Osim ako ste proteklih tjedana na Internetu mudro izbjegavali apsolutno sve vezano za intelektualno vlasništvo, glazbu ili skandale, vjerojatno vas je YouTubeov algoritam već dobrano ugnjavio bezbrojnim videima, raskrinkavanjima i reakcijama o slučaju Giacoma Turre, najnovijem nastavku sage o besmislu.

Radi se o gotovo klasičnom zapletu glavobolne sapunice u stvarnom životu: Giacomo Turra je jedan od viđenijih gitarista online celebrity svijeta, primarno aktivan na Instagramu, ali i s određenom sljedbom na YouTubeu i ostalim kanalima. Malo-pomalo je snimkama svojih svirki koje su, mora se priznati, prilično dopadljivo izvedene, skupljao internetsku publiku, do točke gdje su mu brojke gledanosti postale ozbiljne. Tada je u svoju rastuću priču dodao prodaju brendiranih artikala (za to postoji i fini stari hrvatski izraz mrčandajs), prodaju aranžmana, razne druge oblike zarade, custom gitaru s potpisom, i slično. Što reći nego, eto – još jedan u nizu talentiranih i maštovitih muzičara kojih u talijanskoj povijesti nimalo ne nedostaje, koji se probio na digitalnu scenu.

Naoblačenje? Ne, iznenadna oluja!

I tako je sve to divno funkcioniralo, dok početkom travnja YouTuber Danny Sapko nije, u najspektakularnijoj maniri pokojnog raskrinkavača Jamesa Randija, otkrio više slučajeva u kojima je Turra doslovno i neosporno prekopirao, do najsitnijeg detalja, melodije raznih opskurnih YouTube muzičara kojima je gledanost videa u dvoznamenkastim brojevima. Bez da ih je, naravno, igdje spomenuo kao originalne autore ili barem inspiracije – premda bi reći ovo potonje bio svojevrstan sarkazam.

U skladu s trendom, kanali (primarno YouTube) su se unutar svega nekoliko dana zagušili bezbrojnim zgranutim videima komentara, reakcija, interpretacija i implikacija, najviše od strane Turrinih kolega – muzičara s YouTube kanalima. S nekoliko zanimljivih izuzetaka, svi dijele isti oštar sentiment: krađa kakvu je Giacomo Turra napravio je besramna, nedopustiva i treba biti sankcionirana na svaki mogući i nemogući način.

Kad smo kod toga, praktički je sigurno da Turra nije jedini koji je odlučio unovčiti tuđe ideje na ovaj način. Recikliranje ili kopiranje tuđih ideja, radilo se o glazbi ili nekoj drugoj vrsti kreativnog rada, su prakički modus operandi YouTubea, pa i Interneta općenito, i to već dovoljno dugo da bi se smatralo nematerijalnom digitalnom baštinom.

Efekt mega-trač-sela

U ovom konkretnom slučaju, svo to zgražanje podsjeća na ona hipotetska sela koja su se znala pojavljivati u raznim komedijama, u kojima je javna tajna da svi stanovnici "šaraju" i međusobno varaju svoje bračne partnere, ali kad se jednom javno otkrije kako je Barica viđena da poslije mraka odlazi u Štefovu kuću, svi se iznenada visokomoralno zgražaju nad užasnom nevjerom i Baričinim moralnim posrnućem, a za koju su bili naprosto uvjereni da to nikad ne bi napravila.

Dalo bi se ići i dalje u ovu diskusiju, otvarajući pitanja zašto su digitalni mediji uopće došli do razine na kojoj njeni najviđeniji članovi moraju prodavati majice, dodatke prehrani i šalice ako su, tobože, toliko nevjerojatno uspješni koliko tvrde, i žive u tolikom besramnom luksuzu. Nekoliko jednostavnih brojeva lako pokazuje da svijet jednostavno nije dovoljno bogat, niti sponzorstva toliko česta ni unosna, da bi na svijetu od objavljivanja fotografija i videa tolike tisuće mogle živjeti po tri mjeseca u ekskluzivnim hotelima na Azurnoj obali, svuda putovati privatnim avionom, večeri provoditi u bazenima s koktelima u ruci, a zimovati u dvorcu u Val-d'Isèreu. Ali sve to zapravo već manje-više znamo.

Riječ tužiteljstva

Očito, nije sve ovo samo nespretan uvod u pokušaj opravdavanja, a kamoli amnestiranja Giacoma Turre. Radi se doista, jasno kao dan, o nedozvoljenom korištenju tuđeg intelektualnog vlasništva, za to postoji zakonodavni okvir u praktički svim zakucima svijeta, i treba ga slijediti. Drugo je pitanje i tema to što je on vjerojatno samo vrh sante leda koji je dovoljno stršao iznad površine da je dospio na nišan nekoga tko takve stvari želi istražiti.

Da ne bude zabune, korištenje tuđih ideja u nadi da se poveznica neće pronaći je samo jedan oblik, i to zakonski nedozvoljen oblik, prevare – naročito kad i ako počne donositi novac. No postoje i drugi koji su sa sigurne strane zakona, od fotošopiranja slika, preko ubrzavanja videa, snimanja tisuću pokušaja nečega da bi bilo predstavljeno kao "pogodak iz prve", do tobože spontanih iznenađenja koja su bolno očito režirana. Ima valjda još milijun drugih primjera.

Inteligencija u službi intelekta

Zašto ovaj kastrovski uvod? Zato što ovih dana svjedočimo kako se umjetnu inteligenciju gura posvuda: u impresivne korisne primjene, u impresivne ali realno beskorisne primjere, te u dosadne beskorisne primjene. Zar pronalaženje ovakvih slučajeva ne bi bio prilično koristan primjer? Zamislite samo koliko je halabuke i prašine moglo biti ušteđeno da je nekakav algoritam, već u prvom objavljenom videu u kojem je Turra nečiju melodiju predstavio kao svoju, negdje ispod videa dodao oznaku: ova se konkretna melodija prvi put pojavila 23. travnja 2011. na kanalu Opskurija Opskurovića, ovdje.

Neznani Opskurije bi možda i dobio dio zaslužene popularnosti (ned'obog i neki novac), a YouTube, ili koja god to već platforma bila, bi u očima publike dobila određenu pozitivnu, robinhudovsku reputaciju – "vidi samo kako ga je YouTube prokazao"! U svijetu u kojem je popularna reputacija bitna koliko i sama usluga, takva detekcija bi imala komercijalnu vrijednost. (Nećemo sad o odvojenom problemu pretjerane važnosti imidža, nauštrb kvalitete usluge, iako ne znači da nećemo nekom drugom prilikom.)

Kad se takvo nešto napokon pojavi na Instagramu, TikToku ili YouTubeu, i kreativnu scenu barem napravi taj jedan promil poštenijom, sjetite se gdje ste o tome prvi put čitali!

_{Automatski AI komentar: o ovoj temi je prvi put pisao Tacit, 110.g. u "Povijestima".}