Ako ste u aktualnom desetljeću kupili bilo koju varijantu Appleovog računala, a da nije riječ o rabljenoj mašini, u njemu zasigurno kuca Intelov procesor, bilo mobilni, bilo stolni. No, nije uvijek bilo tako. Apple je svojevremeno koristio procesore temeljene na arhitekturi PowerPC, koje je kupovao od Motorole, odnosno kasnije Freescalea, te IBM. Prelazak na Intelove procesore odnosno instrukcijski set x86 Steve Jobs najavio je WWDC-u 2005., s tim da je za početak tranzicije određen lipanj 2006., a za kraj završetak 2007. godine. Tranzicija je u praksi išla i mnogo brže – već do kraja 2006. godine Apple je uspio lansirati nove modele svih svojih računala koja su dobila Intelove procesore.

No, zanimljivo je da ovo nije prvi Appleov prelazak na sasvim novi tip procesora – tvrtka je još ranije bila migrirala sa Motoroline arhitekture 68k na PowerPC, s tim da treba naglasiti da je PowerPC zapravo zajednički osmišljen od strane Applea i IBM-a kao protuteža Intelovim procesorima.

Kao što smo sada znamo, Apple očito nije bio posve zadovoljan ni s Intelovim procesorima jer je i njih, kao što je objavljeno na nedavno održanom WWDC-u, odlučio zamijeniti. To ne čudi s obzirom na velike investicije u razvoj vlastitih procesora temeljenih na ARM instrukcijskom setu i činjenicu da Intel već nekoliko godina ima problema s unaprjeđenjem vlastite tehnologije. Razočaranje brzinom tehnološkog razvoja bilo je, prema riječima sâmog Stevea Jobsa, primarni razlog odbacivanja PowerPC arhitekture i prelazak na Intelov x86. Konkretno, Jobsu su najviše smetale IBM-ove projekcije potrošnje odnosno efikasnosti (odnos performansi i potrošnje) budućih procesora. Iako Jobsa više nema, ovo je vjerojatno jak faktor i u ovoj najnovijoj migraciji.

Drugi jak razlog za prelazak na vlastite procesore za Apple je vertikalna integracija odnosno stavljanje pod izravnu kontrolu što većeg broja komponenti vlastitih uređaja. Apple naravno će dakako dosta hardvera i dalje naručivati od drugih firmi, no s uporabom vlastitih procesora i u računalima, postići će jednak efekt kao i kod mobitela, tableta i satova – mnogo bolju integraciju softvera i hardvera, bolju maržu, te pouzdaniji lanac dobave čipova. Apple ARM procesori tehnološki su vrhunski izvedeni i već sada performansama mogu parirati ultra-mobilnim Intelovim procesorima. S obzirom na dokazanu tehnološku ekspertizu, hrpu novaca dostupnog za investicije u razvoj te pristup vrhunskoj proizvodnoj tehnologiji (5-nanometarski Appleovi čipovi samo što nisu), ovaj strateški zaokret može završiti samo dobro za Apple.

Tim Cook najavio je da će tranzicija na ARM arhitekturu trajati dvije godine, no ostaje za vidjeti da li će ovaj rok u praksi biti mnogo kraći kao u slučaju prelaska na Intelove procesore. U slučaju prethodne migracije Appleu je išlo na ruku što je dobavljač, dakle Intel, u ponudi već imao procesore za sve vrste Appleovih računala, dočim u ovom slučaju prelaska na ARM SoC-ove, Apple ima riješen samo ulazni segment laptopa, dok je za jača računala potrebno razvijati jača rješenja. Tu Apple zasigurno planira iskoristi nadolazeću verziju ARM instrukcijskog seta Armv9 koja sa sobom donosi i nove vektorske instrukcije Scalable Vector Extension 2.

Ono što svakako treba naglasiti je da bit prelaska nije toliko u ARM instrukcijskom setu već u prelasku na modularne heterogene SoC-ove koji se sastoje od visokospecijaliziranih procesora, DSP-ova i kontrolera. Na ovaj način moguće je postići mnogo bolji omjer performansi odnosno mogućnosti te potrošnje jer se za bitne primjene koristi specijalizirani, a ne generički procesor.Zanimljivo je da u ovom smjeru ide i sâm Intel, koji je u posljednjih godinu dana otkrio dosta detalja o nadolazećem procesoru odnosno SoC-u Lakefield koji predstavlja prvi Intelov hibridni SoC - hibridni u smislu da također u malenom pakiranju kombinira različite jezgre radi postizanja više efikasnosti u odnosu na klasične procesore.