Ako vas netko tko dvadeset godina živi u braku uporno uvjerava kako je bračni život bolji od samačkog jer je blagotvoran za psihu i mentalno zdravlje – nemojte mu vjerovati na riječ. Dugo se među „običnim ljudima“ – pa i u nekim znanstvenim krugovima – uzimalo zdravo za gotovo da je brak povoljno okružje za održavanje dobrog zdravlja bračnih partnera, jer -- što ti fali u braku? -- imaš s kime popričati i podijeliti brige i radost, manje je stresa, redovitiji su obroci i seks, imaš nekoga da ti kaže da si zaboravio staviti zubalo kad izlazite na večeru...

Pa ipak, znanost se ne oslanja na podatke temeljene na vjerovanjima i osobnim iskustvima, već na činjenicama prikupljenim tijekom kvalitetno osmišljenih i provedenih istraživanja, studija i proučavanja. Tako se dogodilo da se u jednoj novoj, vrlo opsežnoj longitudinalnoj studiji (nedavno objavljenoj u prestižnom znanstvenom časopisu Alzheimer’s & Dementia) u rezultatima iskristaliziralo nešto što će vjerojatno unijeti solidnu dozu nemira u zajednička kućanstva širom svijeta: pokazalo se da brak statistički korelira sa znatno višim rizikom od razvoja demencije kod bračnih partnera.

A podaci iz koji je izvučena ta korelacija nisu ni oskudni ni nebitni: istraživanje je obuhvatilo preko 24.000 sudionika i trajalo je punih 18 godina. Dakle, ono kad se spominju „dugoročne posljedice braka“ -- e pa, evo ih!

Što bračnije, to mrač... ovaj... dementnije

Istraživači s Florida State University i Université de Montpellier analizirali su podatke prikupljene iz statističkih i zdravstvenih podataka američkog Nacionalnog centra za Alzheimerovu bolest (NACC). Bračni parovi i samci - sudionici istraživanja - na početku studije su svi bili mladi, tjelesno i mentalno zdravi, bez dijagnoze demencije, a njihovo zdravlje se potom pratilo tijekom gotovo dva desetljeća.

A kada su se nakon dugogodišnje praćenja njihovog mentalnog zdravlja svi ti podaci prikupili, posložili i statistički obradili, slika nije bila baš romantična: 22% oženjenih osoba (oba spola!) tijekom 18-godišnjeg bračnog života je razvilo neki od oblika demencije, dok je kod razvedenih i nikad oženjenih taj udio iznosio samo 13%.

Ako ste pomislili da je istraživanje bilo manjkavo i nepotpuno, pa nije uzimalo u obzir i druge moguće „okidače“ koji se inače smatraju bitnim uzrocima nastanka demencije – varate se: statistička razlika je ostala značajna i nakon što su u analizu uzeti u obzir i faktori poput dobi, općeg tjelesnog zdravlja, genetike i rizičnih životnih navika (prehrana, pušenje, alkohol…).

Dakle, nije stvar jednostavno u tome da su samci i samice općenito zdraviji, da jedu manje masnoća i rafiniranih šećera ili manje piju i više se bave sportom od oženjenih i udanih. Ne, dame i gospodo, brak je - sam po sebi, kao takav - značajan rizični faktor za nastanak demencije.

U bračnoj postelji: vas dvoje, Alzheimer i Lewy

Pored rizika za razvoj svih stanja koja se ubrajaju pod zajednički naziv demencije, brak se u dva slučaja pokazao uzročnim čimbenikom i kada se gledalo na rizik od nastanka pojedinačnih, specifičnih oblika demencije – Alzheimerove bolesti i demencije s Lewyjevim tjelešcima.

Istovremeno, brak nije imao značajan utjecaj na rizik od vaskularne demencije – dakle, tko je u braku, možda nema veći postotak začepljenih krvnih žila mozga, ali znatno češće gleda u osobu do sebe i pita se: A tko je ovo?

Alzheimer vs. Lewy – dvije strane zaborava

Moguće je da se ove bolesti i preklapaju – u tzv. miješanim demencijama (mixed dementia), kada mozak samome sebi kaže: “Zašto stati samo na jednom tipu propadanja neurona?”

A ako se upitamo: zašto baš brak, tada će nam znanstvenici (očito svjesni osjetljivosti teme, a neki vjerojatno i sâmi u braku) predložiti nekoliko mogućih objašnjenja:

1. Kronični bračni stres – život u lošem braku može biti izvor dugotrajnog psihološkog opterećenja, što baš i nije idealna podloga za očuvanje kognitivnih sposobnosti
2. Odgođena dijagnoza – samci u pravilu rjeđe idu liječniku, pa im demencija možda nije dovoljno rano dijagnosticirana, iako već desetak godina pokušavali uključiti mikrovalnu pomoću daljinskog od TV-a
3. Socijalne mreže (ne virtualne, ne Facebook) – količina društvenih veza i žive komunikacije s ljudima, a ne bračni status sam po sebi, može biti ključna za mentalno zdravlje.

Naime, neke druge studije, poput one objavljene 2022. u Frontiers in Aging Neuroscience, pokazale su da društvena povezanost, a ne sam čin sklapanja braka, ima najjači zaštitni učinak na mozak. Dakle, netko može živjeti samačkim životom, ali ako je okružen prijateljima i kvartovskom ekipom za pivo i kavu – mozak mu je na sigurnom. Istovremeno, ako se nalazi u braku koji funkcionira kao „zlatni kavez“ koji bračne drugove koji su „jedno drugome cijeli svijet“ izolira od ostatka cijelog svijeta... takav „mozak na kratkom lancu“ ima znatno veće šanse da upadne u jamu demencije.

I što ćemo sad, doktore moj?

Sve ovo ne znači da bi bračni partneri trebali hitno krenuti na seanse bračne psihološke podrške i terapije, niti da bi se trebali uputiti u matični ured po papire za razvod. Ali definitivno znači da se na brak prestane gledati kao na neku univerzalnu zdravstvenu dobrobit, mjesto na kojem zdravo jedemo, živimo s manje stresa, zadovoljniji smo i manje nesretni od onih jadnika koji žive sami ili -božesačuvaj!- u izvanbračnom grijehu.

Neki brakovi zaista jesu izvor stabilnosti i ljubavi… ali neki – ako je vjerovati ovoj studiji – više nalikuju sporo ali neminovno napredujućoj neurodegenerativne bolesti s legalnim papirima potpisanim u matičnom uredu.

Ako ništa drugo, neka vam ova istraživanja budu znanstveno utemeljen izgovor da si ponekad priuštite malo samoće. Ili druženja sa starom ekipom. Čisto zbog zdravlja vlastitog mozga. Jer možda je progresivna zaboravljivost samo prirodna obrana od stresa svakodnevnog višegodišnjeg buđenja uz jednu te istu osobu.