Emisije CO2 i sigurnost satelita u niskoj Zemljinoj orbiti
Klimatske promjene imaju velik utjecaj na okoliš na Zemlji, ali i na održivost svemirskih aktivnosti, otkriva nova studija
Nedavno objavljeni znanstveni rad u časopisu Nature Sustainability otkrio je iznenađujuću vezu između razina ugljičnog dioksida i sudara satelita u niskoj Zemljinoj orbiti (LEO). Povećane emisije stakleničkih plinova, posebno CO2, dovode do hlađenja i kontrakcije termosfere, što rezultira smanjenjem gustoće atmosfere u tom području. Ova promjena ima značajne posljedice za satelite koji orbitiraju u LEO, pokazala je studija MIT-a i istraživačkog odjela SEREME na Sveučilištu Birmingham.
Staklenički plinovi uzrokuju hlađenje i kontrakciju termosfere, što rezultira smanjenjem gustoće atmosfere u niskoj Zemljinoj orbiti. Ova promjena smanjuje atmosferski otpor, a smanjeni otpor produžuje životni vijek svemirskog otpada i povećava rizik sudara.
Mega-konstelacije i rizici
Simulacije kojima je procijenjen "kapacitet nosivosti" LEO-a, odnosno broja satelita koji mogu sigurno orbitirati u tom području, pokazuju da bi se do kraja stoljeća kapacitet LEO-a mogao smanjiti za 50 do 66 posto. To će imati značajne posljedice za svemirske operacije, posebno s obzirom na sve veći broj satelita koji se lansiraju u LEO, kao što su mega-konstelacije za širokopojasni internet.
Nedavni trend lansiranja velikih broja malih satelita, kao što je SpaceX-ova konstelacija Starlink, dodatno opterećuje LEO. Istraživači upozoravaju da će zbog klimatskih promjena i povećanog broja satelita, lokalna područja u LEO-u postati prenapunjena, što će dovesti do povećanog rizika sudara i stvaranja dodatnog otpada. Ovo bi moglo rezultirati "kaskadnim nestabilnostima" u kojima bi se stvorio toliko otpada da bi sateliti više ne mogli sigurno orbitirati u tim područjima.
