Film

The Surfer: Nicolas Cage na valu traume

📷 Izvor: The Surfer/Youtube
Dunja Ivezić nedjelja, 18. svibnja 2025. u 19:00

U neobičnom trileru, smještenom u australskom obalnom gradu, ambiciozni surfer se suočava s traumom, mačizmom i nasiljem

U vrijeme kad u kinima svjedočimo nedostatku originalnih priča, filmovi koji svojim nepredvidljivim zapletima uspijevaju iznenaditi publiku se posebno ističu i kao oni koji bi gledateljima trebali vratiti vjeru u kino dvorane. Uz određenu dozu nostalgije, Surfer (The Surfer) neosporno pripada među filmove za koje vrijedi izdvojiti vrijeme i sudjelovati u kolektivnom filmskom iskustvu – doduše, ako imate sreću to iskustvo podijeliti s drugim gledateljima koji imaju odgovarajući smisao za humor.

Iako spomen na bilo kakav humor u kontekstu filma koji glasi kao psihološki triler djeluje pomalo bizarno, dovoljno je spomenuti da je naslovnu ulogu ostvario Nicolas Cage koji je prethodno gubio razum i pojam stvarnosti u filmovima kao što su Poljubac vampira (Vampire's Kiss) iz 1988. i Čovjek od pruća (The Wicker Man) iz 2006. godine, a koji su kasnije proizveli pojam "Cage Rage" i humorističan sadržaj za društvene mreže. Ipak, Surfer nema namjeru pretjerano sličiti bilo čemu, pa tako ni ovim filmovima, i tek na momente djeluje kao hommage briljantnoj ludosti Nicolasa Cagea, ali istovremeno u potpunosti koristi njegov glumački potencijal i emotivni raspon – od zbunjenosti i nelagode do ljutnje i bijesa.

📷 Izvor: The Surfer/Youtube
Izvor: The Surfer/Youtube

Sličan, doduše znatno manje intenzivan, emotivni raspon prolazi i publika, premda su u ovom slučaju ljutnja i bijes zamijenjeni frustracijom, prije nego shvati da je odavno preduboko zapela u priči kojoj se ne nazire zadovoljavajući kraj. Ipak, kako filmovi Lorcana Finnegana i glase kao nepredvidljivi, ni u bizarnim zapletima u Surferu nije teško pronaći zadovoljstvo. Snimljen prema scenariju Thomasa Martina, Surfer istražuje koliko je daleko čovjek spreman ići ne bi li dobio ono na što vjeruje da ima pravo, a pritom se bavi i traumom te distorzijom identiteta pri suočavanju s nepravdom. Naslovni lik nije imenovan, on je, od početka do kraja, jednostavno – Surfer, čime je naglašeno postepeno razaranje njegova identiteta uslijed okrutnosti s kojom je suočen. U vidu karakterizacije, lako je povjerovati da je glumačko ostvarenje Nicolasa Cagea slojevitije od materije koja mu je dodijeljena u scenariju.

Film započinje Surferovim dolaskom na plažu kako bi svom sinu (Finn Little), koji pritom očito želi biti bilo gdje drugdje osim s ocem, pokazao zaljev u kojem želi kupiti kuću u kojoj je odrastao. Nakon što nagovori sina da se s daskama spuste do plaže kako bi surfali na istim onim valovima koje pamti od djetinjstva, skupina okrutnih surfera koju predvodi svojevrsni guru Scally (Julian McMahon) im zabrani pristup pod izlikom da ondje surfaju samo lokalni stanovnici – ukratko, ako ne stanuješ ovdje, niti ne surfaš ovdje. U svemu ovome, činjenica da je naslovni surfer odrastao na istim tim valovima više ne znači ništa.

📷 Izvor: The Surfer/Youtube
Izvor: The Surfer/Youtube

U strahu da će pred drugim potencijalnim kupcem, koji je u međuvremenu ponudio gotovinu, zauvijek izgubiti svoj stari dom – skupu i luksuznu nekretninu s pogledom na zaljev koju u filmu vidimo samo iz daljine, kao nedostižnu iluziju čiji se obrisi naziru nad vrelim betonom – surfer odluči prenoćiti na parkiralištu uz plažu i čekati poziv od svog financijskog savjetnika. Pozivi koji mu dolaze u međuvremenu imaju opisnu ulogu te sugeriraju da kupnja luksuzne nekretnine ima sentimentalno značenje i predstavlja posljednji surferov pokušaj da, nakon razvoda braka i raspada obitelji, preokrene vlastiti život. Kako vrijeme odmiče, a poziv s dobrim vijestima ne dolazi, postaje sve jasnije da glavni lik neće napustiti uzavrelo parkiralište, čak ni kada mu lokalni nasilnici oduzmu mobitel i ukradu automobil, pritom mu ponavljajući da on više ondje ne pripada.

Dok na nemilosrdnom suncu, bez novca, hrane i vode, postaje sve očajniji, gledatelji nemaju drugu opciju nego suosjećati s protagonistom, pritom se pitajući koliko dugo može trpiti nasilje i poniženje prije nego odustane i ode. Ipak, njegovu želju ne može izbrisati ni gubitak imovine i društvenog statusa, a spreman je podnositi i fizičku bol. S vremenom, zaljev s pogledom na plažu postane klaustrofobičan, a surfer se neprestano kreće između parkirališta, automobila (kasnije prisvoji automobil lokalnog beskućnika) i toaleta, kao da je zaglavljen u vremenskoj petlji. Željeni dom i ocean su mu čitavo vrijeme toliko blizu, ali i dalje potpuno nedostižni, sve dok mu na putu stoji nemilosrdna grupa surfera. Predvođeni svojim mačističkim guruom Scallyjem, koji ih uči da surfanje podrazumijeva i patnju, lokalni surferi čine nešto između kulta i bratstva koji evociraju antagoniste iz trilera Psi od slame (Straw Dogs) Sama Peckinpaha. Sa svojim bizarnim ritualima inicijacije, gotovo religioznom mantrom i toksičnim maskulinitetom, ova skupina na momente čak odražava protagonista koji se i sam nespreman suočiti s vlastitom patnjom i traumom izazvanom gubitkom oca, a zatim i vlastite obitelji.

📷 Izvor: The Surfer/Youtube
Izvor: The Surfer/Youtube

Upravo se kroz traumu iskrivljuje pojam vremena i stvarnosti, a događaji koji s vremenom eskaliraju djeluju kao spoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Osjećaju dezorijentiranosti pridonosi i vizualni jezik, posebno krupni kadrovi snimljeni širokokutnim objektivom te hiperrealistični prizori isparavajućeg asfalta zbog kojih Surfer ponekad djeluje kao filmski ekvivalent sunčanice. Naslovni surfer postaje žrtvom manipulacije i doveden je do ludila, ali čitavo vrijeme vjeruje u svoj idealizirani san, a gledatelji pritom stoje na njegovoj strani, čak i kada je potpuno nejasno kako se ozbiljan i uspješan čovjek uopće može dovesti u sličnu situaciju. Kao lik, surfer čak niti nema posebnu dubinu, odnosno ne istražuje razmjere vlastite traume i potrebe za povratkom u stari obiteljski dom onoliko koliko bi mogao, nego je neprestano usredotočen i uvučen u neposredne događaje uz plažu. Ipak, ovo pridonosi samom tempu, koji tek na trenutke posrne i uspori.

Konačno, radi se o niskobudžetnom, snažnom te čak i humorističnom filmu koji, uz jazzom prožetu originalnu skladbu Françoisa Tétaza, djeluje odlučno staromodno i nostalgično. Gotovo godinu dana nakon premijere na filmskom festivalu u Cannesu, Surfer je došao i na velika platna na kojima kronično nedostaje ovako originalnih psiholoških trilera i zato je definitivno vrijedan pažnje.