskursu fokus na iskvarenoj simbiozi produkcije i kritičara, te mašinerije koju predstavljaju, malo tko neće ostati u čudu na gotovo uniformirane pozitivne profesionalne kritike i prije i poslije premijere. Jesmo li gledali isti film?

Drago mi je i zbog bližnjih i zbog daljnjih koji su voljeli ovaj film, bez obzira na razlog, jer ih čini sretnima. No, samo ako su iskreni oko toga. Ja ću se osobno zahvaliti ovom filmu, ne zbog negativnog iskustva koje mi je pružio, već zato što će mi u budućnosti poslužiti kao izvrstan lakmus test u potrazi za iskrenim kritikama slobodnim od svake vrste utjecaja.

U međuvremenu, rat koji bi mogao biti interesantan nije toliko onaj u drugom i nadolazećem trećem filmu, koliko onaj između vidno podijeljene publike. Zgrabite kokice.