McGregorov poučak
Kada se u ringu dozvoli primjena svih poznatih borilačkih vještina i onda to pretvori u medijski sadržaj, prestajemo se pitati je li to još uvijek sport ili ulična tučnjava, jer to je sada – show i spektakl, na kojem se tek usput zarađuje od gledatelja u areni i sponzora, pravi prihodi kriju se iza magične kratice - PPV
U tjednu kad smo završavali ovaj broj održan je prvi ovogodišnji UFC (Ultimate Fighting Championship), na kojem je glavna borba večeri bio meč Conora McGregora i Donalda Cerronea. Dio vas pita se o čemu je uopće riječ, pa kako ni sam nisam baš neki veliki fan, a ni poznavatelj svijeta slobodne borbe, vjerujem da trebam malo opisati o čemu se radi. MMA (što se kod nas prevodi kao mješovite borilačke vještine) natjecanja počeo sam upoznavati tek prateći nastupe Mirka Filipovića, a kada je dogurao do američkog UFC-a (jednog od brojnih MMA natjecanja), prvi sam put s čuđenjem spoznao kako postoji natjecanje koje kao da je prekopirano iz “Mad Maxa”. Nisam se ni tada nešto posebno zagrijao za to, a nije se ni Mirko nešto dugo zadržao u UFC-u (vraćao se poslije u dva navrata). No, sve češće se UFC mogao pratiti na nekoj od nacionalnih televizija, a drugi šok (nakon onog da se uopće održavaju prave borbe u nekoj vrsti kaveza), bio mi je kad sam „otkrio“ da se tim krvavim sportom bave i žene. Bilo je to u vrijeme dominacije Ronde Rousey, lijepe brinete koja je nemilosrdno mlatila sve svoje protivnice redom i bila nekoliko godina dominantna u svojoj kategoriji.
