Zagrebački razvojni tim 2x2 Games prije osam je godina iznenadio zahtjevnu zajednicu wargamera svojim prvijencem Unity of Command. On nas je odveo na istočno bojište Drugog svjetskog rata i na relativno pristupačan način uveo mnoge početnike u ovaj žanr, u kojem svaki potez može pokrenuti lavinu koja vodi u propast, ili, pak, označava prekretnicu prema pobjedi. S obzirom na to da je kritika nahvalila Unity of Command, a i Drugi svjetski rat je sam za sebe nepresušna tema ratnih naslova, developeri su se odvažili na izradu nastavka, što im je bez sumnje samo za sebe bilo stresno, jer ipak valja podići ljestvicu na višu razinu. S obzirom na to da je naša karijera kućnog generala, koji uz mnogo psovki proklinje lukave poteze suparnika, započela početkom devedesetih godina prošlog stoljeća s History Lineom i nastavila se kroz brojne naslove, uključujući Unity of Command, s posebnom smo pozornošću pratili razvoj nastavka i pobrinuli se za ključ na vrijeme. Za razliku od prethodnika, Unity of Command II vodi nas u zapadnu Europu, prije čijeg oslobađanja se valja pozabaviti završnim operacijama u sjevernoj Africi te iskrcavanjem na Siciliji i na tlo Italije. Ukratko, tri ratišta koja zajedno donose niz scenarija kroz koje vodimo zapadne saveznika, točnije njihove združene snage, uz Veliku Britaniju i SAD kao predvodnike.

Multifunkcionalne snage

Kao u svim ratnim igrama, cilj je osvojiti glavne točke interesa u određenom broju poteza, a sekundarni ciljevi daju određene bonuse u vidu karata koje je moguće iskoristiti, ili dodatnih prestiža koje je lako potrošiti na razne načine, a teško nagomilati. U kampanji su scenariji povezani, i ako izgubite neku jedinicu, nećete je moći vratiti, već eventualno regrutirati nove snage, što s obzirom na faktor iskustva, nije opcija koju si želite priuštiti. Protivnici su, naime, uglavnom stari ratni veterani, i s obzirom na to da su u defenzivi, velikim su dijelom dobro ukopani, zbog čega ćete morati primjenjivati sofisticiranije taktike od puke brojnosti i frontalnih sučeljavanja.

Tijekom igranja scenarija ne morate se brinuti o dalekosežnim posljedicama, no kampanja je podijeljena na tri dijela i prije samih bitaka daje nam se prilika nadogradnje zapovjedništva, što će omogućiti posebne poteze jedinica, poput gradnje ili rušenja mostova, kupnju dodatnih opskrbnih kamiona i karata koje ćemo moći iskoristiti. Potonje se nasumično dijele i kada stvari krenu loše i odlučimo ponoviti scenarij, ne mora značiti da ćemo ponovno dobiti ona dva zračna napada koji su se pokazali iznimno korisnima, ali možda ulete padobranci koji su idealni za prekidanje protivničkih logističkih pravaca, tim više što se ta karta prenosi u daljnje misije ako prežive. Kad obavimo predradnje, počinju pripreme za okršaj, što uključuje reorganizaciju divizija i njihovo ojačavanje dostupnim pojačanjima.

Naime, divizije su pješačke, oklopne ili mehanizirano-pješačke, što ne znači da se sastoje samo od pješaka, tenkova, ili pješaštva s nekim vidom lakog oklopa, što će za ljubitelje manje kompleksnih TBS-ova, poput serijala “5-star General” ili, primjerice, zabavnog Order of Battlea u početku biti zbunjujuće. Svaka divizija ima nekoliko koraka, odnosno klasičnih hit-pointa, te im je moguće dodavati dodatne jedinice poput artiljerije, protu-tenkovskih topova, tenkova, pješaka ili, primjerice, izvidnika, što im daje dodatne atribute na obranu ili napad i čini ih pogodnijima za određene zadaće. Nakon što bitka počne, jednostavnim označavanjem protivnika moguće je vidjeti predviđeni ishod, s time da on u konačnici varira. Jedinice koje unutar divizije poginu moguće je nadoknaditi samo izravnim pojačanjima, a one koje su privremeno izbačene iz stroja za taj potez, obnavljaju snagu u idućem.

Ništa bez logistike

Zapovjedništva i linije opskrbe u našem napretku čine vjerojatno najvažniji faktor, baš kao i u protivničkoj obrani. Ako jedinice nisu povezane s linijom opskrbe, gube snagu napada/obrane, a ako se to nastavi još nekoliko poteza, praktički se neće braniti, niti će imati mogućnost napada. Pomicanjem crte bojišta valja kreirati nove opskrbne punktove i širiti logističku mrežu dodjelom dodatnih kamiona, a koliko je ona važna iskusili smo u nekoliko navrata, nakon kojih nam je prekid protivničke opskrbe postao prioritet. Sve protivnike koji nisu opskrbljeni i imaju veliki crveni uskličnik na sebi, za nekoliko smo poteza doslovce pomeli vidno slabijim jedinicama, tako da je ta taktika, pod koju spada i okruživanje, ključ uspjeha čitave priče. U nekim scenarijima to će biti lako ostvarivo, u drugima morate sami dokučiti na kako postići cilj, što uključuje i diverzantske akcije, zbog kojih će protivnik možda povući nekoliko elitnih jedinica i dati nam prostora za manevriranje.

Zapovjedništva nam, ovisno o stupnju i nadogradnjama, pak, daju mogućnost raznih akcija, podijeljenih u četiri kategorije. Inženjerstvo, primjerice, nudi mogućnost ukopavanja i izgradnje mostova, logistika trenutačnu opskrbu jedinice koja iz nekog razloga nije dobila svoju porciju resursa za taj potez, operacije, pak, omogućuju artiljerijski napad jedinice na prvoj crti, lažni napad s malo ili bez gubitaka koji slabi obranu, a posljednja je namijenjena samim divizijama i njihovoj reorganizaciji. Dakako, sve su te opcije moguće samo ako je zapovjedništvo u logističkoj mreži, ima dovoljan broj akcijskih bodova, te su im dodijeljene jedinice u dometu.

Uzmemo li sve navedeno u obzir, kao i još niz finesa koje smo naučili i učimo svakodnevno, Unity of Command II više je nego dostojan nasljednik izvornika koji nije lagan, ali je daleko pristupačniji od “pravih” ratnih igara s gomilom ikonica i priručnicima na stotine strana. Nama se iznimno svidio, i mirne ga savjesti preporučujemo.