Dvije godine nakon apokalipse, američka je država Oregon u ruševinama. Tamo sada lutaju zomboidna bića u lovu na ono malo ljudi koji su preživjeli inicijalni proboj virusa Freaker, koji je pokosio veći dio svijeta. Osnovna je ovo premisa nove PlayStation ekskluzive koja nam je stigla iz pogona SIE Bend Studija, najpoznatijeg prema svom serijalu Syphon Filter.

Days Gone postavlja nas u ulogu Deacona, prekaljenog bajkera, kojeg su sirova čvrstoća i faktor sreće ostavili na životu u postapokaliptičnom Oregonu. Njegovi voljeni nisu bili te sreće. Djevojku Sarah izgubio je u prvim danima apokalipse pa sada besciljno svijetom vozika svoje vjerno dvokotačno vozilo, u pratnji bliskog prijatelja Boozera. Za vrijeme slugarenja različitim kampovima u zamjenu za hranu, gorivo i dijelove za motocikl, Deacon otkriva kako postoje izgledi da Sarah nije preminula te da se možda nalazi u nekom od kampova koje je izgradila državna krizna organizacija N.E.R.O. Nakon tog otkrića, Deaconova misija postaje jasna – po svaku cijenu otkriti je li doista živa, i ako jest – pronaći je.

Priča Days Gonea stoji na dobrim temeljima, a svijet koji je razvojni tim osmislio prepun je potencijala, no izvedba je manjkava na više razina. Ključan problem propusti su u tempu. Igra se bori s kvalitetnom isporukom ključnih trenutaka, ponajviše zbog velike isprepletenosti s nevažnim zadacima kojima se Deacon bavi i nakon što otkrije “viši cilj”. Osim tempa, doživljaj kvare i nezgodne međuscene, ispunjene drvenom glumom, koje igru prekidaju neprirodno. Igra rotira dan i noć, a iako do točke pokretanja misije dođete danju, međuscena će se možda odvrtjeti noću, jer tako odgovara scenariju. Takav potez vrlo narušava iluziju da smo doista u tom svijetu, i smeta mnogo više nego što na papiru djeluje.

Days Gone igra se kao bilo koja open-world akcijska avantura, u kojoj postupno otkrivamo nove zone, istražujući njihove tajne u potrazi za aktivnostima. Takvih je aktivnosti mnogo, a sežu od sporednih narativnih misija, preko kurirskih zadaća, lova na životinje i posebne tipove zombija, pa sve do čišćenja strateških pozicija od prijetnji. Nažalost, te su aktivnosti relativno ponavljajuće, pa nakon nekoliko sati dolazi do zamora, i jedino što spašava stvar jest napredak lika i oružja, što inače osrednju borbu s očajno plutajućim i frustrirajućim napucavanjem čini umjereno podnošljivom. 

Slično je i s vožnjom, koja zbog nespretno izvedenih kontrola često djeluje nepredvidivo, iako bi prema nekoj logici morala biti jedna od ključnih komponenti. Srećom, beskonačno vozikanje moguće je skratiti fast-travelom, koji otključavamo čišćenjem ključnih prometnica od hordi Freakera.

Svojim propustima unatoč, Days Gone igra je koju ne treba zanemariti, a to prije svega duguje postapokaliptičnom svijetu u koji nas odvodi. Atmosfera je u igri neprestano napeta, a sitni dizajnerski detalji, upareni s dobrom zvučnom podlogom, svijet igre čine vrlo uvjerljivim. Kad bismo morali nagađati kako bismo se osjećali u zombijima ispunjenom svijetu – rekli bismo da bi to bilo upravo onako kako Days Gone demonstrira.