Srpanj 2023. ostat će zapisan kao najtopliji mjesec u povijesti, a šanse da tako i ostane zbilja su male. I dok se navikavamo na život u vrelom svijetu sa sve ekstremnijim vremenskim prilikama, možda je vrijeme da razmislimo o prilagodbama na život pod zemljom, predlaže Science Direct. Okružene masama stijena i tla koji apsorbiraju i zadržavaju toplinu, temperature tu mogu ostati daleko stabilnije, bez potrebe za energetski intenzivnim klima uređajima ili grijanjem.

"Bijelac u rupi"

Ne samo da je moguće živjeti ispod površine, ljudi i životinje su i prije kroz povijest udobno živjeli pod zemljom. No je li to održivo rješenje za suočavanje s nadolazećom klimatskom krizom? Primjer Coober Pedyja, australskog grada u kojem se vadi opal, govori nam da je. U ovom gradu, čije ime dolazi od aboridžinske fraze kupa piti, što znači 'bijelac u rupi', ispod površine živi čak 60 posto stanovnika.

Tijekom vrućih ljeta kad se temperature penju iznad 50 Celzijevih stupnjeva i ledenih zima kad termometar pada prema ništici, njihove zemunice održavaju konstantnu temperaturu od 23 Celzija. Bez ovog prirodnog kamenog zaklona, ​​ljetna klimatizacija bila bi preskupa za mnoge. I dok se vani prži elektronika, a ptice od vrućine padaju s neba, stanovnici ispod zemlje uživaju u luksuzu, udobnim dnevnim boravcima i bazenima.

Podzemni grad Derinkuyu

Ljudi su odavno iz raznoraznih razloga ukopavali pod zemlju. Godine 1963. u Kapadokiji je tako otkriven golemi labirint podzemnih tunela koji pripadaju izgubljenom gradu Derinkuyu izgrađenom 2000. godine prije Krista.

Ova 18-katna mreža tunela doseže 76 metara ispod površine, s 15.000 okna koja dovode svjetlo i ventilaciju u labirint crkava, staja, skladišta i domova za čak 20 000 ljudi. Smatra se da je Derinkuyu korišten gotovo neprekidno kao sklonište tijekom rata, ali je naglo napušten nakon Prvog svjetskog rata nakon protjerivanja Grka iz zemlje.

Dok vanjske temperature u Kapadokiji variraju između ništice zimi i 30 Celzijevih stupnjeva ljeti, temperatura podzemnog grada stoji na prohladnih 13 stupnjeva, idealnih za čuvanje voća i povrća: krušaka, krumpira, limuna, naranči, jabuka, kupusa i cvjetače. Poput Coober Pedyja, stijena u koju je uklesan podatna je i u tlu  ima malo vlage, što izgradnju tunela čini jednostavnom.

Poremećen ritam

Podzemlje privlači turiste, pustolove i istraživače, no ljudima je život ispod površine ipak odbojan. Boravak pod zemljom u zatvorenim prostorima može izazvati klaustrofobiju i strah od loše ventilacije i urušavanja.

"Biološki, fiziološki, naša tijela jednostavno nisu dizajnirana za život pod zemljom", smatra Will Hunt, autor knjige "Underground: A Human History of the Worlds Beneath Our Feet". I doista, poznato je ljudi koji predugo žive pod zemljom bez izlaganja dnevnoj svjetlosti mogu spavati i do 30 sati u komadu. A poremećaji cirkadijalnog ritma mogu uzrokovati niz zdravstvenih problema. 

Širenje zemlje

Porast temperatura ne utječe samo na ljude, nego i na proizvode njihovih ruku pa tako i građevina koje su podigli. 

Studija poslovnog okruga Chicago Loop koju je Sveučilište Northwestern objavilo u časopisu Nature otkrila je dramatičan rast temperatura na tom području zbog gradnje infrastrukture koja proizvodi i akumulira toplinu, od parkirališta, do vlakova. To povećanje temperature prouzročilo je širenje zemlje do 12 mm, što pak polako vodi do strukturnih oštećenja zgrada.

Montrealski primjer

Da bi podzemna okruženja bila prihvatljiva ljudima, ona stoga moraju biti sigurna i osigurana, imati prirodno svjetlo, dobru ventilaciju i pružati osjećaj povezanosti sa svijetom iznad površine. Ovom idealu najbliži je montrealski podzemni grad RÉSO. Kompleks ureda, trgovina, hotela i škola spojen je 35 kilometara dugim koridorom i u njemu rado borave stanovnici kad vanjske temperature padnu ispod ništice. 

S boravkom ispod zemlje eksperimentira se i u Singapuru, gradu-državi koja pati od kroničnog nedostatka prostora. Pod zemlju su tako stavljeni komunalnih vodovi, željezničke linije i ceste, ali i pješački koridori poput onog u Marina Bayu. Oni su pak povezani s linijama podzemnog javnog prometa i stanovnicima omogućujući im da putuju u klimatiziranoj udobnosti, bez obzira na vanjske vremenske uvjete.

Helsinški plan podzemlja

Sličan pristup preuzeo je i Helsinki, Tamošnje je Gradsko vijeće još 2010. odobrilo je Glavni plan podzemlja koji pokriva 214 četvornih kilometara grada, kombinirajući očuvanje energije, skloništa od duge, hladne zime i golemi bunker u slučaju ruske agresije.

Helsinki je dugo bio pionir podzemnog života – Crkva Temppeliaukio, koju su dizajnirali arhitekti Timo i Tuomo Suomalainen, ukopana je u gradsku četvrt Toolo još krajem šezdesetih, a početkom devedesetih izgrađeno je i podzemno plivalište i rekreacijski centar  Itakeskus koji se u slučaju potrebe pretvara u sklonište za 3800 ljudi.

Podzemna rješenja

Očekuje da će do 2050. godine 60 posto svjetske populacije živjeti u gradovima. Urbano zemljište ograničen je resurs, a negdje će trebati smjestiti oko 2,5 milijarde ljudi. Postoje praktična ograničenja visine zgrada koje se mogu graditi, a zbog prostornih ograničenja, zaštićenih zgrada ili četvrti i zelenih pojaseva, mnogi gradovi razmatraju dijametralno suprotna rješenja od podizanja nebodera.

Godine 2017. Pariz je pokrenuo natječaj Reinvent Paris 2, koji je od dizajnera tražio da osmisle namjene za trenutno neiskorištene ili nedovoljno iskorištene parcele u vlasništvu grada, od kojih je većina pod zemljom. To uključuje podrume povijesnih zgrada, tunele oslobođene prometa, neiskorištene rezervoare, stara parkirališta i bivše klaonice koje su pretvorene u restorane, trgovine i mikro farme jestivih kukaca.

Arhitekti u Mexico Cityju zauzeli su drugačiji pristup: oni predlažu 300 metara duboku podzemnu piramidu Earthscraper. Ovaj mini grad trebao je biti ukopan ispod glavnog trga Mexico Cityja no njegovu je izgradnju zaustavila visoka cijena od 800 milijuna dolara.

Podzemne farme

Gradnjom pod zemljom ne štedi se samo prostor nego i energija. Stijene upijaju sunčevu toplinu ljeti kako bi rashladile grad, oslobađajući je zimi poput golemih radijatora koji griju nastambe pod zemljom. Takvi gradovi sadržavat će i hidroponske sustave s umjetnim svjetlom za uzgoj hrane.

Nešto slično već postoji u Londonu; Growing Underground u bivšem skloništu ispod Clapham Commona prva je podzemna farma za hidroponski uzgoj rukole, češnjaka, vlasca, wasabi gorušice, komorača, ružičaste rotkvice i ljubičaste rotkvice. U New Yorku je pak pokrenut projekt uzgoja više od stotinu različitih vrsta biljaka pod zemljom do kojih svjetlo stiže sa solarnih panela na gradskim krovovima.

Izgledna budućnost

Hoće li ljudi doista u budućnosti živjeti kao Grci u Kapadokiji? Puno stručnjaka uvjereno je u to. Podzemlje nudi umjerenu klimu s manje varijabilnosti temperature, čuva toplinu, ima bolju pitku vodu zahvaljujući manjem broju zagađivača iz površinskih otpadnih voda i  pristup geotermalnoj energiji. Površina Zemlje postaje sve neprijateljskije okruženje i podzemlje bi doista moglo biti sigurnije mjesto. Uostalom, tko bi se želio naći u neboderu kad ga zahvati tornado?