Distopijski film je, prema definiciji, uvijek donekle spekulativan i podrazumijeva ekstremnu dehumanizaciju, prisilnu kontrolu i društvenu nepravdu dok istovremeno upućuje kritiku aktualnim političkim i društvenim strukturama u stvarnosti. Bilo da se radi o gubitku humanosti ili individualnosti, pretjerano moćnim režimima, tehnološkoj kontroli ili ekološkoj katastrofi, filmske distopije se bave preživljavanjem u neprijateljskom svijetu.

Budući da se distopijska fikcija uvelike oslanja na detaljnu izgradnju vrlo specifičnog svijeta, ovi filmovi stvaraju nove diskurse vezane uz promjene u ljudskom stanju i civilizaciji kakvu poznajemo te uz koncept budućnosti, zbog čega se ovaj žanr nerijetko preklapa sa znanstvenom fantastikom. U središtu je uglavnom ljudska priroda, pa se distopijske priče mogu interpretirati i kao simbolični odrazi straha od budućnosti, upravo jer su im osnovni motivi utemeljeni na narušenim elemetima stvarnosti.

Distopija je žanr u kojem se, u različitim medijima, uvijek iznova mogu osmisliti neki novi degradirani svjetovi i narušeni društveni poretci, a mnogi su od ovih filmova utemeljeni na književnim predlošcima. Bilo da je riječ o političkom, društvenom ili tehnološkom kolapsu ili pak o individualnom preživljavanju u okrutnom svijetu, ovi su se filmovi u okviru žanra istaknuli kao vječni klasici.

Metropolis (Fritz Lang, 1927.)

Godina je 2000., a impozantnim Metropolisom vlada moćni industrijalac Joh Fredersen (Alfred Abel). Dok elitni društveni slojevi eksploatiraju robovski rad ljudi zatočenih u podzemlju, Fredersenov se sin Freder (Gustav Fröhlich) zaljubi u mladu Mariu (Brigitte Helm) koja se bori protiv nepravednog društvenog poretka.

Utemeljen na ekspresionističkim i futurističkim načelima, Metropolis je, prema riječima Fritza Langa, bio inspiriran njujorškim neboderima, a temelji se na književnom predlošku Langove tadašnje supruge Thee von Harbou. S budžetom koji ga je u ono vrijeme učinio najskupljim filmom u nijemom razdoblju, Metropolis se bavio dehumanizirajućom tehnologijom te motivima otuđenosti i ugrožene ljudskosti u urbanom i modernom svijetu. Impresivna futuristička scenografija i vizualni efekti služili su kao podloga za priču o klasnom sukobu i pomirenju te afirmaciji ljubavi kao temeljne vrijednosti, a Metropolis su učinile jednim od najimpresivnijih i najutjecajnijih filmova svjetske kinematografije.

Proces (The Trial, Orson Welles, 1962.)

Proces (The Trial) je intrigantna egzistencijalna drama s elementima trilera i fantastike u režiji Orsona Wellesa, a temelji se na istoimenom romanu češkog pisca Franza Kafke. U središtu radnje je Josef K. (Anthony Perkins), plahi bankovni službenik kojem jedno jutro policajci upadaju u stan te ga uhite bez konkretne optužbe. U procesu mu je dodijeljen grubi odvjetnik Albert Hastler, čiju ulogu tumači sam Welles, što Josefa dodatno ponuka da preispita svoj život i odnose te da, konačno, i sam posumnja u vlastitu nevinost.

Proces je, osim na pariškoj željezničkoj postaji Gare d´Orsay, velikim dijelom snimljen i u Zagrebu – na Velesajmu, pred katedralom i na savskom nasipu – te nešto manje u Dubrovniku. Iako scenografija sama po sebi nije distopijska, ona pridonosi atmosferi tjeskobe, izgubljenosti, neizvjesnosti i nemoći pojedinca pred totalitarnim sustavom.

Alphaville (Jean-Luc Godard, 1965.)

Ekscentrični spoj znanstvene fantastike, futurističke distopije i nadrealne poezije te Godardovo generalno izazivanje konvencija filmskog jezika učinili su Alphaville jednim od najnekonvencionalnijih filmova svih vremena. U središtu radnje je Lemmy Caution (Eddie Constantine), privatni detektiv koji u Ford Mustangu dolazi u Alphaville i pod krinkom novinara kreće u misiju kako bi ubio kreatora diktatorskog računalnog sustava Alphe 60, Profesora von Brauna (Howard Vernon).

Bez obzira na futuristički scenarij, Jean-Luc Godard nije koristio nikakve specijalne efekte, niti si ih je u ono vrijeme mogao priuštiti, nego je naprosto koristio one dijelove Pariza koje je osobno smatrao hladnim i nekarakternim. Osim što istražuje dinamiku između logike i imaginacije, Alphaville je na trenutke satirična, ali i romantična alegorija o društvu pod računalnom kontrolom u kojem su na meti ljubavnici, intelektualci i umjetnici, što ga i danas čini uvelike relevantnim.

Paklena naranča (A Clockwork Orange, Stanley Kubrick, 1971.)

Paklena naranča (A Clockwork Orange) je kultni distopijski film u režiji Stanleyja Kubricka, a snimljen je prema predlošku istoimenoga romana Anthonyja Burgessa. Radnja je smještena u budućnost kaotične Velike Britanije, a u njezinom je središtu Alex DeLarge, karizmatičan mladić, ali ujedno i buntovni delikvent te sociopat čiji lik utjelovljuje Malcolm McDowell. Zanimljiva je činjenica da je upravo on narator radnje i, premda očito psihotičan i nastran, na neobičan način postaje blizak publici.

Nakon što neplanirano počini teško ubojstvo, Alex DeLarge osuđen je na zatvorsku kaznu, a s ciljem da bude pušten na slobodu prepušta se psihologijskom eksperimentu nazvanom Ludovico treatment čija je svrha kod problematičnog pojedinca uništiti toleranciju nasilja te od njega stvoriti uzornog i moralnog čovjeka. Protagonist, premda strastveno teži izlječenju i ljudskosti izraženoj kroz empatiju i moral, postaje dehumaniziran i gotovo robotiziran projekt te žrtva vladajućeg režima koji s ciljem kontrole oduzima čovjekovo temeljno pravo na izbor.

THX1138 (George Lucas, 1971.)

Prije nego što je snimio Ratove zvijezda (Star Wars), debitirao je sa znanstveno-fantastičnim filmom THX 1138, minimalističkom vizijom budućnosti utemeljenoj na njegovom kratkom studentskom filmu Elektronski labirint: THX 1138 4EB (Electronic Labyrinth: THX 1138 4EB). Radnja je smještena u svijet koji se sastoji isključivo od tehnologije i hladne, bijele scenografije i u kojem su svi pod utjecajem droge, nose identične bijele odore, imaju obrijane glave i zabranjeno im je imati spolne odnose.

THX 1138 prikazuje hladan, dehumaniziran i paranoičan svijet, a odlikuju ga i usporen ritam te stilizirana scenografija. Film je također ostao zapamćen po spektakularnoj potjeri automobila kroz podzemni kompleks tunela, te je, premda isprva nije ostvario značajan kritički ni komercijalni uspjeh, s vremenom stekao svoju publiku i titulu klasika.

Pobješnjeli Max 2 (Mad Max 2, George Miller, 1981.)

Pobješnjeli Max (Mad Max) je, a ovo pritom vrijedi za gotovo sve nastavke, jedna od najboljih distopijskih filmskih franšiza ikad snimljenih, a potpisuje je George Miller. Ne dogodi se često da nastavak zasjeni originalni film, ali s Pobješnjelim Maxom 2 dogodilo se upravo to da je dugo vremena, osim sinonim za čitavu franšizu, bio i sinonim za postapokaliptični filmski žanr te jednu od najvećih distopijskih vizija budućnosti.

Radnjom smješten u postapokaliptičnom, pustinjskom krajoliku u kojem je najvrijednije dobro postao benzin, film prati Maxa (Mel Gibson) dok kao samotnjak preživljava u svijetu u kojem se pomahnitali barbari i bande odmetnika žele samo beskonačno voziti. Uz spektakularna vozila i potjere, akcijske i znanstveno-fantastične elemente, Mad Max si je osigurao počasno mjesto u okviru svjetske kinematografije i vjernu publiku za svaki novi nastavak.

Istrebljivač (Blade Runner, Ridley Scott, 1982.)

Godina je 2019., a Los Angeles se pretvorio u golemi distopijski megalopolis prepun divovskih neonskih natpisa i letećih vozila. Rick Deckard (Harrison Ford) je detektiv i osamljenik koji radi za posebnu policijsku organizaciju Blade Runner, čiji su djelatnici zaduženi za likvidiranje odmetnutih "replikanata", androida izgledom i ponašanjem posve identičnih ljudima, čije se kolonije formiraju na drugim planetima.

Utemeljen na romanu Do Androids Dream of Electric Sheep? autora Philipa K. Dicka, Istrebljivač je distopijska kritika kapitalizma koji je izmaknuo kontroli, ali i promišljanje o tome što nas čini ljudima. Futuristička, do tad neviđena, scenografija, specijalni efekti i melankolična sintesajzerska glazba učinili su Istrebljivač jedinstvenim i vizualno impresivnim iskustvom. Premda pri prvom prikazivanju nije doživio velik uspjeh, s vremenom je stekao status kultnog klasika, a danas smatra remek-djelom distopijske znanstvene fantastike.

Tisuću devetsto osamdeset četvrta (Nineteen Eighty-Four, Michael Radford, 1984.)

Tisuću devetsto osamdeset četvrta (1984) britanskog književnika Georgea Orwella je vodeći roman u žanru distopijske fikcije, a istoimeni film u režiji Michaela Radforda ujedno je i njegova druga filmska adaptacija (prva je snimljena 1956. i značajno se razlikuje od romana). Radnja je smještena u Londonu, glavnom gradu teritorija pod nazivom Zračna pista Jedan u totalitarnoj državi Oceaniji. Winston Smith (John Hurt) je birokratski službenik koji radi za Ministarstvo istine, a posao mu je neprestano prepravljati povijest u skladu sa strankom i njezinim sveprisutnim vođom Velikim Bratom.

Slobodno mišljenje i individualizam su zabranjeni, a čitavo je društvo pod neprestanim nadzorom, pa protagonist u tajnosti vodi dnevnik svojih privatnih misli. Dok vjerno prati svoj književni predložak, film prikazuje iznimno mračnu, sumornu i ispranu viziju budućnosti prožetu gubitkom ljudskosti u kojoj se svaki krivi korak kažnjava suočavanjem pojedinca s njegovim najgorim strahovima.

Brazil (Terry Gilliam, 1985.)

Možda najbolje opisan kao distopijska satira koja koristi elemente romana Franza Kafke, Georgea Orwella i Aldousa Huxleya, Brazil je ambiciozna kritika totalitarizma, birokracije i suvremene tehnologije spojena s elementima znanstvene fantastike i crne komedije. U središtu radnje je Sam Lowry (Jonathan Pryce) koji radi kao činovnik u ministarstvu totalitarne države. Pod teretom naizgled beskonačne administracije i neučinkovite tehnologije, Lowry radi kao bilježnik za gospodina Kurtzmanna (Ian Holm) dok održava ravnotežu između stroge i ambiciozne majke Ide (Katherine Helmond) i snova o idealnoj ženi.

Originalni radni naslov filma bio je 1984 1/2, ali kako je samo godinu dana ranije Orwellov roman adaptirao Michael Radford, a Terry Gilliam uz to nije imao dozvolu za njegovo korištenje, isti je vrlo brzo napušten. Brazil je s vremenom posao klasikom, posebno zbog duhovite kritike mehanizama totalitarnog režima, ekscentrične palete likova, impresivne scenografije i kompleksne priče.

Matrix (The Matrix, Lana i Lilly Wachowski, 1999.)

Thomas Anderson (Keanu Reeves) vodi dvostruki život – preko dana radi kao kompjuterski programer, a preko noći je izvanredni haker Neo. Nakon što ga kontaktira Morpheus, legendarni haker kojeg je vlada proglasila teroristom, Neo ima priliku saznati istinu o realnosti u kojoj živi i koju neprestano propituje da bi se konačno suočio sa simuliranom vizijom stvarnosti te sukobio s moćnim računalnim programima.

Matrix je jedan od najinovativnijih predstavnika cyberpunka, podžanra znanstvene fantastike te film koji je spojio elemente japanskog animea i hongkonških borilačkih filmova sa stiliziranim futurističkim svijetom. Osim po tome, ovo je remek djelo znanstvene fantastike zauvijek ostalo zapamćeno i prema efektu bullet timea – tehnici u kojoj se kamera kreće normalnom brzinom dok se radnja odvija u usporenom pokretu. Nakon što je kod publike i kritike ostvario veliki uspjeh, Matrix je dobio dva, doduše znatno lošija, premda i dalje solidna nastavka – The Matrix Reloaded i The Matrix Revolutions, a 2021. godine snimljen je The Matrix Resurrections.