U Hrvatskoj imamo OIB, jedinstveni identifikacijski broj koji je iz nekog posve nepoznatog razloga zamijenio (J)MBG koji je također bio jedinstven, ali daleko lakše pamtljiv, a kojega ste donedavna uz OIB ionako trebali znati jer su ga svugdje tražili, te Zakon o elektroničkom potpisu koji bi nas također trebao jedinstveno identificirati pred „službenim tijelima i osobama“. Postoje i e-Građani i e-ovo i ono i kada netko izvana čita o Hrvatskoj lako pomisli da se tu radi o efikasno ustrojenoj državi 21. stoljeća.

Stvarnost je, naravno, posve nepovezana sa svim ovim zakonima i alatima države za jednostavno identificiranje svakog pojedinca u administrativnim poslovima pred i sa državom, pa uz sve divote informatizacije koje nam donosi 2017., vaš glavni odnos s državom uglavnom se odvija kao i u doba Austrougarske – pred šalterima.

Nedavno smo imali tako „revolucionarno“ priopćenje Ministarstva unutrašnjih poslova o dobivanju vozačke dozvole „elektroničkim putem“.

Netko bi pomislio da to znači da se samo nekim od gore navedenih načina identificiramo korištenjem dostupnih elektroničkih komunikacija, platimo begu begovo i dobijemo produženu ili novu vozačku dozvolu, ali, stvarnost, naravno, nema veze s tim dječje optimističnim promišljanjem:

„… građanima je omogućeno da od 4. rujna zahtjev za novu vozačku dozvolu mogu podnijeti i preko sustava e-Građani, priopćeno je iz MUP-a.

No, u ovoj objavi postoji i jedna "kvaka" – da bi mogli elektroničkim putem podnijeti zahtjev, građani moraju imati elektroničku osobnu iskaznicu s potpisnim certifikatom.

Korisnici će kroz sustav e-Građani uz zahtjev dostaviti skenirane isprave koje je potrebno priložiti u postupku podnošenja zahtjeva za izdavanje vozačke dozvole (uvjerenje o položenom vozačkom ispitu, zdravstveno uvjerenje), a fotografija i potpis podnositelja zahtjeva će se preuzimati iz Informacijskog sustava MUP-a.“

Tko je tu lud? U normalnim zemljama već desetljećima, bez ikakve priče o informatizaciji i e-ovom i e-onome države šalje obavijest o isteku dokumenata i od građana se samo očekuje da pošalju recentnu fotografiju (ako dokument sadrži fotografiju) i uplati što uplatiti treba da bi dobio na kućnu adresu novu ispravu.

U nas, sa svim sustavima elektroničke i brojčane identifikacije, nije dosta i e-potpis, ni e-Građani nego se mora imati „elektronička osobna iskaznica s potpisnim certifikatom“, te se dostavljaju „…skenirane isprave koje je potrebno priložiti u postupku podnošenja zahtjeva za izdavanje vozačke dozvole (uvjerenje o položenom vozačkom ispitu, zdravstveno uvjerenje)“, ali će se, srećom, fotografija i potpis podnositelja preuzimati iz informacijskog sustava MUP-a. Što ako je starija i nema veze s trenutnim izgledom korisnika? Nema veze, ionako se radi o proceduri koja je tu radi same sebe, a ne radi stvarne potrebe identifikacije.

Kao normalno informatiziran građanin koji ima OIB, token, pristup sustavu e-Građani, elekronički potpis i sve važeće dokumente, ali nema „nema elektroničku osobnu iskaznicu s potpisnim certifikatom“, a što je slučaj i s većinom drugih, moja sudba bi bila, kada bih produljivao vozačku – šalter. Bez obzira na e-Građane, token, elektronički potpis i OIB koje imam i koji bi, pomislio bi netko, bili dovoljni da se identificiram državi bez potrebe za čekanje u redu pred šalterima.

Pomalo mi je smiješno da sam svojedobno mislio da država o meni „zna sve“. Ne da država o meni i svima vama ostalima ne zna sve, nego dva susjedna šaltera u nekoj državnoj ili javnoj ustanovi, oba opremljena računalom, često nemaju pojma što onaj drugi šalter, kojemu ste pola sata ranije dali neke osobne podatke, zna o vama. Po stupnju povezanosti baza podataka, službenici na šalterima bi sasvim jednako mogli obavljati poslove na ZX Spectrumima.

I ne bih se toliko bunio da su podaci koje me traže oni koje samo mi  znamo, ali često se radi o jednim te istim podacima koje na istom šalteru moramo unijeti dvaput na dva različita dokumenta ili čak dvaput na jedan te isti list papira (jednom na prednju, a drugi puta na stražnju stranu), a koje nam je sama država dodijelila (OIB, recimo, ili automobilska registracija).

Ovo naše pretakanje iz šupljeg u prazno i frljanje e-Građanima, e-Potpisom, e-Osobnom, a nakon svega se opet sve svodi na čekanje u redu pred šalterima jasno pokazuje da imamo državu koja nije tu zbog nas, servis građana, nego smo mi tu da servisiramo državni aparat.

Ukratko, šuti i veslaj.