U tridesetak godina, a koliko je proteklo od izlaska prvog nastavka do danas, Metal Slug uspio se prometnuti u takav kultni klasik da se mnogim starijim igračima oči nehotice orose već i na sam spomen njegova imena. Tim više što je sedmi i posljednji punokrvni nastavak serijala izašao još davne 2008., pa se stoga iz godine u godinu sve više činilo da je Metal Slug tužno skončao u ropotarnici videoigraće povijesti.

Srećom, da tome ipak ne bude tako pobrinula se ekipa iz Leikir Studija, a čiji je nestrpljivo iščekivani Metal Slug Tactics, nakon nekoliko odgoda, napokon ugledao svjetlo dana.

Donalde, crni Donalde, zar opet!?

Svi oni čitatelji koji su imali prilike zaigrati bilo koji nastavak Metal Sluga, s premisom MST-a bit će upoznati otprilike koliko i s tablicom množenja.

Utaborivši se u Sirocco Cityju, zločesti general Donald Morden i vjerna mu Pobunjenička Vojska (aka Rebel Army) ponovno žele osvojiti svijet, a da se to ne bi dogodilo morat će se pobrinuti Svjetska Vlada (aka World Government). Točnije, Marco, Fio, Eri i ostali neustrašivi pripadnici elitne postrojbe Peregrine Falcon, a koji će jedva dočekati priliku da Mordena po tko zna koji put razvale k'o beba zvečku.

Ovo će, dakako, biti mnogo lakše za reći nego učiniti jer zaustavljanje megalomanskog diktatora podrazumijevat će uspješno izvršavanje niza misija razasutih po nekolicini regija koje valja osloboditi. Drugim riječima, nebrojene okršaje s nacistolikim vojnicima, mumijama, divovskim mech beštijama i inim bitangama, a koje će naši junaci toliko nesmiljeno razbucavati da će vam pobunjeničkog ološa doći gotovo žao. Gotovo.

Rambovskim jurišem do pobjede

No dobro, pustimo već stoput viđenu priču. Niti je Metal Slug itko ikada igrao zbog priče (barem se toplo nadamo), niti će sam MST itko zaigrati očekujući šekspirijanske obrate koji će ga pomesti s nogu.

Ono što biste, pak, već mogli očekivati s obzirom na to da se MST uokolo reklamira kao taktički RPG, jest da je posrijedi još jedan tipičan izdanak žanra. Prevedeno: još jedan besramni klon X-COM-a u kojem se do pobjede dolazi dugotrajnim puškaranjem iz zaklona, sigurne udaljenosti ili, u idealnom slučaju, oboje.

Tu biste se, međutim, ipak poprilično prevarili jer da je Leikirovcima pošlo za rukom napraviti jedan neobično arkadan taktički RPG, postat će vam savršeno jasno čim pokrenete igru.

Naime, baš kako i priliči spin-offu jednog od ponajboljih run'n'gun serijala, MST ne samo da nije poželjeno, već naprosto nije moguće igrati defenzivno.

Kao prvo, zato što će o broju prijeđenih polja ovisiti količina Dodge bodova (automatski reduciraju zaprimljeni damage) koju će vaši oh-toliko-krhki junci sakupiti, a bez kojih će skviknuti čim ih protivnik krivo pogleda. Kao drugo, zato što će o prijeđenoj kilometraži ujedno ovisiti i količina Adrenaline bodova koju će dotični uspjeti pribaviti, a koje ćete, pak, koristiti za izvođenje kojekakvih spešl abilityja.

I konačno, zato što ćete, uspijete li likove pozicionirati tako da istovremeno nišane nekog nesretnika, moći izvesti razoran združeni napad (Sync Attack), a koji će „akcijske faze” koštati samo onog lika koji ga je inicirao.

Drugim riječima, ako Mordena mislite privesti pravdi, „moraš se gibat', gibat'” filozofiju definitivno vam valja objeručke prigrliti. Ipak, ovo nipošto ne znači da će MST biti tek jedan izrazito hektičan taktički RPG.

Daleko od toga jer naći će se tu mjesta, narafski, i za standardne napade kojekakvim pljucama (pištolji, sačmarice, mitraljezi...), i za eksplodirajuću burad, i za katapulte koji likove lansiraju preko pola razine, pa čak i za titularne tenkove koji NPC-jeve pretvaraju u paštetu.

A da i ne spominjemo da će se sveukupno devet likova (tri po kampanji) kojima ćete imati prilike upravljati međusobno itekako razlikovati. Znate i sami kako to već ide: jedan preferira blisku borbu (Ralf), drugi je beznadno timski igrač (Marco), treća gušta u prekomjernom granatiranju (Eri) i tako dalje. Ili, recimo, to da će svaki lik imati četiri različita Weapon Loadouta, a koji će praktički funkcionirati kao potklase. Ili to da je oružja moguće modificirati. Ili to da je i već spomenute spešl abilityje, i pasivne skillove moguće unaprjeđivati. Ili to da...

Hoćemo još!

Nažalost, koliko kod same potezne borbe bile dinamične, odnosno koliko god se MST i trudio biti i zaista bio kompleksan, dotični ipak neće biti bez mana. I to ne nužno zato što ga također valja okarakterizirati kao roguelite iliti kao pripadnika žanra čiji nekakvi preveliki ljubitelji osobno baš i nismo.

Dapače, moramo priznati da fluidna struktura kampanja (runova), a koje se svode na zgotovljavanje par kratkih misija, boss fighta te prelaska na novu regiju, dodatno potencira arkadni „štih” kojem su developeri težili. Baš kao što to čini i RNG – zakleti nam dušmanin, a o kojem će u MST-u ovisiti izbor misija i nagrada koje ćete dobiti po njihovom završetku, ponuda spešl abilityja i pasivnih skillova prilikom leveliranja i slične trice.

Međutim, da je samog sadržaja trebalo biti više (a ma koliko se Leikirovci na Steamu šepurili sa 110 „ručno izrađenih” razina, 36 različitih oružja, 176 modifikacija za ista, 36 Weapon Loadouta itd.), bogami jest.

Ponajprije zato što ćete se protiv nekolicine standardnih protivnika i bijednih (premda, istina, izvrsno dizajniranih) desetak bossova boriti sve dok vam ne počnu izlaziti na uši. Potom i zato što ćete pobunjenički živalj života lišavati u svega četiri regije, a od kojih će dvije „pustinjske” vizualno biti više-manje identične.

Pridodamo li tome još i relativno skroman asortiman nemaštovitih misija („natamburaj sve NPC-jeve”, „natamburaj neke NPC-jeve”, „zaustavi konvoj i natamburaj NPC-jeve” ...), MST biste mogli izguštati i prije no što ste mislili.

Tko je fan nek' digne dva prsta

No dobro i po drugi put. S obzirom na to da MST može postati vaš za pristupačnih 24,99 eura, manjak sadržaja Leikirovcima se još i može oprostiti. Na kraju krajeva, kreiranje sadržaja košta, a MST ionako nije neka AAA hitčina u nastajanju koja će se prodati u multimilijunskoj nakladi.

S druge strane, to što je dotični toliko ispunjen bugovima da su Leikirovci morali izdati priopćenje o tome kako neumorno rade na njihovu otklanjanju, već baš i ne. Od CTD-ova i „zamrzavanja”, preko likova koji ostaju trajno „mumificirani” ako dođu u kontakt s ikoničnim mumijama, pa sve do situacija u kojima igra ne registrira da ste eliminirali nekog jadnika – da spomenemo tek neke kojima smo imali neprilike posvjedočiti.

Pa ipak, da vas ijedna od ovih zamjerki treba odvratiti od igranja, ne možemo reći jer MST svejedno uspijeva biti točno onakav kakav svaki pravi Metal Slug i treba biti – zabavan i sočan. Naravno, pod uvjetom da se ubrajate u neizlječive fanove serijala koje će već i puka kvazi 16-bitna grafika uparena s milozvučnom (čitaj: retro) mjuzom talentiranog Teeja Lopesa, poslati u nostalgičarsku komu.

 Igrano na PC-ju.