Gotički horor volite više od Edgara Allana Poea, Tima Burtona i Mikea Flanagana zajedno? Ne možete se zasititi izometričnih igara koje sadrže više riječi od Ane Karenjine? A uz to ne zazirete ni od taktičkih borbi na poteze?

Ako su vaši odgovori na barem dva pitanja potvrdni, najnovija te sveukupno peta uzdanica opskurnog irskog developera i izdavača Psychic Softwarea lako bi se mogla pokazati igrom u koju ćete s guštom ulupati dvadesetak sati. U suprotnom, toplo vam preporučujemo da The Necromancer's Tale (TNT) zaobiđite u širokom luku jer ovaj atipični CRPG teško da će vas uspjeti oboriti s nogu.

Ima li kraja nedaćama koje mogu zadesiti jednog čovjeka?

Ako pitate mladog plemića Van Elstrika (ili plemkinju, vaš izbor) koji će se ljeta Gospodnjeg 1733. u Marns – prijestolnicu fiktivne kraljevine Rulsthen smještene nedaleko Venecije – vratiti kako bi pokopao oca, odgovor je svakako niječan.

Naime, kao da to što ga je u domaju nagnala tragedija, što mu je majka u međuvremenu oboljela i što se obiteljsko imanje nalazi pred bankrotom nije dovoljno, mladi Van Elstrik ubrzo će također otkriti da mu je otac zapravo – ubijen.

Ne časeći ni časa, dotični će se stoga baciti u bjesomučan lov na ubojicu, pritom sve više i više posežući za istim onim drevnim grimorijem pomoću kojeg je njegov otac svojedobno oživio mrtve te tako izvojevao neočekivanu pobjedu u posljednjem ratu protiv Mlečana. Međutim, kako ništa na ovom (ili onom) svijetu ne dolazi bez cijene, tako ne dolazi ni okretanje crnoj magiji, a zbog čega će naš ruslthenovski wannabe Hamlet iz dana u dan sve dublje tonuti u nepatvoreno ludilo...

No dobro, dosta o priči. Ne želimo vam previše otkrivati jer užitak igranja TNT-a prvenstveno proizlazi iz njegova baroknog narativa (više od 400 000 riječi!), diskoelizijumski izvedenih razgovora sa živopisnim NPC-jevima i šarolikih side questova posijanih po pitoresknom Marnsu i njegovoj okolici.

Vidite, kako natuknusmo u uvodu, posrijedi je pomalo atipičan CRPG u kojem na prikupljanje iskustvenih bodova, leveliranje i +5 magične mačeve koji svijetle u mraku možete slobodno zaboraviti. Baš kao i na kompleksan sustav kreiranja lika jer jednom kada u podugačkom prologu utvrdite Van Elstrikove vještine (strength, agility, constitution, acuity, knowledge, investigate, analyze, impress, convince), a samim time i „klasu” (diplomat, akademik, vojnik), iste kasnije više nećete moći mijenjati.

Dapače, na najnižoj razini težini možete komotno zaboraviti i na (funkcionalne, ali izrazito bazične) potezne borbe, jer igra će u tom slučaju ishode ljutih bojeva između vas i vaših miniona te neprijateljskog življa izračunati sama, na temelju njihovih borbenih rejtinga.

Srećom, ono što od TNT-a definitivno možete očekivati jest pregršt prilika za dobri, stari roleplay.

Kao prvo, zato što će i dostupnost određenih questova i način na koji ih rješavate izravno ovisiti ne samo o vašim narativnim odabirima i Van Elstrikovim vještinama, već ujedno i o reputaciji koju isti uživa kod pojedinih NPC-jeva, odnosno društvenih skupina (radnici, djeca, visokoobrazovani puk...).

Primjerice, ako ste odabrali uploviti u nastavničke vode te pritom čitavo vrijeme bili osorni prema svojim đacima (ujedno i lokalnim siročićima), nemojte očekivati da vam priskoče u pomoć kada vam zatreba. S druge strane, ako se vaš Van Elstrik diči socijalnom inteligencijom prosječnoga panja, stražara koji bdije nad gradskim vratima, pogađate, nećete moći šarmirati već ćete ga morati potkupiti zlatnikom ili dva, a ne bi li vas pustio da časkom skoknete do gradskog groblja.

Kao drugo, zato što su su se developeri zaista potrudili dočarati Van Elstrikov put od nadobudnog šegrta do nepatvorenog majstora nekromancije koji jedan čas ćakula s duhovima, drugi reanimira kosture, a već onaj treći, avaj, ljude pretvara u zombije. Drugim riječima, ako želite izvesti neki mraaačni ritual, morat ćete najprije prevesti odgovarajuću stranicu u grimoriju, zatim prikupiti sve potrebne sastojke, a potom također i dobro pripaziti da vas nitko ne vidi dok čarate kako Van Elstrik ne bi završio na vješalima.

Nažalost, koliko god sve to skupa primamljivo zvučalo, valja ipak reći da je TNT daleko od savršene igre. I ne mislimo pritom toliko na grafiku na razini igara od prije dvadesetak godina, nezgrapni UI ili, primjerice, neobjašnjivi izostanak mini mape (posebno osjetno prilikom istraživanja okolice Marnsa), koliko na prostu činjenicu da će vam se prije ili kasnije neumitno dogoditi da – zapnete.

Naime, iako smo inače veliki pobornici igara koje igrača ne drže za ruku, ovakav hvalevrijedan pristup dizajnu u TNT-u mjestimično prelazi u takav apsurd da vam ni Van Elstrikov vjerni dnevnik (čitaj: quest log), ni blagoglagoljivi Marnsovci neće biti od prevelike koristi.

Recimo, dobijete tako zadatak da se, kako god znate i umijete, u najkraćem mogućem roku domognete mačjeg krzna (ne pitajte zašto). Međutim, budući da vam igra neće čak ni okvirno natuknuti gdje bi se ovaj prevažni predmet mogao nalaziti, neće vam preostati ništa drugo nego da u potrazi za spomenutim isprevrćete čitav Marns (dakle, sve ulice, trgove i kakvih tridesetak interijera).

Dakako, pod uvjetom da prilikom ranijeg posjeta gradskoj knjižnici nekim čudom niste uočili da se na jednoj polici u jednoj sobici nalazi jedna jedva primjetna preparirana mačka, a uz to također i zapamtili ovu naizgled beznačajnu informaciju.

Frustrirajuće? Apsolutno. Dovoljno dobar razlog da TNT-u ne pružite šansu? Apsolutno ne, jer iako bi vas tu i tamo mogao nagnati da si počnete čupati kosu od muke, TNT je, prije svega, igra rađena s puno ljubavi, a u što se možete uvjeriti za svega 23,99 eurića.

Igrano na PC-ju, kôd ustupio proizvođa