Uzmemo li u obzir kako iza Left Alivea stoji Square Enix, koji svakako nije želio štedjeti budžet za nastavak serijala Front Mission, mechove i prikradanje kao osnove igrivosti, masu programera i dizajnera predvođenih veteranima Yoji Shinkawanom (Metal Gear) i Takayuki Yanaseom (Ghost in the Shell, Xenoblade Chronicles, Gundam) te redateljsku palicu jednog Toshifumi Nabeshime (Armored Core), razloga za zabrinutost ne bi smjelo biti, i malo toga može poći po zlu, zar ne? Inače bismo potvrdno kimnuli glavom i nastavili pijuckati pivo, blijedo gledajući sugovornika zašto nas uopće pita takve nebuloze, no u ovom slučaju pokazalo se da Left Alive pada na ispitu u gotovo svakom elementu kojeg smo se dotakli.

Priča nas vodi u daleku budućnost, u kojoj ljudska vrsta nastavlja s lokalnim čarkama i ratovima, u kojima, uz tradicionalne jedinice, sudjeluju Wanzeri (od njemačkog izraza Wanderpanzer), masivne oklopljene beštije poznatiji kao mechovi, a povod za novi sukob invazija je Garmoniyansa na susjednu Rutheniju. Većim dijelom nalazit ćemo se u poprilično razrušenom gradu Novo Slava, u kojem ćemo kroz oči tri protagonista, čiji se životi isprepliću, pokušati preživjeti i spasiti što više ljudskih života. Sam zaplet ne zvuči loše, no daljnji razvoj priče potpuno je isprazan, baš kao i likovi koje susrećemo, a potencijalni prevrati koji bi nas mogli iznenaditi vidljivi su izdaleka, poput punog Mjeseca tijekom vedre noći.

Kada bismo morali izdvojiti najiritantniju osobu Left Alivea, svakako bi na prvome mjestu bila Koshka, naš pratitelj iz zvučnika koji nas upozorava na opasnosti. Ne jednom za svakog protivnika, bez obzira o kome se radi, već konstantno, ponavlja jednu te istu frazu dok se ne udaljimo ili ne eliminiramo sve okolne mete. Kad ih već spominjemo, recimo da je njihova umjetna inteligencija u najmanju ruku čudna jer ponekad pokazuje znakove nadljudskih osjetila, a u drugim slučajevima niti vidi, niti čuje trk na pola metra udaljenosti. Primjerice, vojnik kojem se s velike udaljenosti prikradamo s leđa odjednom zna gdje smo i oglašava uzbunu, a drugom, koji direktno gleda u nas, možemo doći na udaljenost ruke i opaliti mu šamar prije no što reagira. S mechovima je situacija još gora, jer smo nerijetko doslovce projurili pokraj njih na nekoliko metara udaljenosti, a da se za nama nisu okrenuli. Jednostavno, pravila ponašanja protivnika ne postoje, a civili koje spašavamo druga su strana medalje. Možemo im zapovjediti da krenu ili stanu, i to je sve što rade. U slučaju napada, pokrit će se rukama i mirno čekati da ih mech pregazi, bez ikakve naznake mogućeg bijega.

Petljanje po inventaru i nedokučiva odluka o postavljanju idiotskih kružnih izbornika te samo jedne aktivacijske tipke – što jednostavne radnje čini napornima – nisu vrijedni spomena, a grafički izričaj moramo komentirati. Nije da ne volimo retro igre, no Left Alive nije nimalo retro, već igra na grafičkom sustavu dostojnom prvih izdanja na PlayStationu 3, prije no što su developeri počeli iskorištavati njegov potencijal. Dodamo li svemu tome i ne baš mali broj uočenih bugova, nemogućnost povezivanja zaklona i trenutačne eliminacije iz njih (govorimo o stealth igri!), zaključak se nameće sam za sebe – zaobiđite, osim ako niste zadrti fan Front Missiona.