Vladimir Iljič Lenjin, čovjek sklon ozbiljnim mislima i još ozbiljnijim djelima, navodno je jednom izjavio da su društva "...samo tri obroka udaljena od kaosa". Stoljeće kasnije, čini se da se udaljenost od kaosa sve više smanjuje: zahvaljujući ovisnosti o digitalnoj infrastrukturi, danas je dovoljno izgubiti Wi-Fi signal da bi nam svijet počeo nalikovati loše improviziranoj kazališnoj predstavi u kojoj se glumci neuspješno pretvaraju da znaju tekst. Nema prometa, nema novca, nema komunikacije, nema rutine – sve se pretvara u skeč koji nitko nije uvježbao.

Kada nestanak Interneta postane više od teorije

Da takav scenarij nije tek mentalna razbibriga za birtijske rasprave uz kriglu piva nego vrlo konkretna mogućnost, pokazale su španjolsko-portugalske blokade ove godine, kada je kombinacija nestanka struje i lokalnih kvarova izbrisala sve što se bilo kakvim kabelom ili signalom proteže kroz društvo. Semafori su se ugasili i pretvorili promet u parkiralište, hitne službe ostale nijeme, trgovine ostale bez blagajni, a telekomi u Maroku i na Grenlandu posrnuli jer ovise o poslužiteljima na Pirenejskom poluotoku. Digitalna globalizacija fascinantan je izum s kojim cijela civilizacija lakše diše – sve dok spremačica ne izvuče utikač respiratora da bi uključila usisavač.

Kako se čovječanstvo oslanja na Internet kao da je riječ o jednom od onih prirodnih zakona koji se uzimaju zdravo za gotovo i podrazumijevaju sami po sebi - sve dok se ne raspadnu pred očima, bilo bi logično očekivati da vlade širom svijeta imaju jasne planove za slučaj njegova pada. Ono, kao u filmovima: protokoli, rezervne mreže, papiri u šifriranim aktovkama, upute za ponovno podizanje sustava, sve uredno i precizno. No, prema riječima Valerie Aurore, veteranke open-source svijeta i jedne od onih inženjerki čiji se doprinosi Linuxu i danas tiho vrte u pozadini svakog servera, takvi planovi jednostavno – ne postoje. Ili, ako postoje, skriveni su uspješnije od svih državnih tajni zajedno. Jer, nitko za njih ne zna.

Volonteri u ulozi digitalne civilne zaštite

Upravo iz tog nedostatka sigurnosne mreže nastao je Internet Resiliency Club (IRC) – skupina od oko 150 volontera sastavljena od hakerskih preppera, radioamatera, kibernetskih stručnjaka i pravnika. Umjesto da čekaju državnu inicijativu, odlučili su se okupiti na kavi i kolačima u jednom amsterdamskom kafiću iz 15. stoljeća i sastaviti vlastiti plan za slučaj digitalne apokalipse. Kava i kolači dio su rituala, ali atmosfera je bila daleko ozbiljnija: radilo se o pokušaju stvaranja protokola za ponovno oživljavanje Interneta u slučaju najgoreg scenarija, kada sve drugo padne u vodu.

A najgori scenarij je jezivo jednostavan: izgubiti mogućnost kontaktiranja baš onda kada je najpotrebnija. Kao što je pokazala španjolsko-portugalska katastrofa, stručnjaci mogu imati satelitske telefone, ali ako se adrese, brojevi i planovi nalaze isključivo online, oprema postaje suvremeni ukras bez praktične svrhe. Papirnata kopija adresara odjednom postane tehnološki dragulj.

Razlog za ovakvu ranjivost leži u vrlo širokom spektru prijetnji. Klimatske promjene mogu poplaviti podatkovne centre ili izbaciti iz pogona električne mreže. Ratovi se sve češće vode na način koji uključuje sabotažu komunikacijskih kablova, prekidanje optičkih veza ili ciljanje data-centara. Cyber-napadi postaju svakodnevica, a mogućnost solarnog incidenta u rangu Carringtonovog događaja iz 1859. – kada je snažan izboj Sunčeve plazme izazvao prekide telegrafskih linija i spaljivanje opreme – danas bi mogla pretvoriti Internet u pepeo.

Internet je istovremeno i najkompleksnija i najkrhkija infrastruktura koju je čovječanstvo ikad izgradilo. I prema mišljenju IRC-a, trebamo imati plan za ponovno pokretanje. Plan koji trenutačno – ne postoji.

Mikromreža umjesto moloha

Umjesto pokušaja oživljavanja Interneta „odozgo“, IRC radi obrnuto: eksperimentira s mogućnošću da se prvo ponovno pokrene lokalna komunikacija. U Amsterdamu, gradu koji se lako pretvara u laboratorij, cilj je stvoriti sustav koji može barem osnovno povezati ključne službe – od vodovoda do bolnica.

Da bi to postigli, volonteri su posegnuli za minimalističkim, ali domišljatim rješenjem: sustavom Meshtastic – malim radio-uređajima koji međusobno razmjenjuju kratke poruke kroz mrežu koja raste sama od sebe, poput micelijskih veza koje stvaraju gljive u podzemlju šume. Svaki uređaj prima male poruke i prosljeđuje ih dalje, stvarajući mrežu koja, barem teoretski, može premostiti cijeli grad.

Ovi rade na nereguliranim radio frekvencijama, ne troše gotovo nikakvu energiju, a napajaju se solarnim panelima veličine dlana. To znači da mogu raditi i u slučaju dugotrajnog nestanka struje: savršeno za situaciju kada sve drugo padne. Teoretski domet od 10 kilometara zvuči raskošno, ali u stvarnom gradskom okruženju IRC-ova mjerenja pokazuju realnih nekoliko stotina metara. Mnogo manje nego što pišu reklame, ali dovoljno da stotine takvih čvorišta, raspoređenih po zgradama, stvore mrežu koja može raditi čak i ako se sve ostalo uruši.

Problem nastaje na točki na kojoj se tehnologija susretne s birokracijom: da bi se Amsterdam pokrio takvom mrežom, trebalo bi postaviti velik broj uređaja po povijesnim zgradama, a grad poznat po strogoj zaštiti arhitektonskog nasljeđa nije sklon ideji lijepljenja neestetskih repetitorskih kutijica na pročelja. Naime, Meshtastic nije sofisticirana i dizajnerski uglađena tehnologija, jer nije riječ o komercijalnim gadgetima, nego o polu-sklopljenim uređajima koji izgledaju kao da su upravo ispali iz ruksaka entuzijastičnog radioamatera.

Unatoč tome, IRC vidi u njima najjednostavniji put prema stvaranju osnovne komunikacijske mreže u uvjetima potpunog kolapsa – mreže koja ne ovisi ni o čemu osim o lokalnim radio-valovima i nekoliko sunčevih zraka.

Kako testirati nešto što ne postoji?

Volonteri IRC-a ne žele ostati na teoriji. U trenucima kada nisu u svojim redovnim poslovima, testiraju Meshtastic uređaje u raznim simulacijama. Jedan od najzanimljivijih eksperimenta jest dogovaranje piknika koristeći isključivo meshing uređaje – bez pametnih telefona, bez Interneta, bez ijednog digitalnog alata osim onoga signala kojeg ta mala radio-čvorišta mogu prenijeti.

Ako se grupa može usuglasiti oko mjesta, vremena i logistike koristeći samo kratke poruke koje se razmjenjuju kroz mrežu, znači da bi u kriznoj situaciji mogla dogovoriti i logistiku oživljavanja lokalnih sustava. Ako pak ne mogu dogovoriti niti tko donosi pivo, tko sendviče, a tko čaše – tada ideja o obnovi Interneta postane znatno labavija.

U svim tim aktivnostima nije riječ o običnoj igri. Volonteri poznaju stručnjake koji u ratnim uvjetima poput onih u Ukrajini pokušavaju održati mreže funkcionalnima unatoč ratnim oštećenjima telekomunikacijskih objekata, rušenjima linkova i cyber-napadima. Iako se Ukrajina uvelike oslanja na Starlink, svijest o tome da jedan sustav može pasti tjera ih da razvijaju alternativne scenarije.

IRC želi prenijeti ta iskustva i omogućiti drugim tehnološkim zajednicama širom svijeta stvaranje vlastitih lokalnih planova za slučaj pada Interneta – poput vatrogasnih društava digitalnog doba, samo bez kaciga i bez crvenih vozila.

Što rade države?

Veliko pitanje ostaje lebditi iznad cijelog projekta: zar zaista države nemaju vlastite planove? Moguće je da postoje, ali su (vrlo) tajni. Uostalom, otvoreno opisivanje načina ponovne uspostave Interneta moglo bi biti zloupotrijebljeno. Ipak, volonteri su skeptični prema mogućnosti da takvi planovi postoje u suvislom, dobro razrađenom obliku. Njihova procjena temelji se na mnogim razgovorima, sastancima, ali i iskustvu iz prakse: sve manji broj ulaganja, slabljenje sigurnosnih institucija i birokratska inercija ne ulijevaju previše povjerenja.

Primjerice, nedavni administrativni prekid funkcionalnosti američke Cybersecurity and Infrastructure Security Agency (CISA) mnogi su stručnjaci doživjeli kao značajan korak unatrag. Paralelno, Europska unija pokušava ojačati sigurnost kroz Cyber Resilience Act, zakon koji bi trebao zabraniti prodaju uređaja sa svjesno ugrađenim sigurnosnim propustima. No i tu postoji otpor: predstavnici nekih proizvođača žele u zakon ugraditi klauzule kroz koje bi i dalje mogli prodavati uređaje s poznatim manama, sve dok te mane nisu službeno zavedene na EU listama.

To je, čini se, svojevrsna ilustracija stanja: svijet ovisi o infrastrukturi u kojoj svaki segment može pasti, dok oni koji tu infrastrukturu proizvode i štite istovremeno raspravljaju o tome koliko je zakonska rupa dovoljno malena da ju se smije ignorirati.

Tanka nit koja drži civilizaciju

Internet je danas toliko duboko isprepleten sa svim aspektima svakodnevice da se može doimati trajnim i samorazumljivim, poput gravitacije ili vremena. No njegova stvarna priroda bliža je složenoj mreži fine paučine: dok radi, djeluje čvrsto; kada pukne, raspada se bez upozorenja.

U tom smislu IRC nije romantična skupina hobističkih entuzijasta, nego možda prvi organizirani pokušaj stvaranja civilnog protokola za digitalni opstanak. Nitko od njih ne tvrdi da mogu spasiti Internet kao cjelinu, ali vjeruju da mogu pomoći stvoriti više lokalnih „iskri“ pomoću kojih se sustav može ponovno upaliti.

A ako dođe trenutak kada se stvarno počne raspadati – bilo zbog oluje, bilo zbog cyber-napada, bilo zbog plesa solarnih čestica – možda će upravo male kutijice Meshtastica, izložene na stolovima jednog amsterdamskog kafića, pomoći u tome da se ponovno pronađe signal.

Jer civilizacija, čini se, više nije samo tri obroka udaljena od kaosa kao u doba Oktobarske revolucije: danas se više čini da je udaljena za samo jedan pokisli server, jednu izgorjelu antenu i jedan offline router.